Tirjanstvo, noga, vrat

Ovako je bilo: drugaricu krhkog zdravlja napao neznani krkan koji je htio fajzera preko reda. Mlada žena bila je hrabra, poslije tri sata čekanja na suncu stala je na put nasilniku i rekla, stoj! On ju je izvrijeđao, udario šakom u leđa, pa onda u mafijaškom maniru slikao telefonom.

Pobuna ove vrste rijedak je primjer hrabrosti. Toliko puta sam pustio bahatog da prođe, da me je obuzeo stid kad sam čuo kako je moja drugarica iskusila takvu gadost. Sjetio sam se Krleže, koji se u ratu nije bojao krvnika odozgo, nego da će kakva grupa glupandera odlučiti da navrati u njegov stan. Takvih ima u svakom društvu, ali samo u agresivnim ratnim i poratnim vremenskim zonama dobijaju poseban kerozin za svoje animalne rezervoare. Kao rakete se zabadaju u meko tkivo društvenog prostora i lako preuzimaju vlast unutar pandemija i kriza.

Na ulicama reži dosta obijesnih, reklo bi se ponekad da je kucnuo njihov čas. A otkud ih se toliko namnožilo, nije teško pogoditi. Prepoznali su inicijaciju odozgo. Siledžije vide nasilni metod u politici, busanja i gušanja u parlamentu, tribalna grupisanja ispod krpa i zastava, riječju - sav taj medijski kalijež. Oni su probuđeni na način na koji se bude spavači tajne službe, ustaju iz svojih fantazija, grupišu se prećutno na hemijskom nivou, nastupaju samopouzdano i ukazuju se kao energetski vampiri u javnom prostoru. Lako preuzimaju višak slobode, gaze ljude dobrog vladanja, ili prosto slabije.

Naročito je taj gramzivi nastup povišenog tona prepoznat u areni malograđanskog duha koju od milja zovemo glavnim gradom; naročito je crnogorski san koji su mnogi došli da ostvare u Podgorici dolična potka za nasilne ispade kojih je sve više. Na kraju balade, jedan po jedan, samirni ljudi odustaju, puštaju da ih se prolazi u redovima. Mnogi izbjegavaju ulogu u takvom društvu, povlače se u doktorate i magisterije, sklanjaju se u bašte i hobije, okrenuti sajtovima za traženje posla, ili postdiplomskog raja negdje po Evropi. Tamo, u Evropi, većina će se suočiti sa nemanjem dubljeg smisla, doma i psihološke potpore, ali makar će uživati u sitnim štreberskim zadovoljstvima dobre djece koja strpljivo čekaju u redu.

Normalno društvo utvrđeno je u malim dokazima tolerancije i svaki akt nasilja je od velike štete. Prolazak kroz crveno, psovka, arlauk, ono slavno hormonsko rzanje sparnih kasaba, balkanska normala koju živiš, sve je to zapravo tkivo jednog organizma sačinjenog od manjinske armije nasilnika nadahnutih odozgo, a pritisnutih odozdo, obično mrakom kakve porodične muke. Trauma ih gura dublje u strah, a strah u agresiju, o čemu već govore psihološki priručnici. Ti naši agresivci s lakoćom prte ka uspjehu, obdareni su specijalnim čulom za žicanje i lišeni su njegovog veličanstva stida. Pletu mreže i čine najjaču kastu, dublje su od politike, goli do ambicije, savršeno sarađuju u svim partijama i nomenklaturama, na svim pozicijama. Vladaju Internetom.

Njima stati nogom zavrat, to govori Njegoš iz lektire. Takvima poskidati egom zadojeni osmijeh, to je ljudska dužnost, pa nek slikaju, biju i tuku, pretiču, pišaju, kradu i guraju samirne. To je borba neprestana, to je Njegoš gurnut u neurasteniju palanačkog nasilja, u pakao prevršene mjere i halapljive nedovršenosti koja sanja premoć. Tu je borba sa sadističkim pretenzijama jednog društva, u tom grmu leži zec građanske hrabrosti.

Ili, prosto ne izlaziti iz kuće, ne postojati u redu i poretku, sklanjati se drugima, biti odsječen, netaknut i zakucan za vlastitu slabost.

Moja prijateljica ustala je da brani ono što je prosta pravda - svoje mjesto u redu za vakcinu - dakle nešto vrlo egzaktno, i ja joj se zbog toga divim. Sad joj preostaje da se krijepi stoicima, i postepeno definiše nova polja svog dostojanstva. Nije sve crno i sve male pobjede su velike. Seneka bi rekao:

„Ako nema protivnika, vrlina slabi, a kad pokaže šta može da izdrži, vidi se koliko je snažna i moćna“.

( Brano Mandić )