Hrane ima, ali se ne može priuštiti

Mišel Dejvis uglavnom je izbacila povrće iz menija svoje porodice. Više ne kupuje ni voće jer je preskupo. “Meso ne dolazi u obzir”, kaže.

Nekada je njena porodica pravila roštilj dva puta mjesečno. “Sada za to imamo mogućnosti možda jednom u tri mjeseca”, priča Dejvis, 32-godišnja policajka iz Kejptauna, za “Špigl”. Umjesto “normalne piletine”, sada kupuje mesne prerađevine. “Znam da bi povrće bilo zdravije”, kaže. Ali, ako mora da bira između avokada i vekne hljeba, izabraće ovo drugo i uzeće još malo jeftinog putera od kikirikija. “Ako ništa, to nas može držati par dana”, objašnjava. Mlječnu formulu za svoju dvogodišnju kćerku takođe više ne može priuštiti.

Pandemija je radikalno promijenila život njene porodice. Mišelin muž je ostao bez posla. Bio je turistički vodič kroz Kejptaun, što je bio prilično dobro plaćen posao. Kako su ostali samo na jednom primanju, Mišel je s mužem i dvije kćerke bila prinuđena da se preseli kod roditelja. Sada njih četvoro žive u jednoj sobi u siromašnom predgrađu Si Vinds. Ipak, kaže da je zahvalna što joj je posao policajke siguran.

Priču porodice Dejvis sigurno mogu ispričati milioni ljudi širom svijeta. Pandemija kovida-19 značila je ostanak bez prihoda za ogroman broj ljudi, naročito u zemljama u razvoju. Istovremeno, cijene hrane su dramatično porasle. To je zabrinjavajuća kombinacija koju eksperti pomno prate. Jedan od najvažnijih razvojnih ciljeva Ujedinjenih Nacija je iskorjenjivanje gladi u svijetu do 2030, ali je pandemija taj rok odložila.

Ova situacija nas “vraća unazad cijelu deceniju”, kaže za “Špigl” Ervin Prifti, ekonomski analitičar iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Zajedno s dvojicom kolega, Prifti je analizirao prethodne podatke i ustanovio da je ekonomski rast glavni faktor za smanjenje neuhranjenosti, te da gubici prihoda dovode do gladi.

Njihova analiza pokazuje da je samo u 2020. dodatnih više od 60 miliona ljudi širom svijeta potencijalno bilo u opasnosti da dospije u stanje neuhranjenosti ili gladi. Druge procjene govore da je taj broj čak 130 miliona. Priftijev tim upozorava da je nesigurnost hrane “jedna od najdramatičnijih kolateralnih šteta aktuelne pandemije”.

Indeks cijena hrane Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO) povećan je za 31% između marta 2020. i juna 2021. Iako ovo predstavlja prosječnu cijenu koju uvoznici moraju da plate – a ne maloprodajne cijene – povećanje cijena osnovnih namirnica odražava se u svjetskim supermarketima i pijacama. Na primjer, Južnoafrikanci sada moraju da potroše 30% više na paradajz, biljna ulja i pasulj nego prije godinu dana. U Brazilu se ljudi žale na rast cijena govedine, piletine i pirinča, a u Indiji je tradicionalna čorba od sočiva sada znatno skuplja.

Različiti globalni i lokalni faktori igraju ulogu u rastu potrošačkih cijena. Kako kaže južnoafrički stručnjak iz oblasti poljoprivrede Vandile Šilobo: “Pandemija se susreće s klimatskim promjenama”.

Rast cijena hrane počeo je prije krize kovid-19, kako ističu analitičari MMF-a. Ali na početku pandemije, zaključavanja, gomilanje hrane i zastoji u izvozu pirinča i pšenice poremetili su lance snabdijevanja i doveli do povećanja cijena.

A tu su i povećane cijene transporta, koje takođe utiču na maloprodajne cijene. Troškovi transporta brodom su se više nego udvostručili u posljednjih 12 mjeseci, a mnogi putnički letovi, koji su takođe korišćeni za prevoz hrane, su ukinuti. Rast cijena benzina i nedostatak vozača kamiona takođe su učinili drumski transport skupljim.

U međuvremenu, potražnja za poljoprivrednim proizvodima ostala je velika, dijelom i zbog toga što je Kina odlučila da napuni svoje prodavnice i, na primjer, otkupi velike količine soje. Povećana potražnja za biodizelom takođe je podigla cijenu biljnih ulja.

U isto vrijeme, ekstremni vremenski uslovi poremetili su proizvodnju palminog ulja u Indoneziji, na primjer, a drugi klimatski fenomeni doveli su do suša i lošije žetve u mnogim velikim zemljama izvoznicama, poput Brazila i Argentine, kao i u Rusiji, Ukrajini i Sjedinjenim Državama.

Ovi faktori su do sada uglavnom uticali na cijenu koju proizvođači određuju za svoju robu, a koja je porasla za preko 40%. “Međutim, ova kretanja samo djelimično dolaze do potrošača, i to postepeno, pa je to do sada jedva postalo vidljivo”, kaže Prifti. “Dakle, očekujemo dalja povećanja cijene hrane u narednim mjesecima.”

Inflacija hrane nije ista u svim djelovima svijeta. Zemlje u razvoju imaju tendenciju da budu znatno teže pogođene, posebno kada su u velikoj mjeri zavisne od uvoza.

Dok je lokalna proizvodnja ostala relativno konstantna, budući da su poljoprivrednici bili mahom izuzeti od pravila karantina, Moniko Totova, ekonomistkinja organizacije FAO tvrdi da su karantini imali značajan uticaj na lance snabdijevanja i lokalni transport. To je dovelo do nestašica, što je rezultiralo povećanjem cijena voća, povrća i žitarica. Mnogi ulični prodavci nisu mogli da rade duže vrijeme, pijace su bile zatvorene i ljudi su morali da kupuju u skupim supermarketima.

Zbog toga su cijene u subsaharskoj Africi porasle i do 200% u nekim oblastima. Sada je glad na pomolu “jer su istovremeno i opali prihodi”, kaže Totova. Kontinent takođe doživljava treći talas kovida-19.

Situacija je posebno kritična u nekoliko zemalja na globalnom jugu i na Bliskom istoku, poput Nigerije i Libana, gdje se ekonomske krize sudaraju s hiperinflacijom i devalvacijom valute, zbog čega je uvoz hrane skuplji. Ovo će vjerovatno izazvati dodatne probleme u narednim mjesecima, posebno u subsaharskoj Africi, na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, koji u velikoj mjeri uvoze hranu.

Da bi ublažio šok zbog hrane i njegove posljedice, Priftijev tim istražitelja iz MMF-a veruje da bi povećana državna potrošnja u obliku finansijske podrške za najsiromašnije bila primjerena. Generalno gledano, hrane ne fali, samo je ljudi ne mogu sebi priuštiti, kaže Prifti. Mnoge zemlje su u krizi primijenile oblik bezuslovnog osnovnog dohotka.

Brazil je, na primjer, isplaćivao hitnu pomoć ljudima u stanju potrebe tokom 2020. Južna Afrika je imala sličan program, u kojem su najsiromašniji stanovnici primali 350 randa (oko 20 eura), ali je to sada prekinuto. “Ono što me najviše boli je to što mnoge zemlje ovdje jednostavno nemaju finansijskih mogućnosti za uspostavljanje ovakvih programa”, kaže Šilobo, stručnjak iz oblasti poljoprivredne ekonomije.

Uprkos teškoćama, policajka Mišel Dejvids, započela je mali program pomoći za siromašnu djecu u susjedstvu. Svakog ponedjeljka, srijede i četvrtka ona ispred svoje kuće dijeli hranu za do 150 gladne djece koja stanu u red sa zdjelama koje ponesu od kuće. Dejvids prikuplja donacije na Fejsbuku, od čega kupuje piletinu, hljeb, sve što je jeftino. “Radim ono što mogu”, kaže za “Špigl”, “ali ponekad mi je i to previše”.

Jedan od najvažnijih razvojnih ciljeva Ujedinjenih nacija je iskorjenjivanje gladi u svijetu do 2030, ali je pandemija taj rok odložila

Neuhranjenost prijetnja od ranije

Čak i prije krize kovida-19, 680 miliona ljudi patilo je od neadekvatne ishrane. Sedam afričkih zemalja – uključujući Južni Sudan, Nigeriju, Demokratsku Republiku Kongo i Etiopiju – pored Sirije i Jemena na Bliskom istoku – posebno su teško pogođene, kao i Haiti i Avganistan. Novi izvještaj Međunarodne organizacije za humanitarnu pomoć Oxfam pokazuje da se broj ljudi koji se suočavaju s teškom glađu širom svijeta povećao šest puta od kraja 2019. do juna 2021. “Regioni u kojima se dešavaju sukobi su u najvećem riziku od krize gladi”, kaže Totova, ekonomista organizacije FAO.

Međutim, sada problem prijeti da se masovno proširi, s dramatičnim posljedicama. Neuhranjenost može kratkoročno dovesti do društvenih nemira, objašnjava Prifti za “Špigl”. Dugoročno gledano, smanjena produktivnost je potencijalna posljedica, kao i ograničenja razvoja za ljude i cijele zemlje.

( Danka Vraneš Redžić )