Sport u Crnoj Gori – lekcije koje moramo naučiti

Prije pet godina sam pisao o rezultatima iz Rija, iz kojih naš sistem sporta nije izvukao važne pouke. Nažalost, godine su potrošene na dalje urušavanje nasljeđa jugoslovenske škole sporta, da pritom nije ni kandidovana alternativa, pa je tako sport u Crnoj Gori na izdisaju. Paradoks je dakle da i dalje imamo vrhunske sportiste, koji su više plod roditeljskog pregnuća, trenera entuzijasta i nevjerovatnog talenta, uprkos činjenici da opstaju donosioci odluka u sportskim savezima, sa partijskom podrškom i negativnom selekcijom.

Koliko je dugogodišnja uključenost partijske politike u rad sportskih organizacija pogubna, dovoljno govori i slučaj Marije Vuković, koje su se svi političari naprasno sjetili. Podsjetio bih te “sportske stručnjake” i slučajne poznavaoce atletike da je naša sportistkinja bila suspendovana prije nekoliko godina, samo iz razloga jer je osnovala klub kako bi štitila svoja prava. Prava, koja su svim sportistima, koji nijesu dio partijskih struktura bitno sužena. Da nije bilo tadašnjeg inspektora za sport Branimira Ivanovića, čitava Crna Gora, nevezano za boju dresa, ne bi imala priliku da kao nikad ranije, koncertno podrži nastup jedne crnogorske sportistkinje.

Spoj vrhunskih sportskih postignuća i duboke politizacije sporta predstavlja našu zbilju, antitezu i našu prvu ljestvicu koju moramo preskočiti. Ovdašnja politizacija predstavlja spoj nestručnosti i politički eksponiranih pojedinaca sa partijskim, a ne sportskim principom u radu i državnim interesom. Posebnu štetu odnosima u sportu donijela su kadrovska rješenja u liku bivših sportista sa partijskom knjižicom kao jedinom referencom bez odgovarajućih stručnih znanja i iskustva.

Stoga, sada je pravo vrijeme da se podvuče crta. Naime, ostavke sadašnjih donosioca odluka u sportu, koji su godinama bez ograničenja nanosili nesagledivu štetu crnogorskom sportu, predstavljaju moralnu i civilizacijsku potrebu, ali i uslov za sistemsko ozdravljenje crnogorskog sporta. Budući institucionalni aranžmani u sportu moraju počivati na vrijednostima i standardima savremenih tendencija uvažavajući vaspitno-obrazovni, zdravstveni i širi društveni značaj sporta. Reformski proces će dominantno zavisiti od kadrova u sportu, pa je sistem stručnog osposobljavanja i usavršavanja neophodno planirati uz mnogo ozbiljniju matičnu fakultetsku jedinicu nego što je Fakultet za sport u Nikšiću danas.

Razgraničenje profesionalnog od amaterskog sporta za posljedicu će imati fokus na školski sport i takmičenja mlađih uzrasnih kategorija. Time ćemo dobiti ne samo bazu budućih šampiona, već i mnogo zdraviju omladinu. Revizija funkcionisanja sportskih organizacija predstavlja obavezu nadležnog organa za sport državne uprave, koji i sam mora proći kroz ozbiljnu i sveobuhvatnu analizu kadrovske strukture, sprovedenih tendera, upravnih rješenja i odluka o sufinansiranju sportskih organizacija.

Politike u oblasti sporta moraju biti fokusirane na potrebe sportista i sportskih radnika, omogućavajući istima da budu direktno uključeni u procese donošenja odluka. Ključno je omogućiti da se glas sportista i sportskih radnika čuje u organima upravljanja sportskih saveza. Kako je jasno da nijesmo sportsko čudo, prvenstveno zbog nesavjesnog i nestručnog rada donosioca odluka u savezima, pred crnogorskim sportom su veliki izazovi – diskontinuitet sa lošom politikom, demokratizacija institucija, te priprema za Olimpijske igre 2028.

Na kraju, najvažnija lekcija za sve nas je da naše sportiste moramo bodriti i čuvati, posebno u trenucima kada planirani rezultati možda nijesu ostvareni. Niko više od njih nije želio da donese odličje svojoj zemlji. Veliko im hvala za posvećenost, profesionalizam i patriotizam.

( Marko Begović )