Bijeli Orfej ili nemušti jezik

Malo sam okasnio, al oprostiće juni. Pavle Goranović pobijedio je na Jugoslovenskom festivalu mladih pesnika u Vrbasu. To je početak 90-ih a podržao ga je iz duše i voleja Miodrag Raičević koji je bio u žiriju. Od Goranovićevih pjesama, koje su dosluhu sa Kjerkegorom i Jovanom Hristićem... meni je bliska pjesma koja počinje: Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi/da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka.

Sve mogu zaboraviti u gradu N, ali nikad neću zaboraviti: U prvim smo danima juna stalno počinjali/naše utakmice u gimnazijskom dvorištu. To dvorište, jedna ulica od Mansarde, spaslo mi je život. I otvorilo rame i horizont. Bilo je dana da u jedan dan stane pet noći. I pet snova: Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć/u kojoj se mjesec spusti do naših koljena/i pretvori u fudbalsku loptu.

Vidim jednog dječaka plavog, prozirnog od vitkosti, vitkosti i gladi kako prima taj mjesec na grudi pa mjesec pusti do kolena, pa do stopala. A onda je počinjala predstava Bijeli Orfej. Na ivici igrališta često je među gledaocima stajao mladi ruski Jevrejin, odrastao u Engleskoj. Ponekad bi nešto zapisao u blok o važnosti prostora i ritma... Niti vremena. Može mi Pavle Goranović vjerovati da je u igri tog dječaka bilo toliko muzike koja je plavila Kuglu. Ponekad bi planet usporio, ma usporio, zastao da dođe do daha. Mladi mjesec punio se da bi dječak mogao imati nebesko svjetlo da pogodi kroz prsten u gol ili muziko - duhu stalna... tišino slika, ti izrasli iz nas prostore srca.

Smrt je prostor u srcu. I smrt, i ljubav. Lisabon je zavidio gradu N. Kao što je Goranović radostan što može s Albertom Kajerom u četiri ruke da napiše: Vidim taj mjesec uvjek kad vidim loptu.

Pa dalje: Kao kad u pramaljeće tako čisto vidim da misao jedna javi kako dječak ne bijah i kako možda vremena nemam ni za sjećanje.

I ovo je ljubavna pesma, jer: Dođi lepa noći... i nauči me kako da izgubim i time dobijem utakmicu što se igra iz čiste nevinosti dve. Da, da, to je Romeo i Julija. I dalje: I mladalačku toplu krv ona bi brza kao lopta.

Sve te moje rukom ispisane sveske te dvije-tri, jedna knjiga, sve to ne vrijedi jednog poteza onog dječaka u junskom gimnazijskom dvorištu. S mjesecom na srcu i na stopalu. S mjesecom kao Lampom.

Ova će beleška pokušati da se rimuje sa pjesmom Mija Raičevića Nemušti jezik:

okrenem li se

u svjetlom noćnom času

vidim je kako stoji

više mene

i preko ramena gleda

papir nad kojim ćutim

iz njenih očiju čitam

sve ono što nije smjelo

da mi se desi

( Božo Koprivica )