Komedija je preživjela sve nepravedne napade

Nakon uspješnih projekata “Nobelovci” i “Persona non grata” crnogorski režiser i scenarista Obrad Nenezić riješio je da ovu trilogiju završi predstavom “Palastura”, koja će biti izvedena na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru sjutra veče. Ova savremena porodična komedija prati tok tri bračna para u “raljama života” i politike. Uloge su povjerene Elizabeti Đorevski, Dušku Radoviću, Jeleni Popović, Andrijani Simović, Jovanu Daboviću, Filipu Đuretiću, Dragiši Simoviću.

Predstava “Palastura” je, prema riječima Nenezića, parekselans politička drama jer se, kao njene prethodnice, bavi fenomenom vlasti i “moralom poroka”, a dobila je naziv po rijetkoj školjki iz Jadranskog mora koja je gotovo istrijebljena.

Više o ovom projektu Nenezić priča za Magazin...

Predstavom “Palastura” zaršavate malograđansku trilogiju koja je počela predstavom “Nobelovci”, nastavljena projektom “Persona non grata”. S obzirom da je od prve do posljednje prošlo dosta vremena, je li se i koliko ta malograđanština u doba kad nam je sve dostupno zahvaljujući internetu iskorijenila?

Naprotiv, malograđanština je dobila, nenadano i besplatno, ubojito oružje, a to je internet. Tako je pored prave zauzela i virtuelnu stvarnost. Danas jedan navalentni čovjek bez mjere ima više pratilaca i fanova, nego Njegoš kao pjesnik ili Lubarda kao slikar. Moja trilogija o malograđanima je svojevrstan otpor prema tom porivu da budeš neko drugi, a ne ono što jesi. Da vrijediš više, a svjestan si svoje veličine. I taj disbalans u htjenju i mogućnostima je malograđanština koja nas je okupirala u svim sferama posredstvom masovnih medija i društvenih mreža, a pod uticajem politike i profiterstva, koji ne biraju sredstva u potrošačkom društvu. Tako da moja trilogija nije deset godina i više čekala na incenaciju zbog manjka motiva i tema, već zbog toga što te kvazi zvijezde, u maniru malograđana, ne vole da vide sebe u glavnim ulogama “mešetara”, “komedijaša” i “šarlatana”. Ali sve ima svoje vrijeme, kaže jedna stara narodna izreka. Jer, u istoriji je jedino pravilo da postoje dvije strane. Istina je, dakle, ipak relativna...

Sjajna je glumačka postava, pored starijih gumaca - Duška i Elizabete koji su Prvaci pozorišta na Terazijama, priliku ste dali i mladim glumcima - Jeleni Popović koja je tek završila akademiju. Čime ste se vodili kad ste birali ekipu koja će igrati u predstavi?

Kažu da je podjela pola predstave, a ja ću vam iz svog iskustva reći da je to blizu istine kad se uđe u proces incenacije. Međutim, do tog momenta, mnogo toga je već urađeno, pa se ne bih u potpunosti složio s tom frazom koja se često pominje. U svakom slučaju, ona je primjenjiva u “Palasturi”. Imao sam u vidu nekoliko velikih “jugoslovenskih” glumica za ovu ulogu, među kojima je bila i Elizabeta, ali je prevagnula njena energija, senzibilitet i posvećenost procesu. I nijesam pogriješio. S Duškom se šalim da postoje takve uloge kao da ih glumac sam sebi napiše. Šalu na stranu, oboje su posvećeni profesionalci s kojima je u karijeri neophodno raditi kako bi se oplemenjavali, da ne kažem učili iz tog rada. Što se tiče mladih glumaca, nekako kroz vrijeme dosta njih je radilo sa mnom prvi put poslije akademije, pa i Jelena. Taj rad nije lak, ali je radostan. Taj tajfun energije koji oni donose, pa lomovi pred preprekama, sami su za sebe predstava u predstavi. Ali na kraju, ipak, sve dođe na svoje i oni, nadam se, s dobrim sjećanjem idu dalje u projekte.

Premijerno igranje “Palasture” biće u Baru 9. avgusta, drugo dva dana kasnije. Hoće li ovu predstavu imati priliku da vidi i publika u ostalim gradovima makar Crne Gore?

Jedno su planovi i želje, a drugo mogućnosti. Siguran sam da bi ova predstava imala regionalni život da nije korone. Od čovjeka ovaj put malo toga zavisi, pa ćemo vidjeti... sve što bih drugo rekao, bilo bi neozbiljno.

U pitanju je, kako ste mi rekli, moderna “Gospođa ministrka”. S obzirom da je u pitanju kultno djelo, koje je dosta puta postavljano u pozorištu, koje dodirne tačke imaju s likovima iz ovog djela i koliko će to, zbog kritike, biti mač s dvije oštrice?

U istoriji komedije vrlo je malo originalnih djela, iz razloga ograničenosti i istraženosti duhovitosti i smijeha, ali je mnogo novih čitanja. Recimo, Nušića je Sterijina “Pokondirena tikva” inspirisala za “ Gospođu ministarku”, a Gogoljev “Revizor” za “Sumnjivo lice”, a obje su komedije među najigranijim komadima na scenama bivše Jugoslavije. Dobar kritičar je ozbiljan istoričar teatra, pa kad radite posvećeno svoj posao, radujete se tom susretu, jer se razgovara i diskutuje temeljno o nekim rješenjima ili upoređenjima. S onima kojima istorija teatra počinje s kraja ili početka njihovog ega nemate o čemu razgovarati, jer imaju već kreiran sud, oslonjen na idole, i vrlo su slični likovima o kojima pišem u ovoj trilogiji.

Zašto nas pomisao da možemo imati moć toliko mijenja i izvlači ono nagore iz nas?

Prije svega u biološkom smislu čovjek je bez oružja i oruđa slabo stvorenje. Zato je stvorio pomagala i proteze da bi se prvo branio, a poslije, kad je vidio da funkcioniše, onda da bi vladao. Tako u početku nije mislio da će imati za neprijatelja čovjeka, već floru i faunu da preživi, ali kad je stvorio oružje, shvatio je da može da vlada drugim čovjekom. Onda je pred novim neprijateljem postao opet slab. Ali, ambiciozan da kad mu se ukaže prilika da je iskoristi da vlada, pa makar to izazvalo podsmijeh ili smijeh, svejedno. Hvala mu na tome, tako je nastala komedija.

Kroz svoje drame na duhovit način bavite se današnjim društvom. Inspiracije, s obzirom na to šta sve prolazimo, ne nedostaje, ali kako birate koje su teme za pozorište, a koje ne?

Svaki medij ima svoja pravila po kojima stvaralac igra. Dramsko pozorište, kojim se za sada bavim, čini 80 odsto dijaloga i 20 odsto akcije, dok je u filmu obratno. Televizija je između, a knjiga je medij koji sasvim drugačije funkcioniše. Knjiga je “film na papirnoj, a ne celuloidnoj traci ili memorijskoj kartici” koji svaki čitalac posebno snima, kadrira i montira u svojoj mašti. Neke teme su dobre za više medija, pa sam ih obrađivao u pozorištu, romanu i filmu. Sad kad gledam posljednje probe “Palasture”, siguran sam da joj treba vrlo malo adaptacije za, recimo, televizijsku dramu, a tu prije svega mislim na porodične odnose tri bračna, odnosno, ljubavna para, aktuelne teme, što zahtijeva televizija kao porodični medij, mali broj likova, savremeni kostim i prostor, i što je danas najvažnije produkcijski nije zahtjevna, i spadala bi u srednjebudžetne projekte.

Najčešće pišete u pozorištu komedije, a tvrdite da je to najžilaviji žanr. Upravo komedija kao žanr nije omiljena kod kritičara, čak će i filmovi koji su okarakterisani kao komedije rijetko dobiti novac od kulturnih institucija, fondova, konkursa. Zašto se toliko bojimo komedije i smijeha?

Obično pišem po ciklusima. Pošto sam završio tri drame istorijske fikcije u stihu: “Svete i proklete”, “Gorsku dramu” i “Krunu”, bazirao sam se na duhovite drame. A komedija je najžilaviji žanr zato što je preživjela sve nepravedne napade, omalovažavanja i zabranjivanja. Tačno je reći, ali pogrešno misliti da se komedija bavi nedostacima sistema, ona se bavi nedostacima društva čije su osnovne ćelije sistemi, i ljudima, koji čine sisteme i društvo. U struci komediju obično omalavažavaju pozorišni puritanci, ili neostvareni i nedobronamjerni, koji u svom padu žele da povuku planetu za sobom, i upravo oni postaju oni o kojima komedija govori. Tako je oduvijek i biće zauvijek. Komedija nema, a sistemi i ljudi imaju rok trajanja... A kad im istekne, što je čest slučaj, onda im istekne i sistem vrijednosti, pa kako često kaže jedan moj prijatelj filmadžija: ‘pokvareni sistemi pokvarene ljude smijene na bolji položaj, odakle još pokvarenije odlučuju’...

Pozorište je tu da kritikuje društvo i društvene pojave, no može li uticati i na promjenu svijesti, makar onih koji vole ovu granu umjetnosti?

Definitivno, više ne. Iako ima, taj uticaj je minoran. Pozorište odavno nije masovni medij. Pojava televizije i filma ga je potpuno gurnula na margine, a internet u fusnote umjetnosti. Ali će uvijek postajati određeni dio stvaralaca i publike koja će cijeniti dramu koja je porodila toliko žanrova i vrsta. Ali njoj ne treba spomenička ili muzejska pažnja, već život.

U jednom intervjuu rekli ste da koliko su Vaša djela puna politike, toliko se trudite da je Vaš život ignoriše. Koliko je to moguće i kako uopšte uspijevate u tome s obzirom na to da je ona ušla u svaku poru društva i da je svakodnevna tema svima?

Korona je pošast koja je odnijela živote, ali donijela selekciju interesovanja i ljudi. Politička stihija prije pandemije je nosila sve pred sobom, toliko decenija unazad. Onda je sve stalo. Ne znam za druge, ali ja sam shvatio da mogu da ne pratim, već da se elementarno informišem; da mi je televizor stvar na kojoj gledam filmove preko DVD ili USB, a televizija mogućnost da odgledam neke dobre serije ili sportske događaje; da je internet nepregledna baza podataka, te da ima mnogo interesantnijih ljudi i događaja od naše društvene i političke stvarnosti, kojom su mediji i društvene mreže prenatrpani... te da je tišina moje Biovske gore najljepša jutarnja vijest i najplemenitija večernja informacija.

Cilj da se uspostavi saradnja s kulturnim institucijama

Odnedavno ste u KIC-u i bavićete se pozorišnim programom, pa ste najavili i novine u tom dijelu programa. Posljednje vrijeme dosta se rade koprodukcije, čak je i Vaša posljednja predstava “Kontraevolucija” jedna od njih, a pozorišta sarađuju s nezavisnim produkcijama. Koliko su upravo takve saradnje bitne za nekakav drugačiji tok pozorišta?

KIC je jedna ozbiljna institucija u kojoj radi mnogo profesionalaca, koji se ne libe rada. Broj i kvalitet programa to potvrđuje. Kao urednik dramskog programa, u saradnji s kolegama, pokrenuli smo tribinu “Podgoričke priče”, koja ugošćava one ljude koji su Podgoricu učinjeli boljom, ili ona njih, i koji su ostvarili rezultate za respekt u gradu, zemlji i šire. Na repertoaru nam je duhovita drama “Kontraevolucija” koja je za pola godine imala 14 izvođenja, a koju smo radili u koprodukciji sa “Zahumljem”. Cilj nam je da takvu saradnju uspostavimo u narednim godinama sa što više kulturnih institucija i uradimo projekte na obostrano zadovoljstvo i interes. Naši budžeti su mali za velike i ansambalske predstave, ali udruženi možemo uraditi godišnje bar jednu malu formu, koju ćemo igrati na MAKADU, koji, takođe, želimo da od pozorišne revije pretvorimo u regionalni festival takmičarskog karaktera kamernih ostvarenja... Takođe, pružaćemo profesionalnu podršku svim ljubiteljima teatra, kako profesionalcima tako i amaterima, kao što je to i do sada KIC radio, pa mnogima bio i ostao druga kuća.

( Marija Vasić )