Nema više incidenta, nema iznenađenja

Ljudi ne vide svijet pred sobom sve dok im taj svijet nije

predstavljen u narativnom obliku.

Brajan de Palma

Struktura knjige “O romanu”, zbornika tekstova posvećenih raznolikosti i čudesnoj vitalnosti najevropskije umjetnosti - romana (M. Kundera), podudara se upravo s elastičnošću te književne forme i viševjekovnim pokušajima da se ona definiše.

Izbor tekstova sačinio je Dražen Katunarić, hrvatski pjesnik, esejista, prozni pisac, urednik i osnivač izdavačke kuće koja je objavila knjigu “O romanu”. Pisci i teoretičari književnosti u trideset i dva ogleda razmatraju transformativnost, životnost, kristalizaciju poetičke moći, dinamičnost, buntovništvo, hibridnost i podatljivost romana kao književne vrste. Ukupan čitalački utisak o knjizi na tragu je, čini se, i originalnog izbora priređivača - razgovor o romanu povod je za razmišljanje o duhu epoha u kojima se on razvijao i mijenjao.

Čitalački odgovor na zbornik mogao bi početi nabrajanjem ideja redosljedom kako su eseji urednički složeni u knjizi. No, izuzetan utisak koji nosim o ovoj knjizi na taj način ne bih uspješno prenijela. (Mada, i sam priređivač, faciniran razuđenošću i obiljem fenomena, nije pravio slijed tekstova prema starosti autora ili ih pak grupisao prema užim temama ogleda.) Izabrala sam nekoliko staza kojima sam hodala kroz šumu ove vrijedne knjige, stalno osluškujući Eka i njegove savjete za Šest šetnji pripovjednim šumama.

Zašto je roman najugledniji i najozloglašeniji žanr u istoriji književnosti? Čemu uopšte roman? Zašto ima sedam razloga da se ne pišu romani i samo jedan, ali važan, da se ipak pišu? Gdje je roman danas u “literaturi bez želuca” u doba stvaranja besmisla i brenda fufe?, samo su neka od brojnih pitanja koja razložno, često i duhovito, iznose autori eseja.

O samoj formi i istorijatu romana

Neobičan izbor počinje esejom “Razmišljanja o romanu” Markiza de Sada u kojem se pominje Aristid iz Mileta kao najstariji romanopisac, čija djela “Miletske priče” nijesu sačuvana, a onda se baca na unutrašnju strukturu fabule i nudi savjet: “rasplet mora biti takav da ga događaji pripreme, da bude onakav kakvim ga zahtijeva uvjerljivost”. Dakle on u 18. vijeku ima ključ za motivaciju u romanu.

Tezu o građanskom žanru romana Marta Rober dokazuje na primjerima “donkihotstva” i “robinzonijade”. U preglednom eseju “Čemu roman” ona kaže: “Od najuglednijeg i ozloglašenog žanra domogao se moći kojoj možda nema premca, postao je gotovo jedini vladar u književnom životu, životu koji je pristao da oblikuje svojom estetikom”. Roman je, navodi ona, jednom zauvijek poništio neke stare književne vrste, prisvojio sve izražane oblike, bezobzirno koristeći sve postupke ne smatrajući se obaveznim ni opravdati njihovu upotrebu. I u eseju Virdžinije Vulf “Život u svim oblicima” o romanu se govori kao o najgostoljubivijem domaćinu, jer privlači pisce koji su bili pjesnici, esejisti, istoriografi... Rober ističe da se autor romana služi svim sredstvima da ostvari svoje namjere, pa Hofman, Svift i Kafka svoju umjetničku istinu temelje na negaciji zajedničkog iskustva. U isti mah roman je i demokratičan i konzervativan.

Očekivanja od romanesknih umjetničkih postupaka raznorodna su. Džon Banvil u eseju “Lica” govori o umjetničkom postupku oduzimanja, pojednostavljivanja, “neznanja” i povlačenja, nasuprot Džojsovoj metodi dodavanja. Rolan Bart (esej “Roman”) od ove književne forme očekuje neku vrstu “transcendiranja egotizma”, smatra ga velikim Utočištem jer pruža osjećaj koji se nigdje drugdje ne može doživjeti. Roman je struktura ili operacija posredovanja, ono što roman stvara nije sjećanje, već njegova deformacija.

Filip Miraj, francuski romanopisac, esejista i društveni hroničar, razmišljajući o tome šta je veliki roman kaže: “Nema velikog romana iz kojega se automatski, trenutačno, ne bi dala sastaviti zbirka aforizama. Možda se upravo po tome veliki roman razlikuje od drugih...” No, o Mirajevom eseju-budnici, malo ću kasnije, kroz račvanje čitalačke staze.

Kako jedna sintagma može pokrenuti misao o smislu romanu u svom eseju dokazuje Lakis Proguidis. On pronalazi estetičku bombu izuzetne moći u riječima Bokačove Pampineje iz “Dekamerona” - “a šta ako” i u eseju intrigantnog naslova “Susret koji je uvijek promašen” smatra da je u tome “a šta ako” sažeta sva umjetnost romana - veliki prasak svijeta ove forme. Oblik romana se s vremenom mijenja, preobražava, račva prema drugim umjetničkim područjima, pretače se u drugačije kalupe, nakalemljuje se na druge oblike, no svaki novi lik romana odgovara na neko “a šta ako”...

Svi autori eseja koji se dotiču forme i fenomena nastanka romana ističu upravo njegovu demokratičnost i njegovu snagu (mada i problem identiteta!). Bruno Maje u eseju “O nekim susretima” pominje snažni i muzikalni udarac sjekirom, (ko se može oteti prisjećanju na Kafku i njegovu misao o potrebi da knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama!). E pa ta sjekira u dobrom romanu zasijeca najosjetljivije mjesto naših ništavila, uobičajenih percepcija, ukorijenjenih predstava, naših pripitomljenih veza i raskida. Tu sjekiru neki od autora eseja drugačije nazivaju, npr. roman kao način destiliranja iskustva i duboke složenosti smisla (Karen Koneli u eseju “Uživanje u čitanju nasuprot moru smeća”), ali je suština ista - magijski zalog autentičnosti (Sibila Petlevski), komad istine romana - provjeren u svim dostupnim detaljima.

Autori romana

Za buduće čitaoce knjige “O romanu” izabrala sam samo nekoliko zanimljivih opaski o poziciji autora ove popularne književne forme: “Ono za čim pisac traga kada se upušta u fikciju jeste položaj posmatrača” (Hanif Kurejši). “Pisati znači umnažati se” (Džon Banvil). “Pisanju je potrebna potajnost” (Rolan Bart). “Sedam razloga da se ne pišu romani i samo jedan da se pišu... Svaki pisac još više je čitalac”. (Havijer Marijas)

I tako dođosmo do čitalaca romana.

Čitaoci romana

Još je Umbeto Eko zapazio da je tekst spora mašina. Bez čitaoca, koji ne smije biti lijen, nema romana. David Albahari u eseju “Roman i istorija” takođe tvrdi da prema čitaocu ne treba biti milostiv. “Pozvan da živi u romanu kao što živi u životu, nastavi čitajući osjećati kao što živi u životu” (Virdžinija Vulf). Život - to opšte mjesto - čitanjem postaje slojevitiji, a naše svjesno biće budnije i uvježbanije. Postajemo svjesni da cijela područja odnosa i nijansi još nijesu istražena. Tako da je čitanje najzdravija zavisnost (Karen Koneli).

Cvetan Todorov na kraju eseja “Šta može književnost” izriče nešto što može biti zanimljivo brojnim kritičarima školskih programa književnosti. On se zalaže za podsticanje čitanja različitim sredstvima, uključujući i knjige na koje profesionalni kritičar gleda s izvjesnim prezirom - od Tri musketara do Harija Potera. Todorov kaže: “ne samo da su ti popularni romani čitanju priveli milijune maloljetnika već su im usto omogućili da sebi izgrade prvu koherentnu sliku svijeta, koju će, budimo sigurni, daljnje čitanje iznijansirati i učiniti složenijom”.

Kulturološki fenomeni i žilavost romana

Kako se snaći u obilju objavljenih romana? Pomaže li nam u tome književna kritika i ima li je uopšte? Da li kritiku danas zamjenjuju buktokeri? Ubijaju li umjetnost savremeni mediji? Na koji način se, ipak, izboriti za vrijednosti, ne samo u književnosti? Kako podići ljestvicu naših misonih aktivnosti i razuditi mišljenja o problemima savremenog svijeta? Svaki iole pažljiviji čitalac svakodnevno sebi postavlja ova ili slična pitanja. Jedan broj izvanrednih ogleda iz zbornika “O romanu” odlično ih detektuje, problematizuje i pokušava odgovoriti na njih.

Roman je od samog postanka, poput Ikara, umio da strese pepeo i ponovo, nov, dospije u čitalačke šake. Još je Balzak 1838. utvrdio, kako se navodi u eseju već pominjanog Filipa Mareja, da u vrijeme tranzicije (!!!) prevladava lični interes, a on ne crta freske, ne gradi katedrale i spomenike. Naravno, ne stvara ni vrijednu književnost. Virdžinija Vulf, ipak iz nekih drugačijih vremena, u već pomenutom eseju, poručuje da je proza možda najprimjerenija alatka za složenost i tegobnost modernog života.

U eseju “Literatura bez želuca” Pjer Žurd govori o poplavi kretenizma ispovijedanja. “Velik dio današnje književnosti može se svrstati u kategoriju ljudskog dokumenta. Sve dobro dođe u skladu sa modernom ideologijom otvorenosti i individualizma”. A izdavači književni život pretvaraju u neku vrstu pozorišta sjenki: organizuju izlazak knjige tako “što kuhinju sa starim receptima proglašava novim receptom”. Gdje je tu mjesto kritici? Ispostavlja se da književna kritika ne postoji. Negativna kritika, izgleda, čisto je gubljenje vremena, iza čega se krije licemjerstvo intelektualnog svijeta. Svi, sve češće, izbjegavaju neprilike... “No, ako je sve pozitivno, onda ništa više nije pozitivno. Mišljenje se rastače u mutnom sivilu.”

Filip Miraj u eseju, koji nazvah budnicom, problematizuje jednak pristup tekstu u romanima današnjice, “kao da ih dostavlja jedan fantomski pisac koji se izvještio u tom lukavstvu”. Naročito kritikuje mlade romanopisce. Ako odlomke iz njihovih djela nanižemo jedan pored drugoga razlikovaćemo ih nasumice jer svi maju stil s preovlađujućim šikom, klin, bezopasan magazinski luk, kakav zahtijeva naše vrijeme raširenog i sveobuhvatnog konsenzusa. A svi koji vole i razumiju umjetnost znaju da je konsenzus njen veliki neprijatelj. To je tako, kaže Miraj, jer je konsenzus podložan vladavini kvantitativnog. Pa i na časovima srednjoškolske nastave književnosti naučili smo da su savršeno slaganje, pristajanje i harmonija smrt književnosti. Nema više incidenta, nema iznenađenja, svi horizonti čitaočevih očekivanja pogođeni su u jotu, proizvodnja književnosti pojavljuje se zatupljujućom redovnošću, s istom neizbježnošću kao smjena dana i noći ili godišnjih doba.

U ogledu “Književnost epohi planetarnog nihilizma” Janik Anel iznosi slično zapažanje: “Ljudski rod podvrgnut je biopolitičkoj kontroli, koja neopazice vodi serijalizaciji”. Glavni produkt nihilizma su romani na kile, “većina se pisaca prilagođava tržištu, i, tako, u obliku mjerljive robe, širi svoje ropsko brbljanje”. Ovakav trend Anel naziva načinom bez zašto. U određenom smislu roman koji ne dopire do prosvijetljene srži onoga bez zašto, nije roman, on se samo pridružuje ne-knjigama kojih je sve više na tržištu. Književnost je čin mišljenja.

A Rišar Mije u ogledu “Raščarani roman”, pita se da li demokratija ubija književnost i nudi savjet da korjenitije nego ikada odbacimo univerzalnu laž u koju je stupila naša epoha. “Budimo zabrinutiji više nego očajni, oprezniji no nostalgičniji.”

Hrvatska romansijerka i književna teoretičarka Dora Kinet Bučan u tekstu “Roman kao spavaonica onostranosti” upozorava da živimo u doba raspada iskustva, u relativizaciji svega i svačega, i da je roman tome najbolji svjedok. Govori o standardizaciji piščeve slobode, o gubitku individualnosti, o njegovoj anemičnoj spoznajnoj moći. “I ako je nekada romanopisac tražio najvišu tačku onoga o čemu je pisao (u poetičkom smislu najvišu, ne moralističkom smislu), savremeni roman čini se teži najnižoj tački onoga o čemu piše”. Previše mračno i bolno!? “Zabluda je u tome što se misli da je stvarnosno istinito, premda nas istorija romana od Servantesa do Kundere uči da istina ne može biti stvarnosna”.

Obnovljeni roman

Ipak, da tekst ne završim krajnjim pesimizmom, otkrivam neke od odgovora na pitanje ima li romanu spasa? Fernando Pesoa, kome se mora vjerovati, u eseju “Kritike” kaže: “Duboko sam uvjeren da u savršeno civiliziranom svijetu neće postojati druga umjetnost osim proze”. A roman je multiverzum svih mogućih slika svijeta. Dora Kinet Bučen u pomenutom eseju ističe nadu da romanopisac danas može otvoriti vrata poimanju stvari tako što će propitivati riječi i na taj način graditi roman koji neće biti ispražnjen viškom stvarnosti već ispunjen potecijalnom spoznajom stvarnosti. Stoga ona roman vidi “kao spavaonicu onostranosti”. Italo Kalvino u tekstu “Za koga se piše” kaže da sigurna područja ne postoje - jasno upozorenje za skribomane čija se djela lako prodaju - “djelo mora biti područje borbe”. A hrvatska pjesnikinja, romansijerka i teoretičarka književnosti Sibila Petlevski čvrsto vjeruje “da se dojam punokrvne proze ne postiže dobro odabranom fabulom i uvjerljivim stilom nego i nečim što zovem magijskim zalogom autentičnosti”.

Mnogo zanimljivih smjernica, odličnih zapažanja ostavljam budućem čitaocu knjige “O romanu”. Tekst bih završila Pesoinim riječima: “Kultura nije drugo doli subjektivno usavršavanje života”.

Dugujem i jedan odgovor na post scriptum iz sjajnog teksta Jadranke Pintarić “Roman u doba stvaranja besmisla i brenda fufe”: “Molim da mi se jave svi oni kojima je nedostajao ovaj tekst?”

Ovo je moj odziv.

(Autorka je profesorica književnosti)

( Nađa Durković )