Na Cetinje, nego što!

Mislim da bi baš tako odgovorio Slavko Perović da je u prilici, da ima volje i snage, da ga oni koji se danas kriju ispod njegove zastave i mašu s njegova dva prsta, nijesu politički sahranili mnogo prije vakta. Da neko danas upita Slavka - gdje bi trebalo da se održi ustoličenje mitropolita Joanikija, on bi, siguran sam, odgovorio - na Cetinje, nego što!

Evo i zašto.

Prvo, izbor Cetinja potpuno se uklapa u narativ DPS-a o slavnoj i nepokorenoj prijestonici koja, uz to, živi i sjajnu današnjicu kakvu ne bi mogao da kreira ni ruski plemić Potemkin: zaposlenost na rekordno visokom nivou, životni standard blizu evropskog, mala i srednja preduzeća dižu se kao zastave, a fabrike čokolade, frižidera, kože i obuće, kanabisa, stoje uspravno kao Ivan Brajović dok se svira himna. U prijestonici, kaže Potemkin Erdoganu, i kultura je na najvišem nivou - već deceniju u pogonima nekadašnjeg Oboda odvija se impresivni performans Marine Abramović i svjetske umjetničke elite. Dakle, red je da u prijestonici crnogorskog ekonomskog buma i kulturne emancipacije bude održan i sveti čin ustoličenja novog crnogorskog mitropolita.

Drugo, pa zar upravo ta vizionarska politika Đukanovića i Roćena, koja nas je deceniju zamajavala novim identitetom, dok je pljačkala resurse, raskubala budžet, siromašila i svađala obične građane, ne bi bila ponižena i uvrijeđena da se čin ustoličenja prvog crnogorskog duhovnika obavi bilo gdje drugo nego na Cetinju?! Da li se to identitetski DPS i njihova posluga sprdaju sa nama kada nas ubjeđuju da smo stopostotni Crnogorci a Cetinje naša dolina bogova, a onda nam, mašući britvom Mila Đukanovića i sabljom Andrije Mandića, kažu kako ustoličenje mora da se izmjesti u Podgoricu?! Od Njegoša i Lesa Ivanovića kod Bidona, Miga Koverte i Miomira Na Kvadrat?! Sramota za Cetinje, zar ne.

Treće, možete li zamisliti lelek Mula Mika, Mula Andreja, Mija Boxera i ostalih filipovića, da je Vučićev stranački mitropolit Porfirije zakazao ceremoniju ustoličenja u Beogradu?! Ili u Pećkoj patrijaršiji?! Već vidim autobuse i kamionete, konje i zaprege, koje bi se na poziv pokreta “21. maj” organizovale da se ide “onamo namo”, preko Čakora za Peć kako bi se spriječilo poniženje Cetinja koje je hiljadu godina bilo i ostalo centar crnogorske duhovnosti i njenih mitropolita. Gorivo za autobuse, sijeno za konje, rezervne točkove za zaprege i kočije, obezbijedili bi Dragan Brković i Budimir Krstović, dok bi logistička podrška stigla s Kosova od naše braće Ramuša (Haradinaja) i Nasera (Keljmendija).

Četvrto, sad bez cinizma, zašto zahtjev šefa DPS-a, njegove stranke i mnogobrojne rodbine, da se čin ustoličenja izmjesti sa Cetinja najmanje ima veze sa Cetinjem, crnogorskim dostojanstvom i fabrikom čokolade koja samo što nije otvorena?! Pa baš zato što pomenute patriote ne bi stale na tome već bi nakon „pobjede“ i izmještenog ustoličenja proglasile „oslobođeno“ Cetinje, što bi bio uvod u neku SAO ili sličnu zlokobnu tvorevinu koja bi vodila čitavu državu u Kabul. Jednostavno DPS, iako je sve izgubio na takozvanoj identitetskoj politici, iako je poraz priznao jedan od njenih vodećih ideologa Mula Živko Andrijašević, ne odustaje od tog puta koji vodi u nasilje. Jer im je to jedini način da se preduprijede sve istrage i zapljene koje će se dešavati u budućnosti, a koje bi otkrile razmjere njihove pljačke i izdaje.

Peto, ustoličenje treba da bude baš na Cetinju jer je crnogorska prijestonica mjesto poraza i Đukanovićeve kleptokratske politike i Vučićeve imperijalne ambicije. Iako i jedan i drugi prijete kako će doći na Cetinje, ne brinem se - neće! Jer njima je do patriotizma koliko Nikolaidisu do Sarajeva, ali im ono dobro dođe da bilduju svoje rejtinge i namiču stranačke poene. Vučiću se bliže izbori, a onda i priznanje lažne države Kosovo, tako da mu Crna Gora služi kao moneta za potkusurivanje. Đukanovića čeka suočavanje sa brojnim procesima u kojima će glavni protagonisti biti njegovi najbliži prijatelji i partneri - da bi se to spriječilo ili minimiziralo, treba dići Cetinje u vazduh.

Šesto, Cetinje treba da bude mjesto ustoličenja novog mitropolita Joanikija ako predsjednik države i njegova stranka u međuvremenu nijesu, da niko ne zna, u Splendidu recimo, odlučili da se sjedište MCP preseli iz Cetinjskog manastira u Berane, Nikšić ili čak Trebinje. Što bi bilo ne samo glupo i apsurdno, poput onog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, već bi bilo najveće poniženje prijestonice od pomenutog otvaranja fabrike čokolade do danas. Baš zato što se vidi da je Joanikije nedorastao svom prethodniku, Banjanin i treba da stoluje u prijestonici i Manastiru da bi Cetinje i to sveto mjesto mijenjali i novog mitropolita bar onoliko koliko su Amfilohija. Praveći tako i od njega na kraju procesa separatistu, kako je najnoviji Porfirijev ataše za štampu (Mula Zoran Đurović) nazivao pokojnog crnogorskog mitropolita.

Na kraju, bojim se da je najavljeni veliki protest na Cetinju 5. septembra propao baš kada ga je miropomazao sam Đukanović, najavljujući dolazak ako ga Porfirije i Vučić prvi budi dirali. Ko pristojan i patriotski nastrojen može prihvatiti njegovo društvo. Umjesto da vidi sa advokatima kako da pomogne kumari Draganu i njegovim nasljednicima, ili da kao ekonomski vizionar posavjetuje Vladu kako da popuni budžet sada kada nema paralelnog iz Mojanovića, predsjednik i posluga pale lakovjerne građane fake pričom o poniženju Cetinja i Crne Gore.

Iako znaju da je najveća sramota Montenegra oličena u brojkama a ne ceremonijama: GDP po glavi stanovnika jedva 7 hiljada dolara, prosječna plata tek iznad 500 eura, minimalac duplo manje, a procenat siromašnih blizu 30 odsto. U zemlji od 650 hiljada stanovnika koja ima takve resurse i potencijal. Zato me ne bi iznenadilo ako narednih dana stotine patriota koji su mislili marširati na Cetinje počnu da bacaju ključeve svojih automobila, otkazuju rezervacije autobusima ili vraćaju konje u katune, nalik hiljadama rezervista koji su prije tri decenije odbijali da uzmu puške koje im je Đukanovićeva (i Mandićeva) vlast trpala u ruke da bi se branilo dostojanstvo i obraz Crne Gore na Dubrovniku.

Milo, sram te bilo. Tako je, u to vrijeme ranih radova, Slavkovo Cetinje dočekivalo Đukanovića. Nema Slavka, a Cetinje se ne vidi od magle i čokolade koje DPS već tri decenije prosipa po prijestonici.

( Željko Ivanović )