Pešići su život u gradu pretvorili u raj na selu
Vučko i Milijanka Pešić su prije 14 godina život u Bijelom Polju zamijenili za zaraslo imanje bez vode, struje i puta, u jednom vraneškom zaseoku
Kada je prije 14 godina odlučio da napusti rodni grad i da se sa suprugom Milijankom upusti u život u jednom zaparloženom imanju u vraneškom zaseoku Vranštica, kod Bijelog Polja, Bjelopoljac Vučko Pešić (44) nije ni slutio da će jednog dana postati rekorder u poljoprivrednoj proizvodnji.
Vučko je danas priznati proizvođač lisnatog sira i ima jedno od najvećih gazdinstava u bjelopoljskoj opštini.
Imanje je devedesetih kupio njegov, sada pokojni, otac Momčilo.
Pored troje dece, koliko su imali dok su živjeli u gradu, u međuvremenu su izrodili još petoro: Đukan (22) Vladan (21) Jovan (19) Vukašin (15), Grigorije (12), Božidar (8) i Lazar (5).
Među sedmoricom braće je i sestra Kristina (18).
Da je bilo dobro što su otišli na selo, Vučko se uvjerio kada je, nakon prelaska na selo, ostao bez sezonskog posla na benzinskoj pumpi.
Od prije tri godine imaju i snahu Jovanu, kada se najstariji Đukan (22), oženio i mladenci su poslije pola godine života odlučili da svoju budućnost grade u Podgorici.
Danas na svom gazdinstvu posjeduju farmu od 40 grla krupne stoke, od čega polovina muznih krava, oko 60 pčelinjih zajednica i deset svinja.
Pored pet hektara svog imanja obrađuju još 30 hektara koje uzimaju u zakup, u Vraneškoj dolini gdje siju silažni kukuruz.
Vučko priča da su sve počeli od nule ili bolje reći iz minusa, jer je došao na imanje na kojem nije bilo ni struje ni vode ni puta.
“Počeo sam da razvijam gazdinstvo bez ikakavih sredstava pa sam podizao kredite da bih pokrenuo posao. To su u počektu bili krediti Agrobanke i Altermodusa. Kasnije sam počeo da uzimam kredite iz IRF-a koji su bili povoljniji, pa i mehanizaciju i opremu kroz projekte MIDAS-a i IPARD-a. Tako sam vremenom izgradio objekte za stoku, stajnjake i silažu. Napravio sam i objekat za preradu mlijeka u sir, kao i objekte za degustaciju poljoprivrednih proizvoda. U njega planiram da dovodim turiste”, priča Vučko.
Vučko je vodu doveo sa izvora Lještanice, udaljenog 4 kilometra, a platio je i uvođenje električne energije.
Jedino što im otežava život je to što još nemaju prilaznog puta do kuće.
“Zbog lošeg puta svi moji poslovi su otežani, kao i plasiranje proizvoda sa farme. Tokom zime i većeg dijela proljeća i jeseni mlijeko nosim sa djecom do magistrale, jer nemam prilaz kući, kazao je Vučko.
Jedini prolaz do kuće je izbrazdani zemljani put a do regionalnog puta vodi improvizovani drveni mostić, koji je često rizičan i za pješake. Najteže im je, objašnjava domaćin, da tuda prolaze na putu prema školi, posebno kada padnu kiše kroz blato, a i zimi. Ipak, uvjerava Vučko, od života na selu niko od njih ne odustaje.
Iako svojoj djeci žele da ostave izbor, Pešići sve što rade rade u želji da svojoj djeci omoguće da mogu da žive na selu i od sela, da ne moraju da idu u grad ili inostranstvo.
“Upravo i u objektima koje sam gradio za turizam, između ostalog, želim da zaposlim svoju djecu, kako bi ako požele jednog dana ostali na selu.
Vučko je dobitnik raznih priznanja, a najdraža su mu diplome za rekordnu proizvodnju sira za 2010. godinu, zadružnog saveza Crne Gore i priznanje MOBA za domaćina godine u 2017. od Mreže za ruralni razvoj.
Odmjerena i skromna, vedrog duha i uzuzetno vrijedna, Milijanka je pravi je dokaz za to ko stoji iza uspješnog muškarca.
Ona priznaje da nije nimalo lako živjeti sa osmoro djece na selu i sa tolikom farmom, ali da mir koji ovdje osjeća ne bi dala ni za šta na svijetu.
Prisjeća se da su te 2007. godine, proizvodnju sira počeli sa tri male “buše”.
“Lisnati sir sam naučila da pravim od moje svekrve sa kojom i danas živimo, i ubrzo se pročulo za njega, pa smo sigurnog kupca našli u restoranu “Durmitor”, koji je u početku otkupljivao po 5 kilograma nedjeljno. Vremenom smo dizali kredite i kupovali bolje krave. Poslije tri godine smo počeli da kupujemo rasne krave, od kojih jednu preko organizacije Karitas. I kada smo vidjeli kakva je razlika u prinosu mlijeka, da ne govorim koliko su veća i bolja telad od tih krava, onda smo odlučili da proširimo farmu. Mliječnost ovih krava danas je oko 30 litara i više, što je duplo više od prvih muzara. Nije bilo lako, digneš kredit hiljadu eura, vratiš hiljadu i petstotina eura, ali borili smo se”, priča Milijanka.
Iako nema stroge podjele poslova, sva djeca imaju neka svoja zaduženja.
“Kad odu na livadu, osim Lazara, svi rade. Iako ne radi teške poslove, Lazar voli da skuplja jabuke, hrani telad na cuclu, daje kokama vodu, brine i o kucama a obožava da pomaže ocu u pčelinjaku.
Jedina među braćom, Kristina ne samo da nije pošteđena “muških” poslova, već joj, kako priča majka, nema veće kazne nego da kada ostali rade na polju ostane u kuhinji.
“Željela je da upiše za automehaničara ali je na kraju upisala smjer turističkog tehničara. Jovan je završio smjer kuvara i voli da nam kuva”, priča majka.
Za Milijanku skoro da čitavog dana nema predaha. Njen radni dan počinje oko 5.30 časova.
“Zimi prvo ložim vatru a ljeti nemam bar tu obavezu. Nekad i prije prve jutarnje kafe pođem sa nekim od djece u mužu. Srećom, imamo muzilice što olakšava posao. Onda to mlijeko sipamo u laktofriz, od čega jedan dio odvajamo za mljekaru “Lazine”. Dnevno se pomuze u prosjeku oko 300 litara, zavisno od teljenja krava”, objašnjava Milijanka.
Po malo neobično u ovoj posjeti je bilo i to što niko od njihove djece nije “zurio” u pametni telefon.
“Do kraja osnovne škole pametne telefone uglavnom ne koriste a kasnije ih imaju, zbog odlaska u školu. Uglavnom, malo ih koriste. Trojica starijih rade više od druge djece, a nekad se zalomi da rade i prije škole”, dodaje ona.
Pored restorana, zahvaljujući Regionalnoj razvojnoj agenciji iz Berana, već deset godina imaju uspješnu saradnju sa podgoričkom “Bonelom”, gdje nedjeljno prodaju oko 50 kg lisnatog sira.
“Zadovoljni smo plasmanom. Mjesečno proizvedemo od 300 do 500 kg lisnatog sira. Sir kupuju i turisti, jedino je problem kada padne kiša, jer tada se do nas može samo traktorima.
Pešići su, kako kažu, skoro potpuno zaboravili da su ikada živjeli u gradu.
“Nema poslodavca da nas ucjenjuje, mogu da budem sa djecom 24 sata, da ih zajedno vaspitavamo i usmjeravamo. Zdravi su, jedu isključivo ekološku hranu, tu je i čist vazduh. Šta bi čovjek mogao da poželi bolje od toga”, priča kroz osmijeh Milijanka.
Njihove riječi potkrepljuje neka tiha radost koja titra na licima svih članova ove domaćinske kuće, dok pomalo užurbano zamiču za svojim poslovima. U takvoj atmosferi, posjeta ovoj kući je kao dolazak kod bližnjih.
( Jadranka Ćetković )