Tivat: "Bokeški gušti" osvojili 65. Bućarsku Olimpijadu

Dodjelom pehara pobjednicima, ekipi "Bokeški gušti" kojoj ga je uručio predsjednik Skupštine Opštine Tivat Andrija Petković, preksinoć je u Tivtu završena 65. Bućarska Olimpijada.

"Bokeški Gušti" u proteklih skoro mjesec dana koliko je trajala Olimpijada, pokazali su najviše spretnosti i vještine među ukupno 44 ekipe sa preko 200 učesnika koje su nastupile na ovoj priredbi.

Drugoplasirana je bila ekipa BK "Mladost", dok je treće mjesto pripalo ekipi "Bacchudsa".

Šezdeset i petu po redu Bućarsku Olimpijadu uspješno je organizovao Bućarski klub "Češljar", dok će domaćin njenog narednog, 66. izdanja u ljeto 2022. biti Bućarski klub "Palma" iz Donje Lastve.

Petković je zvanično zatvorio 65. Bućarsku Olimpijadu.

"Želim vam da uvijek budete ono što ste bili na ovoj Olimpijadi, srećni, nasmijani i raspjevani i da takvi dočekate i Olimpijadu u Donjoj Lastvi. Bućarska Olimpijada je simbol tradicije Tivta. Ona nije samo sportski događaj već i kulturni i pokazuje kako Tivat živi. Bez obzira na neke stvari koje nas u životu dijele, ovdje smo svi jedno uz pjesmu i veselje. Privilegija mi je što sam bar na ovaj način, konačno došao do finala Bućarske Olimpijade. Bućama i bulom mi to nije uspijevalo, ali evo ovako jeste", kazao je Petković i dodao da će Opština Tivat i dalje podržavati bućarski sport.

Na ceremoniji zatvaranje prigodan poklon je uručen i najstarijem učesniku Olimpijade Đorđu Đoši Živkoviću.

On je inače, jedini živi takmičar iz ekipe koja je 1972. godine osvojila Prvenstvo Jugoslavije u Ljubljani.

Bućarska Olimpijada je mnogo više od same sportske priredbe jer predstavlja i svojevrsnu kulturno-istorijsku i etnografsku baštinu Tivta i žvi spomenik njegovih starih običaja i nekadašnjeg načina života.

Na Bućarskoj Olimpijadi igra se po starim pravilima ove drevne mediteranske igre "do dvije dobre u 21 ponat", a što će reći da pobjeđuje ona ekipa koja prva stigne do 21 poena i tako dva puta savlada takmace.

Bućarska Olimpijada u Tivtu, jedino je takmičenje te vrste koje se održava na Crnogorskom primorju, predstavlja suštinu svega onoga što je tradicionalni mediteranski i primorski mentalitet i način života lokalne zajednice, a istovremeno je i originalan tivatski turistički brend.

Stoga se uz zogove gdje se igraju buće, tokom trajanja Olimpijade osim domicilnog stanovništva, okupljaju i bojni turisti od kojih se neki i sami okušaju kao takmičari jer Olimpijada naime, dozvoljava da na njoj nastupaju svi koji to požele.

Takmičarske ekipe tako bivaju krajnje raznolikog sastava ako se ima u vidu pol, starosna dob ili pak iskustvo i vještina u bućanju samih takmičara.

Bućanje je inače, veoma star sport, a istoričari imaju podijeljen stav o porijeklu ove igre: jedni smatraju da je porijeklom iz Baskije, dok drugi smatraju da je postojbina bućanja Italija.

Igra se na bućalištu ili zogu – ravnom terenu dužine između 20 i 30 metara, širine od 2,5 do 4 metra, a koji je ograđen, obično daskama visine 20 centimetara.

Podlogu obično čini tvrdo utabani pijesak, a igra se bućama - nekada drvenim, a sada metalnim kuglama.

Cilj igre je baciti buću tako da se ona što bliže dokotrlja do bulina (male kuglice-markera koja je orijentir za sve igrače).

Za svaku buću koja je najbliže bulinu, dobija se bod (ponat).

Boduju se samo buće koje su bliže bulinu od protivničkih.

Igra se dok jedna od ekipa ne postigne 21 poen.

U tivatskoj Bućarskoj Olimpijadi tradicionalno učestvuje veliki broj takmičara, kako domaćih tako i "fureštih" (turista iz unutrašnjosti Crne Gore, Srbije ali posljednjih godina sve više i iz inostranstva).

Među ekipama ima čisto muških, ženskih ili mješovitih, a posebnu draž ovoj manifestaciji daje to što donosi autentični duh nekih ranijih, prošlih vremena kada su bućališta bila mjesto društvenog okupljanja i lokacije na kojima se, često u šaljivom tonu "pretresao" ozbiljni, redovni život koji se odvijao mimo buća i bulina.

Na bućalištima se tako čuju dotada neispričane priče ili bar one koje nisu dovoljno puta ispričane, izmisle neke nove da se uvesele prisutni i rađaju se nove zgode koje će se onda godinama prepričavati.

Ne treba ni govoriti da oni koji gube, po pravilu imaju tanje živce, ali i "maštovitije" psovke od onih koji pobjeđuju, a sve to kombinovano je sa razradama čitavih strategija kako treba odigrati – od šponde ili pak ampresavat, malo "liznuti" buću ili kako već preporučuje iskusni vođe ekipa, sve to naravno, na originalnom bokeškom dijalektu.

Najveći gušt igrača, osim pobjede njihove ekipe je, naravno, "naložiti" onoga ko je najveći živac ili ko će imati "najbolju" reakciju.

E, onda slijedi opšte veselje i svao ona draž koja bućanje i Bućarsku Olimpijadu čine tako jedinstvenom manifestacijom.

( Siniša Luković )