Vjetar u leđa za globalni džihad

U Jemenu su priredili vatromet; u Somaliji dijelili slatkiše; u Siriji hvalili talibane koji su im dali “živi primjer” kako “srušiti zločinački režim” džihadom. Širom svijeta džihadisti su bili ushićeni padom Kabula. Snagom volje, strpljenjem i lukavošću, niskobudžetna grupa svetih ratnika pobijedila je Ameriku i preuzela vlast nad jednom zemljom srednje veličine. Muslimanima koji žude da protjeraju nevjernike i sruše sekularne države, ovo je bio dokaz da bog to odobrava. Domino efekat mogao se osjetiti nadaleko.

U narednih nekoliko dana predsjednik Sjedinjenih Država Džo Bajden moraće da sredi nered koji je napravio na aerodromu u Kabulu, preko kojeg ogroman broj ljudi pokušava da pobjegne. To je opasan trenutak za njegov predsjednički mandat. Dugoročno gledano, svijet se mora suočiti sa podsticajem koji je džihadizmu dalo poniženje Amerike. Glavni rizik nije u tome što će teroristi koristiti Avganistan kao bazu za napad na Zapad, kao što su to učinili 11. septembra 2001. Takvi napadi su sada teže izvodljivi, jer bogate zemlje imaju bolje mjere bezbjednosti. Osim toga, malo je vjerovatno da će talibani tolerisati velike kampove za obuku globalno nastrojenih terorista, jer žude za priznanjem i pomoći svijeta.

Doduše, neki osećaju dužnost da pokažu gostoprimstvo prema stranim sunitskim džihadistima, a neki će pomoći svojim militantnim rođacima u Pakistanu, dodatno destabilišući tu državu sa nuklearnim naoružanjem. Ali izvan Avganistana, glavni domino efekat će biti psihološke prirode. Trijumf talibana ohrabriće džihadiste u drugim zemljama i podstaći regrute da im se pridruže. Neki koji žive u bogatim zemljama biće nadahnuti da tamo počine teroristička djela. Nije potrebno mnogo takvih napada da se posije osjećaj straha ili uzburka unutrašnja politika.

Još gori će biti efekat u siromašnijim, slabijim državama, u kojima džihadisti nemaju pretenzije samo da ubijaju, već i da kontrolišu teritoriju, ili bar da u tome spriječe legitimne vlade. U zemljama poput Pakistana, Jemena, Sirije, Nigerije, Malija, Somalije i Mozambika to već čine. U nekim drugim dijelovima Azije, Afrike i Bliskog istoka prijete da će uraditi isto. Mnogi od njih rezonuju: ako naša avganistanska braća mogu da pobijede jednu velesilu, sigurno i mi možemo pobijediti naše očajne vladare?

Džihadisti nisu svi isti. Mnogi se ne slažu oko doktrine. Mnogi se mrze i bore međusobno. Pristalice Islamske države ismijavaju talibane kao američke lakeje, što je apsurdno. Jedna od prvih stvari koje su talibani učinili u Kabulu prošle sedmice bila je da iz zatvora izvuku vođu Islamske države u južnoj Aziji i ubiju ga.

Većina džihadističkih grupa motivisana je prvenstveno lokalnim nevoljama: gramzivom vladom, etničkom ili sektaškom podjelom, nevjerničkim uljezima. Ipak, oni takođe ulaze i u globalni narativ. Na telefonima svakodnevno vide dokaze da je ugnjetavanje s kojim se suočavaju kod kuće dio šireg obrasca progona muslimana, od gulaga Sinkjanga do pakla Gaze. Kada džihadisti bilo gdje uspiju, svi osjećaju ponos – i to im je poziv na akciju.

Loša vlada otvara prozor za džihadizam. Kada u državi nema pravde, njeni građani mogu da pomisle da bi vlada na čelu sa džihadistima mogla biti bolja. Čak i ako ne uzmu oružje, mogu tiho podržavati one koji to čine. Mnogi Avganistanci iz seoskih područja smatraju da je talibanska pravda, iako surova, brža i manje korumpirana od vladinih sudova i da ih na talibanskim kontrolnim punktovima manje pljačkaju. Ovo je jedan razlog zašto je poslednji talibanski pohod na vlast naišao na tako mali otpor. Drugi je psihološki: pobijedili su jer kada su se Amerikanci povukli, Avganistanci nisu htjeli da gube živote boreći se za izgubljenu stvar.

Slični principi važe i na drugim mjestima. Teško je pobijediti džihadiste u sjeveroistočnoj Nigeriji jer se lokalci gnušaju centralne vlade, a oficiri vojske prodaju oružje svojih ljudi gerilcima i stavljaju novac u džep.

Međutim, kada džihadisti osvoje vlast, otkriva se da njihova ideologija otežava upravljanje državom. Njihova želja da stvore savršeno pobožno društvo i nemilosrdna netrpeljivost prema odstupanju od tog ideala čine pragmatični kompromis teškim.

Vladavina Islamske države velikim dijelom Iraka i Sirije trajala je samo tri godine. Praksa utapanja ljudi u kavezima otuđila je potencijalno naklonjenu sunitsku populaciju. Isti efekat je imao i neuspjeh Islamske države da podstaknu ekonomske aktivnosti, mimo pljački i otmica. Sve to je toliko uplašilo spoljne sile i šiitske Iračane da su se udružili da slome džihadističku upravu.

Jedna lekcija afganistanskog fijaska je da se ono što se dešava u dalekim propalim državama ne odnosi samo na ljude koji tamo žive, već i na ostatak svijeta. Nesreća u Kabulu danas znači veći priliv izbjeglica, više napada džihadista i veće šanse da prevladaju drugi islamistički pobunjenici. To bi moglo da destabilizuje veliki broj zemalja, ugrozi i domaće stanovništvo, i strance koji tamo borave ili posluju.

Još jedna pouka je da čisto vojni pristup borbi protiv džihadizma nimalo ne smanjuje plodno tlo za razvoj istog. Dugoročno rješenje je izgradnja manje užasnih, manje isključivih država. Da je stara avganistanska vlada bila manje korumpirana i manje nesposobna u obračunu sa plemenskim moćnicima, mogla se pokazati otpornijom. Slično tome, da se sjevernim Mozambikom, južnim Tajlandom, Kašmirom ili ogromnim prostranstvima Sahela umjerenije vladalo, te teritorije možda ne bi bile utočište za džihadiste.

Teško je popraviti državnu upravu, ne samo zbog toga što su mnoge zemlje koje su ranjive na džihad, takođe pogođene i klimatskim promjenama. Češće suše doprinose nezadovoljstvu i izazivaju sukobe oko vode i pašnjaka. Donatori mogu da ponude savjete i novac, ali na kraju je na lokalnom stanovništvu da izgradi funkcionalne institucije. Osim ako postojeće države ne pružaju osnovne usluge i nešto što podsjeća na pravdu, magična pjesma sirena koju pjevaju džihadisti uvijek će zvučati zavodljivo.

Jesu li talibani učili na greškama?

Talibani su bili zastrašujući vladari kada su posljednji put upravljali Avganistanom. Mnogo zavisi od toga da li su učili na svojim greškama. Ako je jedna grupa džihadista u stanju ne samo da zauzme neku državu, već i da njome upravlja na podnošljiv način, ostali džihadisti svuda u svijetu bi na nju gledali kao na svjetionik.

Visokopozicionirani talibani trude se da izgledaju pragmatično i insistiraju na tome da će poštovati ljudska prava. Ali teška vremena tek predstoje. Talibanski vojnici već čine zločine na terenu. Veliki dio urbanog stanovništva Avganistana koji je okusio slobodu izbora da se oblače, rade i obrazuju se, čak i ako su žene, preziru novi režim.

Pošto su novčane rezerve u Americi zamrznute, nedostaje im gotovine. Avganistanska ekonomija je blokirana, cijene rastu. Talibani tek treba da otkriju dobre ideje za njeno oživljavanje. Umjesto toga, prijete da Avganistanci koji imaju znanja i vještine ne smiju emigrirati.

Međutim, Avganistanci sa znanjem i vještinama možda imaju druge ideje.

Članak je objavljen u magazinu “Ekonomist”.

Prevod: Danka Vraneš Redžić

( Vijesti online )