Dubrovački grb, ili Čas istorije

To ljeto, tih ljeta krajem 60-ih nisam znao kuda, ali sam znao da hoću nekud. Bio sam na putu i da urliknem. Tijelo je bilo moj instrument, moj amblem. Oteo mi se hijeroglif dribling i moj suparnik, moj stariji prijatelj, hazarder Fric Kontić, htio je da me pročita, da mi otme loptu. Moja lopta varalica činila se Fricu da je već njegova, omakla mu se stajna noga, htio je da me uhvati, da ublaži pad. Fricovi prsti na mom vratu na ramenu i otkinuo se lančić. Nestao u pjesku, u travi, u morskoj pjeni. Da, igrali smo na moru koje cvjeta, da, more je bilo naše veliko igralište tu ispod, ispred moje prve osnovne škole. Tjedan dana nosio sam zlatan lančić s dubrovačkim grbom, koji mi je tako lako i otmjeno poklonila Dubrovkinja. Tako bi mi darovala grad Dubrovnik, sve sa Sponzom... Grb je kupljen u juvelirskoj radnji na Prijeku, kod majsotra Luja Bakotića. Bila je Velika srijeda baš na dan kad je Dubrovnik zadesio veliki zemljotres daleke 1667. Vlastela okupljena ispred Dvora čekala je da knez završi jutarnju molitvu, pa da počne sjednica Velikog vijeća na kojoj će se pomilovati osuđenici. Crkve su bile pune svijeta, a po kućama su gorele velike vatre na kojima su se spremali uskršnje poslastice. Srdačno i sjajno dočekan, u gradu je boravio holandski rezident u Carigradu Joris Kruk, koji se sa svojom mnogobrojnom raskošnom pratnjom zaustavio u Dubrovniku da u tom posljednjem slobodnom hrišćanskom gradu provede praznike. Međutim, nešto prije devet časova začula se odjednom potmula tutnjava, a odmah zatim, gotovo istovremeno, jak kratak udarac zanjihao je grad i oborio ga uz strahovit tresak. Jedan franjevac koji je tada služio misu tvrdi da je taj udarac trajao samo dok je on izgovorio ove riječi: Passio Domini Nostri Jesu Christi secundum... Dok je zemljotres tresao Dubrovnik ljuljalo se nad gradom krševio brdo Srđ, od koga su se otkidale velike stjene i survavale na grad... Grad je odjednom potamnio a sunčeva svjetlost, probijajući se kroz gustu koprenu, postala je krvava i utuljena. Zemlja je pucala i velike pukotine u predgrađima gutale su čitave kolibe, bunari su odjednom presušili, vrela su počela da izbacuju žutu, gustu masu da bi se namah sasvim ugasla. Preživjeli stradalnici ugledali su kako se jedna od gradskih tvrđava dvaput rasklapa i sklapa. More se nekoliko puta povlačilo od obale i odnosilo sobom brodove ukotvljene u luci, tako da su ih talasi, vraćajući se sa pučine, razbijali o obalu, zidine i stjene: Od svuda se vika čuje,/od svuda se pomoć pita,/svak bugari, svak boluje,/svak u strahu svom mahnita.

Iz ruševina su virile unakažene lešine i ranjenici: Zar mi ove stvari zaista vidimo/ili nam lude trepavice zatvaraju oči. Ovu malu povjest dubrovačku ispričao mi je historik, pjesnik i filozof povjesti Radovan Samardžić jedne daleke avgustovske noći u bašti kafane Proleće. Trebalo je da razgovaramo o Samardžićevom predogovoru za Sabrana dela Slobodana Jovanovića, (priređivači R. Samardžić i Živorad Stojković). Sticajem okolnosti pročitao sam taj tekst u rukopisu. Ali, priča je otišla u drugom smjeru, dubrovačkom. A počeli smo od Servantesa. To je bila čudesna, beogradska noć, zahvaljujući Radovanu Samardžiću, gosparu.

Grb je bio od žeženog zlata, optočen juvelirskim dodirom, u sredini je modra, preko greda prelazila u crvenu. U boju majice Dubrovkinje. Maturanti su u holu gimnazije Stojan Cerović čekali neke rezultate. Dubrovkinja je bila oslobođena mature, a ja, uličar, nisam. I gledala me zenica u zenicu, iz sveg se tijela na me smijala. Mogu da izdržim pogled s Klint Istvudom, ali teško sam izdržao to zeleno-plavo more oka: Šta me gledaš? Dubrovkinja nije ni trepnula, samo je lebdio njen osmjeh. I plavio hol gimnazije.

Jutro je bilo sunčano, samo je na južnoj strani Budoš bio u oblacima. To je bio znak da će biti kiše. Kad smo počeli da gluvarimo trgom i ulicama oko trga, već je počela da rominja kiša. Nisam hteo ispod umbrele. Dugo smo šetali trgom i, evo, ulicom Vuka Mićunovića dolazimo do kuće Kovačina, tu je ulaz u Staru varoš, a tamo ispod Bedema zelena kuća Dubrovkinje. S lozom i velikom ljuljaškom, poklon doktora Dekleve s Boninova: One večeri kad si bila u plavoj haljini s bijelim obrubom htio sam da ti kažem da te volim, a mislio sam da ćeš reći - ma, ludače... Ne bih ti to rekla. - Hoćemo li večeras u kino. Sad je Dubrovkinja htjela mene da prati do moje ulice. Stojimo na sredini Karađorđeve, kod kuće Makrida, i kuće Nikovića. Odletio je plavi kišobran u oblake. Kiša lije po Dubrovkinji i meni. Ne čujem o čemu pričamo. Gledamo se na razmak ko vrhovi mačeva da se ljube. Tamo, po dubini, iz pravca trga dolazi krstonosac Minjo Kaluđerović. Nosio je krst, ili petokraku, ispred mrtvačke kočije. Ta kočija u gradu N. bila je istovjetna sa kočijom iz Bergmanovog filma Sedmi pečat. M. K. omanji, mršav, uvek uredan, braon sako, žuta kravata, bijela košulja, okrugle naočare s gvozdenim okvirom. Duboke, crne zenice. Krupan kadar: Vi ste oboje ludi. Na taj kišni julski dan pa(da)la je Ivanjdanjska noć. Ko i on i ja sam luda,/samo što je vedro kod njega, a setno moje.

24. jun 1968.

Šesnaest godina kasnije Mijo Raičević napisao je pjesmu Čas istorije (Osećajne pesme, strana 31):

seća me ovo veče

na tvoje poljupce

iza pekarske radnje

na tvoje grudi što mirišu

na jutarnje hlebove

meke i uznesene

poput duša onih koji veruju

razbuđen prvom cigaretom

hercegovine

podeljene s tobom

video sam kako

na budućem nebu

anđeli

u brišućem letu

skupljaju reči

tebi

meni

za osvetu

( Božo Koprivica )