Svi smo gubitnici

„Ako generacijama mladih ljudi, koji tek sazrijevaju, ne ponudimo kreativno ispunjenje smisla svog života, onda će oni, na koncu, potražiti svoje ispunjenje u nasilju, u uništavanju.“ (Ferdinand Suterliti, njemački sociolog)

Mnogi ugledni svjetski pedagozi smatraju da porast vršnjačkog nasilja koincindira sa trijumfom neoliberalnog, kako Njemci kažu, „ljudožderskog“ kapitalizma, u kojem roditelji sve više i duže rade, prepuštajući djecu ulici.

Šta reći za zemlje u višedecenijskoj tranziciji poput Crne Gore, u kojima je izražen nedostatak moralnih i etičkih normi?!

Vršnjačko nasilje u crnogorskim školama, poput onog u tuškoj gimnaziji, nije neočekivano. Sve što se dešava u školama je projekcija stanja u državi i društvu, jer stopa nasilja u društvu ništa nije manja nego u školama, samo je institucionalno pokrivena.

Naša država eksperimentiše nad obrazovanjem, sprovodeći “nekvalifikovane” reforme, od predškolskog do visokog obrazovanja, koje urušavaju ugled profesorskog poziva i vaspitnu ulogu škole. Dok djeca i omladina stasavaju u ambijentu kontaminiranom politikom, kriminalom i korupcijom, reformatori obrazovnog sistema su ukinuli “građansko obrazovanje”, nastavni predmet koji je pomagao učenicima da se lakše snalaze u takvom okruženju.

Dvije trećine crnogorskih porodica živi u siromaštvu i svaka je nesrećna na svoj način, dok i ove u gornjem sloju društva ne likuju od zadovoljstva. Nasilnici, najčešće, dolaze iz disfunkcionalnih porodica. Nema veze da li su roditelji obrazovani ili manje obrazovani, bogati ili siromašni.

U našim školama, bez obzira na uloženi trud nastavnih radnika, nije dovoljno zastupljena preventiva, koju preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija, što uključuje univerzalne školske programe za sprečavanje nasilja, koji omogućuju učenicima i nastavnicima pravovremeno informisanje i primjenu nenasilnih mjera za rješavanje sporova, kako bi mladi ljudi na vrijeme, u ranom uzrastu, promijenili način razmišljanja o nasilju. Po potrebi treba uključivati pedagoge, psihologe i socijalne radnike, koji bi pružili pomoć učenicima, njihovim roditeljima i školi.

Najgore je kada se o nasilju ćuti, kada se minimizira njegova pojava, dok ne dostigne stepen kada se na učenike moraju primijeniti najstrožije sankcije, kao što je slučaj u tuškoj gimnaziji.

Onda svi postaju gubitnici - učenici, porodica, škola i društvo. Mladi ljudi u razvoju, često odlutaju stranputicama, jer ih njihova sredina stigmatizuje, a njihove porodice dublje tonu u probleme.

“Potpuno isključivanje učenika iz sustava moglo bi napuniti ulice nasilnim bivšim učenicima..”, kaže Nada Kegalj, psihološkinja iz Hrvatske, koja smatra “da se mora voditi računa da su i nasilna djeca u razvojnoj fazi odrastanja, te da mogućnost suspenzije može biti prihvatljiva na nekoliko dana, ali nikako da učenik to prihvati kao nagradu nedolaženja u školu.”

Ako je tačno da su se u tuškoj gimnaziji međusobno potukla djeca različitih nacionalnosti, nesporazumi se mogu prenijeti na njihove porodice i lokalnu zajednicu, što zahtijeva uključenje šire društvene zajednice u rješavanje ovog problema.

Upravo ovih dana, u predizbornoj kampanji u Tuzima (i još tri grada), predstavnici pojedinih političkih partija, svojom zapaljivom retorikom ne doprinose “skladnim međuljudskim i međunacionalnim odnosima u Crnoj Gori”. Naprotiv!

( Milojka P. Perović )