Dortmundom nikad ne hodaš sam

Možda sam u gradu proveo i deset dana. Ali na parče. Došao bih u rano popodne, prenoćio u nekom od jeftinijih hotela da bi sjutradan, najčešće u svitanje, glavnom ulicom pješačke zone polazio ka željezničkoj stanici. Tako sam uspijevao da uhvatim rani autobus za aerodrom.

Dortmund je za mene bio zvuk kotrljanja točkića mog kofera u zoru, zvuk koji mi se vraćao praznom ulicom kao izlomljena jeka.

Dortmund je i vazdušna kapija Balkana. Zahvaljujući mađarskoj niskobudžetnoj kompaniji, sa aerodroma, udaljenog pola sata od grada ljudi putuju u mjesta, za koja u zapadnim zemljama jedva da su čuli: Niš, Tuzla, Kluž.

Planetarna Borusija

Inače, rijetko koji turistički vodič preporučuje Dortmund. Grad nema kelnsku katedralu ni Brandeburšku kapiju, nije od sebe marketinškim trikovima stvorio mit o šminkerskoj prestonici piva kao Minhen. Ali Dortmund ima Borusiju.

Ona je za grad bila i ostala daleko više od žuto-crnog fudbalskog kluba, jedinog koji se povremeno umio uspješno suprotstaviti moćnom minhenskom Bajernu.

Ova simbioza grada i kluba vidljiva je čim sa željezničke stanice pođete prema centru. Pored širokih stepenica koje vode prema pješačkoj zoni, sa desne strane, na zidu je ispisano u crno-žutoj kombinaciji boja: “Dobrodošli u glavni grad fudbala”. Pored toga je prodavnica za fanove Borusije - dres košta tričavih osamdesetak evra, ali za pravu ljubav pare ne znače ništa. A nekih stotinak metara iza toga je - Muzej fudbala, moderna i reprezentativna staklena kocka u kojoj je spakovano mnogo toga što raduje svakog ljubitelja fudbala.

Borusija ima najveći stadion u Nemačkoj. Ranije se zvao Vestfalijski stadion - ali prema novim običajima u fudbalu, stadion se nazvao prema sponzoru “Signal Iduna park”.

I pivo je neraskidivo vezano sa gradskim identitetom. Privilegija da se u gradu pravi pivo stečena je 1293. Kada se tome dodala radnička, rudarska tradicija, a potom i fudbal oličen u Borusiji nastaje ona mješavina koja danas sačinjava Dortmund. Jedna anegdota nam potvrđuje ovo savezništvo. Kažu da su mladići koji su osnivali Borusiju 1909. to uradili jer im je pop branio da nedjeljom igraju fudbal unutar crkvene sportske sekcije. Kada su se sastali da osnuju klub bez popa - u kafani je na zidu bila reklama pivnice Borusija. Nisu imali ime, pa su ga pozajmili.

Muzej fudbala nije jedina zanimljiva kulturna institucija koja se ne boji dodira sa drugim oblicima života. Na primjer, Muzej za istoriju umjetnosti i kulture, smješten u reprezentativnoj zgradi u kojoj je nekad stolovala banka Šparkase, pored zbirki koje se odnose na kulturni i umjetnički razvoj čovječanstva, ima i stalnu izložbu kojoj je tema - geodezija. Svi inženjerski orijentisani pozivi, sa geometrima na prvom mjestu, imaju tako u Njemačkoj svoj hram kulture u kojem mogu da vide kako se njihova nauka o premjeravanju zemlje razvijala kroz vjekove.

Klasika uz miris orijentalnog roštilja

Iako Dortmund ima i svoje latinsko ime - Tremonia - u temeljima grada nisu starorimske građevine. Rimljani nikada nisu gospodarili toliko istočno od Rajne. Grad su osnovali franački kraljevi, mnogo poslije propasti rimske imperije. U prethodna dva vijeka grad je bio poznat po čeliku, uglju i pivu. Sada, kada je Njemačka odlučila da smanji proizvodnju energije zasnovanu na uglju, Dortmund se preobražava u grad osiguravajućih društava, male privrede i znanja - na skoro šest stotina hiljada stanovnika više od 50.000 su studenti, uglavnom na poznatom tehničkom univerzitetu.

Krenem li od željezničke stanice lijevo od stepenica, pored gradske biblioteke, naići ću poslije desetominutne šetnje na Koncerthaus - koncertnu kuću. Izgrađena je usred četvrti koja se naslanja na željezničku stanicu na sjevernom dijelu gradskog jezgra. U tom je kraju više od polovine stanovništva stranog porijekla. Filharmonijska građevina najbolje pokazuje volju grada da bude i nešto više od industrijske metropole koja traži mjesto u postindustrijskoj eri. Na mjestu starog bioskopa Union, koji je srušen zajedno sa obližnjom robnom kućom, nastala je reprezentativna građevina čija akustika može da izdrži svjetsku konkurenciju. Od septembra 2002. Dortmund nešto znači na mapi gradova sa velikim filharmonijskim binama.

Brikenfirtel - tako se zove ovaj kvart - ostao je poznat po svojim restorančićima sa brzom hranom - od klasičnog hamburgera preko libanske “šavarma” piletine do turskog donera. Tu sam proveo ugodnih sat vremena, žvaćući orijentalno naštimanu hranu, pijuckajući industrijsku limunadu i posmatrajući živost na Brikenštrase.

Luka na kanalu

Dortmund je u svojoj istoriji postao jedan od najvećih lučkih gradova Evrope - bez rijeke ili mora. Poslije sedmogodišnje gradnje 1899. je otvoren kanal Dortmund-Ems koji je faktikčki povezao ambiciozni industrijski grad sa rječnim i morskim saobraćajnim tokovima. Tako je u gradske željezare vodenim putem - od kojeg je Kanal zauzimao preko 200 kilometara - počela da stiže švedska gvozdena ruda, a u inostranstvo je otpreman njemački ugalj, kao i visokocijenjeni čelik.

Pošto se u ovom vijeku taj rječni saobraćaj sve više usredsređuje na druge proizvode, stara industrijska četvrt oko dortmundske luke postaje omiljeno mjesto za stanovanje. Iako je ovaj dio grada teško stradao u Drugom svjetskom ratu, brojne starije građevine su ostale neoštećene ili su popravljene prema originalnim nacrtima. U vremenima kada su svi htjeli da stanuju u centru, kirije su ovdje bile povoljne. To je najprije privuklo studente, potom takozvanu “kreativnu industriju” - ljude iz svijeta umjetnosti, dizajna, kulture - uslijedile su firme iz branše informacione tahnologije. Gastronomska ponuda je postala sve šarolikija. Da bi na kraju postalo fensi tu živjeti i izlaziti. Sve me to podsjetilo na razvoj okoline oko Betonhale u Beogradu.

U sjenci Svetog Rajnolda

Vrijeme je za kafu u hladu, na glavnom gradskom trgu - Alter Markt - nadomak najmarkantnije crkve u centru, koja je doduše evangelička, ali ima jasnu romaničku strukturu. Ona je posvećena zaštitniku grada koji se zvanično zove Rajnoldus, ali ima više imena, u zavisnosti od toga ko priča priču o njemu. U Porajnju je on Rajnhold Kelnski. Međutim, kao što su srednjovjekovni prepisivači nekada preko sastruganog prvobitnog teksta ispisivali novi, tako se ispod figure kelnskog sveca koji je bio zaštitnik zidara i kipara, jer je nosio kamenje za gradnju prve kelnske katedrale, pomalja istorijsko-umjetnička figura plemića i ratnika koji se na francuskom zvao Reno, a na italijanskom Rinaldo Montalbanski. Dortmund je od te dvije priče tokom vremena napravio jednu, svoju, koja u najkraćim crtama ide ovako: prema francuskoj junačkoj narodnoj pjesmi - šanson de žest - plemić se zamjerio svom ujaku Karlu Velikom, prkosio mu je sedam godina. Njegova majka, Karlova sestra Aja, izmolila je od brata da se pomiri sa sestrićem. Moćnik je pristao, ali je kazna koju je izrekao pogodila epskog junaka u srce - životom je morao da plati njegov konj Bajard, koji, kao što se zna po Šarcu Kraljevića Marka, svom vitezu umije da bude više od konja. Njega su udavili u rijeci. Iz tuge za konjem, plemić krene u Svetu zemlju. Ovdje se dortmundska verzija priče nastavlja tako što se iz Svete zemlje vraća svetac Rajnold koji tegli kamenje za crkvu u Kelnu. Ubili su ga drugi nadničari jer je uzimao manje novca za teške poslove. Današnjim rječnikom, primjenjivao je damping u formiranju cijene svog rada. Navodno se zaprega koja je njegovo tijelo povezla na sahranu nije zaustavila pred kelnskim crkvenim grobljem, već se svojevoljno uputila ka Dortmundu. Poslije tih stotinjak kilometara koliko dijeli dva grada zaprega je stala baš gdje treba. Na tom mjestu je sada dortmundska crkva nazvana po gradskom svecu.

Uspon, uništenje, vaskrsnuće

Ali to nije sve. Svetac je u predstavi ljudi iz Dormunda postao prije svega - borac. Dok ga u Kelnu doživljavaju kao miroljubivog božjeg radnika, u Dortmundu mu pripisuju neka ratna čuda. Kada je kelnski biskup u kasnom 14. vijeku digao vojsku na neposlušne stanovnike Dortmunda, mnogi u gradu su se kleli da je njihov svetac stajao sa braniocima na zidinama hvatajući kamenu đulad iz katapulta i bacajući ih nazad na neprijatelja.

Da je dortmundski svetac epski junak postalo je jasno i u Prvom svjetskom ratu. Zajednica protestantskih vjernika okupljenih oko Rajnoldove crkve - a protestantska verzija hrišćanstva je bila dominantna u gradu - odlučila je da crkvena zvona pokloni njemačkoj carskoj armiji - da bi se pretopila u topove.

Taj višak patriotizma nekoliko decenija kasnije biće nezamisliv. U to svako može da se uvjeri na Trgu mira, gdje između stare i nove Gradske kuće samuje spomenik miru. Dortmund zna zašto ima takav trg, zašto se drugi trg u centru zove po Hirošimi, zašto ima spomenik miru. Nacističke megalomanske i zločinačke ambicije Dortmund je platio potpunim uništenjem.

U Drugom svjetskom ratu grad je kao jedan od glavnih industrijskih centara Rurske oblasti preživio 105 vazdušnih napada. Na grad je palo preko 22.000 tona bombi. Samo u jednom danu, marta 1945. na grad je palo 4.800 tona bombi. Stradala je i crkva u čijoj blizini sjedim i razmišljam o ćudima istorije, ispijajući svoju kafu. Crkva je obnovljena 1956.

Nikad nećeš hodati sam

Ove subote Borusija gostuje u Frajburgu. U srcu grada sve bašte pred kafanama su pune, jede se jaka hrana, pije jako pivo, navija se. Tu ćete vidjeti žene sa crno-žutim šalovima, zajapurene od propuštenih šansi, čovjeka koji po svemu izgleda kao biznismen u skupom odijelu, osim što ispod lakog, ljetnjeg sakoa nosi Borusijin dres. Ovdje ćete vidjeti i beskućnika kako spava nasred ulice, dok se unaokolo prolama urlik fanova, jer je Borusija postigla gol u Frajburgu.

Gužvu mirno posmatra spomenički lik “Duvača” koji krasi fontanu. On ukazuje na srednjovjekovni dortmundski običaj da na pijačnom trgu zabavu nude putujući muzičari. Pandemija im je ove sezone pokvarila posao, ali figura je tu da podsjeti na to da su gradovi bez muzike gluvi i nijemi. Muzika nastavlja prekinutu komunikaciju drugim sredstvima. Zato nas spomenik pod nazivom “Komunikacija?” njemačkog kipara Hajnriha Brokmajera već skoro četiri decenije opominje da ne zaćutimo kao njegove dvije sjedeće, a lebdeće bronzane figure u Kampštrase.

Ovo je grad u koji su se stotinama godina doseljavali. Najprije, od prije dva vijeka poljski rudari. Onda, šezdesetih, Jugosloveni, Italijani, Grci i Turci. Naposljetku izbjeglice iz arapskog svijeta. Njihova djeca na putu do škole već nose žuti Borusijin dres.

Sljedeći put moram izabrati dan kada Borusij igra kod kuće. I na vrijeme nabaviti kartu. Da čujem uživo kako hor Borusijinih fanova pjeva:

Walk on, walk on

With hope in your heart

And you'll never walk alone

Red je da se ko zna koji put oprostim od Dortmunda. Da pođem dalje, sa nadom u srcu. Ujutro će se ovim praznim ulicama ponovo razliti zvuk točkova mog kofera. Grad koji se nije probudio, u kojem se dan dijeli od noći, makar za tren je samo moj. Ako oslušnem, mogu iz dubine čuti kako tiho kuca njegovo veliko, rudarsko srce. I onda opet znam da tom ulicom nikada ne hodam sam.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )