Ulcinjska lubenica - Jugoslavija joj bila mala, danas se i krave goste
Od vremena kada je samo ime prodavalo, do nelojalne konkurencije i teškog puta do potrošača
Što si ovdje stao, pitao je svečano obučeni starac zbunjenog Ulcinjanina koji tek što je bio stigao kamionom punim lubenica pred sarajevsku zelenu pijacu.
Bio je vreli 27. jul, sada već daleke sedamdeset i neke, prošlog vijeka.
”Danas je Dan ustanka naroda BiH. Centralna proslava je na Romaniji, idi gore”, reče Sarajlija i ode.
Vrijedni Ulcinjanin nije puno oklijevao - kamion sa oko 20-25 tona lubenica brzo se obreo na Romaniji.
”Nikad u životu brže i lakše nijesam zaradio. I da vam kažem, falilo je”, hvalio se po povratku u grad Ulcinjanin, koji je svu količinu bostana tog dana prodao “još za viđela”...
Tako se, sjeća se ulcinjski hroničar Dželal Hodžić, nekad prodavala čuvena ulcinjska lubenica.
”Ne samo u Sarajevu nego i u Banjaluci, Dalamaciji i na njenim ostrvima, Beogradu i Novom Sadu, uvijek su gužve bile ispred kamiona na kojima je na običnom kartonu velikim slovima pisalo ulcinjska lubenica”, priča Hodžić...
Danas stvari stoje drugačije - kraljica ljetnje trpeze iz Ulcinja, iako istog kvaliteta kao sedamdesetih prošlog vijeka, već godinama ili decenijama osuđena je uglavnom na ulcinjsko i crnogorsko tržište u nelojalnoj konkurenciji u kojoj čak i proizvođači iz Albanije svoje lubenice na tezgama krste kao ulcinjske.
Istovremeno, u ulcinjskim marketima, lubenice su uglavnom iz Grčke, Zete ili Malesije...
Dano Perović (51) iz Zoganja već godinama muku muči sa plasmanom svog proizvoda. Ove godine na hektaru, proizveo je oko 60 tona najkvalitetnije sorte bostana.
Prvi rod od oko 15 tona, prije mjesec prodao je na veliko za 10 centi po kilogramu. Prodaja na malo išla je loše pa su se ostacima prve ruke, gostile i krave.
”Davali smo kravama, bolje da one pojedu nego da se bace”, kaže Perović.
Nedavno je uspio da proda još sedam tona na veliko jednom trgovačkom lancu u Crnoj Gori.
”Došlo je vrijeme da se za lubenicu, koja se nekad sama prodavala, sada traži veza”, kaže Perović.
Ne zanemaruje činjenicu da je samo u Zoganju, ove godine zasađeno više stotina tona lubenica.
”Mi naše lubenice ne kalemimo niti đubrimo. Tako je podneblje i zato su uvijek bile i biće najslađe i najkvalitetnije. Ni ova zasađena količina ne bi bila problem da imamo Opštinu koja bi stala iza nas i pomogla nam da prodamo cjelokupan rod. Ulcinjska lubenica je ipak brend, zaštitni znak grada”, kaže Perović.
Veli da poljoprivrednici u Zeti i Tuzima nemaju takvih problema jer im u plasmanu pomažu lokalne uprave.
”U ulcinjskim marketima, kilogram lubenice bio je oko 20 centi, zato jer je otkupljuju po sedam ili osam centi. Naše lubenice su kvalitetnije ne samo za ta dva ili tri centa, ali tako je kad ostaneš bez izbora”, kaže Perović.
Ostalo mu je još oko 20 tona lubenice, a kaže da još nije izvukao uloženi novac.
”A gdje su trud, gorivo i ostali troškovi koji prate proizvodnju i prodaju”, žali se Perović.
I Ahmet Đeljošaj, čije su lubenice iz Štoja, nije zadovoljan prodajom i plasmanom.
”Mi imamo kvallitet i moramo napraviti reklamu na drugi način. Ja znam da će onaj ko kupi jednom lubenicu kod mene, doći i drugi i svaki sljedeći put. Jer, na primjer, turista iz Njemačke u svojoj državi ne jede ovakvu lubenicu”, kaže Đeljošaj koji štand sa lubenicama ima blizu “Kopakabane”.
On kritikuje pojedine prodavce duž puta od grada do Ade što prskaju lubenice vodom.
”Ta praksa mora da prestane, jer je lubenica nakon tolikog zalivanja, drugi ili treći dan kisjela. To rade oni koji ne znaju. Onaj ko jednom kupi takvu lubenicu, ovdje je više nikad neće kupiti”, kaže Đeljošaj.
Ima dosta ljudi, priča, kojima su i dalje polja pod lubenicama.
”I koji ne znaju šta će s njima... Možda je bilo previše zasada, ali u svakom slučaju, poslije sezone valjalo bi da mi proizvođači sjednemo i dogovorimo se šta i kako dalje”, kaže Đeljošaj.
Na slabiju prodaju žali se i Sutki Dibra, poznati proizvođač iz Vladimira.
Njemu je ostalo još oko 15 tona lubenice a prodaje je uglavnom pored puta u centru Vladimira.
”Imate u Albaniji lubenice po pet ili šest centi koje kasnije završe u Podgorici ili nekim drugim primorskim mjestima kao ulcinjske. A razlika je kao nebo i zemlja jer ih je lako uporediti - i laiku je dovoljan zalogaj”, kaže Dibra.
Ulcinjske lubenice na malo, kreću se od 20 do 30 centi. Malo je onih koji će je prepoznati na tezgama osim ako je ne kupe direktno od proizvođača.
Tada i oni, kažu naši sagovornici, znaju zašto bi ulcinjsku lubenicu trebalo brendirati.
Od zarade “mercedes”, na Krfu samo kriške
Hodžić se sjeća i Ulcinjanina koji je takođe sedamdesetih godina prošlog vijeka napunio kamion lubenicama i zaputio se u Stobreč kod Splita.
”Iako u to vrijeme nije bilo tako puno gostiju kao danas, lubenice su planule za dva dana”, priča Hodžić i sjeća se kako je taj Ulcinjanin iz Briske Gore od zarade kupio mercedes, koji je bio među ljepšim u gradu.
Sjeća se i priče jednog Ulcinjanina koji je na hrvatskom ostrvu Krk prodavao lubenice.
”Prodavao je kriške lubenica jer su tako tražili strani turisti. Nijesu pitali koliko košta parče”, priča Hodžić.
A Agropogon, koji se bavio otkupom lubenica i gdje je Hodžić radio jedno vrijeme, nije uvijek slavno prolazio sa prodajom.
”Firma iz Beograda pružila nam je određenu količinu lubenica, ali izričito od pet ili više kilograma. Međutim, kako nijesmo imali svu traženu količinu, mi smo dopunili i onim koje su vagale tri ili četiri kilograma. Sve koje su bile i gram ispog pet kilograma, vraćene su o našem trošku, odnosno ‘štetovane’, sjeća se Hodžić neslavne epizode.
Baš kao i sa radnicima koji su u Tivtu odmah poslije zemljotresa, prodavali lubenice, 15 tona.
”Morali smo da im nađemo smještaj, tu su bili i drugi troškovi, tako da smo jedva “ostali na svoje”, sjeća se Hodžić.
( Samir Adrović )