U trenutku spoznaje ličnih strahova stvara se ono istinito i važno
Iako joj je ovo bio prvi rediteljski zadatak, nimalo nije bio lak, a kako ona kaže, osjećala se “kao neko ko prvi put ulazi u more bez mišića, ali stigne do bova. Uspjela sam da se održavam na vodi, lijepo je”
”Pola pola” je prva predstava u kojoj se mlada studentkinja treće godine pozorišne režije Minja Novaković oprobala u ulozi rediteljke.
Predstava koja je premijerno izvedena 5. jula u Podgorici urađena je na osnovu istoimenog dramskog teksta dramaturškinje iz Srbije Milene Bogavac koji je djelimično adaptiran, a nastala je u saradnji sa kulturnim centrom “Homer” za slijepe i slabovide.
“Dobila sam poziv od Božidara Dende, direktora kulturnog centra “Homer”, da režiram predstavu za djecu u okviru projekta ‘Homerov kulturni kutak za najmlađe’, pošto kao dramska pedagoškinja intenzivno radim sa djecom i mladima. Studiram pozorišnu režiju, pa sam riješila da prihvatim taj poziv, izađem iz svoje zone komfora, i da se što prije oprobam i u ulozi rediteljke”, kaže Novakovićeva, koja inače radi sa djecom u dramskom studiju “Prazan prostor”.
Iako joj je ovo bio prvi rediteljski zadatak, nimalo nije bio lak, a kako ona kaže, osjećala se “kao neko ko prvi put ulazi u more bez mišića, ali stigne do bova. Uspjela sam da se održavam na vodi, lijepo je”.
U predstavi dio uloga tumače glumci amateri oštećenog vida: Tijana Janković, Bojana Otašević i Miljan Otašević, kao i dvoje gostujućih glumaca-amatera - Nikola Kalezić i Bogdan Kostić. Mlada rediteljka otkriva kakav je ovo bio izazov za nju i kako se snašla sa ovom glumačkom ekipom.
“Raditi sa ovom glumačkom ekipom je bilo vrlo inspirativno i zahtjevno. Željela sam da najprije pojedinačo, a zatim grupno izađu iz svoje zone komfora, da se međusobno osjete i pomjere neke granice. Dragocjenost saradnje glumaca-amatera oštećenog vida i gostujućih amatera je u tome što se u toku procesa, u trenutku spoznaje ličnih strahova i nesigurnosti prepuštaju jedni drugima i tada dolazi do najintimnije i najjače povezanosti i otvorenosti koja je glavni preduslov za stvaranje svega što je istinito i važno. Ovaj proces je za mene značio stvaranje nekih novih prilagođenih rediteljskih strategija, što je podstaklo ličnu kreativnost i volju za radom”, kaže ona.
Novaković se nada da će se kroz rad dramske sekcije Kulturnog centra “Homer” skrenuti pažnja, kako pozorišne tako i šire javnosti na glumce amatere sa određenim specifikumom - što je u ovoj predstavi slučaj potpunog odsustvo vida.
“Gledajući kroz prizmu kvaliteta, nemaju ništa manji stepen umjetničkog doprinosa od bilo čijeg drugog. Naravno da postoje određene problematike uslovljene tim hendikepom, ali zapravo ga ne treba posmatarati kao nepremostivu otežavajuću okolnost. Često se pokaže i kao prednost, pogotovo u glumačkim spoznajnim procesima”, zaključuje mlada rediteljka.
U opisu predstave se navodi da je ovo priča o razvodu koja objašnjava sve ono o čemu se ćuti i da ono o čemu se ćuti najduže čuči u nama, ali i traži način da izađe na površinu. Nažalost, često ne uspijevamo da sagledamo vedriju stranu onoga što nas okružuje, ali stvari veoma lako mogu postati lakše i ljepše kad imamo nekog svog. “Pola-pola” želi da dotakne duše onih koji su voljni da dođu do suštine.
“Nažalost, ovo je jedna od onih oduvijek aktuelnih tema. Samim tim, kao takva, tiče se svih nas. Predstava je namijenja tinejdžerima. U tom pubertetskom dobu, uvijek su u nekom svom problemu, koji prati osjećaj neke izolovanosti i neshvatanja. Nije nužno tako, ali je to prosto nepisano pravilo, kao neki propratni dio odrastanja. Razvod je prikazan kao nelijepa, ali normalna stvar. Kada stvarate za djecu i mlade, postoji mnogo veći stepen odgovornosti jer ste u obavezi da na pažljiv način obradite neku temu pokušavajući da ne nametnete svoj odgovor. Zato ova priča ima jasnu temu, ali njena ideja nije u tome da postoji zaključak ili tačan odgovor već da treba neprestano postavljati pitanja”, kaže Novakovićeva.
Odgovarajući koja su se sve pitanja otvorila kroz predstavu, ona kaže da nema odgovor, ali kao i za sve u životu, uglavnom se traga za ljubavlju, u svim njenim oblicima i da su odgovori duboko u nama.
Još kao srednjoškolka, Novakovićeva je išla na časove glume u dramski studio “Prazan prostor”, a danas tamo radi sa najmlađima kao dramska pedagoškinja.
“Punih usta mogu reći da je to jedan najznačajniji i najljepši period mog odrstanja, gdje sam prvo zavoljela glumu a zatim režiju i upoznala najbliskije prijatelje. Nakon upisa na fakultet, radila sam neko vrijeme kao asistent u dramskom studiju, a sada sam već par godina i dramska pedagoškinja. Mislim da sam vremenom stekla dosta iskustva, a znanja uvijek fali, pa ću ga nesebično grabiti i ubuduće”, prisjeća se ona.
Novaković se dugo amaterski bavila glumom i kako ona kaže, rado se sjeća tog perioda.
“Baš sada se ekranizuje predstava ‘’Ljubav i nasilje’’ u režiji Petra Pejakovića, u kojoj glumim. Mnogo se radujem probama i snimajućim danima”, najavila je ona.
Što se tiče njenih planova za budućnost, ona kaže da ne voli da planira, ali da će nastaviti dalje svoje školovanje i bavljenje režiom.
( Anđela Flis )