Ne moramo svi da budemo šampioni, sport nam daje šansu da živimo, a ne da se krijemo

Marijana Goranović večeras putuje u Tokio, pripreme za njen treći nastup na Paraolimpijskim igrama su praktično završene.

Ostalo je da se na licu mjesta prilagodi vremenskoj razlici, osjeti specifičnost japanske klime, upozna sa ambijentom u kome će se takmičiti, odradi završne treninge i… – pokuša da sjajnu sportsku karijeru zaokruži najvećim uspjehom.

Ali, djevojka koja je simbol crnogorskog paraolimpizma, nekadašnja vicešampionka Evrope u bacanju kugle u kategoriji F41 (osobe niskog rasta), ne želi da se opterećuje borbom za plasman, niti, kako kaže, sanja medalju.

„Ne sanjam medalju, već dobar rezultat. Znam da mogu da ostvarim daljinu kojom ću biti zadovoljna, jer sam vrijedno i kvalitetno trenirala. Spremna sam, ali idem bez pritiska. Idem da još jednom uživam u nastupu na najvećoj sceni“, kaže Marijana za Sportfem.

Marijana je prva paraolimpijka Crne Gore koja je ostvarila A normu za nastup za Paraolimpijskim igrama u Londonu, takmičila se i u Rio de Žaneiru. Na debitantskom nastupu bila je sedma, na drugim njenim Igrama osvojila je osmo mjesto u bacanju kugle, a deveto u disku.

Učestvovala je na svim velikim takmičenjima, a kruna njene karijere bilo je evropsko srebro 2016. godine…

„Dobro znam šta me čeka u Tokiju i kakva je konkurencija. Znam i gdje je moje mjesto, svjesna sam da nisam došla do nivoa koji obećava i garantuje mjesto na pobjedničkom postolju. Takmičiću se sa najboljima na svijetu, znam da su moje šanse na evropskim takmičenjima mnogo veće. Ali, i ja značim nešto u svjetskim okvirima, ali moj cilj je da budem rasterećena, a ne da namećem sebi obavezu da nešto moram. Ono što je sigurno – svi smo se uželjeli nadmetanja, jer je stanje oko koronavirusa mnogo toga poremetilo, znam da će sve djevojke u Tokio doći da se bore do kraja i krajnjih granica“.

Za Marijanu će Igre u Tokiju, 24. avgusta, početi svečano – sa Filipom Radovićem nosiće crnogorsku zastavu na ceremoniji otvaranja…

„Nosila sam zastavu u Londonu 2012. i to je osjećaj koji pamtim. Izaći pred 90 hiljada ljudi, predstavljati svoju zemlju – sjećam se da sam na kratko zastala, pogledala okolo i pomislila: ‘To je to, to je ono o čemu sam maštala’. Žao mi je što neće biti publike u Tokiju, ali ponos i sreću što sam ponovo na Igrama, sa zastavom u mojim i Filipovim rukama, ništa neće moći da umanji“.

Igre u Tokiju biće istorijske za crnogorski paraolimpizam – Crna Gora će imati pet predstavnika u tri sporta, što je rekord i znak koliko se paraolimpijski sport razvio posljednjih godina.

Pored Marijane Goranović, našu zemlju predstavljaće atletičar Miloš Spaić, stonoteniseri Filip Radović i Luka Bakić, te plivač Ilija Tadić.

„Time što nas pet ide u Tokio potvrđuje se koliko je Crna Gora fabrika velikih sportista. Tako mala zemlja, a toliko paraolimpijaca – to je zaista podvig“, ističe Marijana.

Uspjeh je još veći ako se zna da je paraolimpijski sport u Crnoj Gori počeo da se razvija relativno skoro, a upravo je Marijana bila „pionirka“ na tom putu.

„Kada se samo sjetim kako sam počela – bukvalno iz školskog dvorišta, iz zabave, kako bih se bavila fizičkom aktivnošću. Imala sam 17 godina, bila je to rekreacija. Tada nisam ni znala za paraolimpijski sport. Ali, na prvom takmičenju sam ostvarila dobar rezultat…“.

Bilo je to 2007. godine u Hrvatskoj, a Marijana je već tada umalo izborila nastup na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008.

„Falilo mi je 12 centimetara“, ističe Marijana.

I tako je krenula „ozbiljnija“ priča.

„Spremali smo se na poljani, sjećam se da je Igor Tomić mjerio moje rezultate drškom od metle“, sa osmjehom priča Marijana.

Danas je Paraolimpijski komitet Crne Gore, koga entuzijazmom i ljubavlju vodi upravo „čovjek sa metlom“ Igor Tomić, snažna organizacija, koja nema samo takmičarsku misiju…

„Sada imamo izuzetne uslove, sve nas je više. Nas pet ide u Tokio, a još mnogo momaka i djevojaka je u takmičenju, ozbiljno se bave sportom. Ne moraju svi da budu šampioni, to nije ni moguće, ali sport nam daje mogućnost da živimo, da se družimo, da putujemo, da širimo vidike i stičemo poznanstva, a ne da se krijemo, da spuštamo roletne… Mene je sport promijenio potpuno, napravio me osobom koja zna da se bori ne samo na takmičenjima, već i u životu“, ističe Marijana.

Kao neko ko je prošao mnogo toga i ko je kroz paraolimpijski sport stekao reputaciju, Marijana ističe da će i nakon završetka karijere ostati u ovoj priči…

„To je moja i želja, ali i obaveza. Ako sam uzor nekome – presrećna sam. I ne krijem da mi prija to što sam uradila nešto zbog čega sam prepoznata. Prija mi kada me ljudi zaustave na ulici, prepoznaju, pruže podršku… Želim da pomognem svima iz našeg paraolimpijskog pokreta da nastave da rade na sebi, da nastave da vježbaju, da se takmiče, da zajedno širimo našu porodicu“.

A do kada će sa Marijana takmičiti…

„To je pitanje na koje nemam odgovor. Poslije Rija sam mislila da je dovoljno, pa sam se predomislila. Sada želim i Pariz 2024. godine. Dakle, kolebljiva sam po tom pitanju, pa neka odgovor bude – dok traje, traje, ili takmičiću se dok me ne otjeraju“, efektno zaključuje Marijana Goranović.

( Vijesti sport )