Humor nam treba kao hrana ili lijek

Člana originalne postavke Top liste nadrealista Zenita Đozića mnogi pamte po ulozi Fu iz ovog popularnog televizijskog šoua koji je osvajao publiku 80-ih godina, ali i mnogih drugih skečeva koji se rado gledaju i nakon toliko godina.

Đozića koji je danas televizijski producent publika u Crnoj Gori, a od ove nedjelje i širom bivše Jugoslavije, može vidjeti i u prvom igranom filmu organizacije The Books Of Knjige “Slučajevi pravde” u kojem tumači lik inspektora Rastukovića iz Sarajeva.

Kao neko, ko i danas, kako kaže, “voli da zasmijava ljude” rado je prihvatio poziv da zaigra u projektu Buksovaca iako ima pune ruke posla jer uveliko snima drugu sezonu humorističkog programa Nadreality show.

Kako je uopšte došlo do saradnje sa Buksovcima i toga da zaigrate u “Slučajevima pravde”?

Pa mislim da je do saradnje došlo prvenstveno zbog istih pogleda na svijet i sličnog načina iskazivanja mišljenja. Ostalo su samo tehničke stvari.

Jeste li do tada bili upoznati sa onim što je radila organizacija The Books of Knjige?

Jesam jednim dijelom, slušao sam njihove radio emisije zahvaljujući Elvisu J. Kurtoviću u čijem su programu na Radio Sarajevu bili rednovni gosti.

Film ste pogledali na Sarajevo Film Festivalu. Kako vam se čini kompletan projekat?

Mislim da je sjajno to što su Buksovci uspjeli da realizuju ovaj projekat. To je važno za kulturnu scenu, za umjetnike, gledaoce, ali isto tako i za Crnu Goru koja može da se pohvali da ima umjetnike ove klase...

S obzirom na to da se projekti poput "Slučajeva pravde" ne snimaju često na Balkanu, šta mislite hoće li publika širom bivše Jugoslavije uspjeti da shvati poentu filma?

„Slučajevi pravde“ je dosta žestok i na momente težak film. Mislim da će sigurno imati svoju publiku kojoj je potrebno filmsko djelo bez uobičajenih ograničenja i tabua. Vjerujem da će ta publika biti i dovoljno široka.

Kao član Nadrealista ismijavali ste pojave u tadašnjem društvu. Koliko su, kroz 'Slučajeve pravde', Buksovci uspjeli da ismiju današnja dešavanja?

Buksovci su odabrali vrlo učinkovit način komunikacije sa gledaocima. To je pokušaj da se iz često paradoksalne svakodnevice izdvoje budalaštine, ne na način da se dodatno dovode do apsurda, nego da zadrže „normalnost“. Mislim da je ovaj koncept hrabar i da u određenim djelovima filma zaista sjajno funkcioniše i da dobro ističe ono što bi trebalo popraviti u društvu.

Upravo su Nadrealisti predvidjeli kroz svoje skečeve šta će se desiti Jugoslaviji. Jeste li, dok ste ih snimali i sami bili svjesni kraja jedne države?

Ja sam iskreno vjerovao da se Jugoslavija nikad neće raspasti. Ludi scenariji njenog raspada prikazan, recimo, u našem skeču “Sarajevski zid” imao je svrhu zezanja i šegačenja sa tad nezamislivim situacijama ali u skeču je vidljiv i podtekst „nismo valjda ludi da ovo napravimo“. Podsvjesno mi smo kroz skečeve slali poruku kojom smo željeli zaustaviti nadolazeće ratno ludilo.

Uz vaše skečeve ljudi su se smijali, a jesu li već tada trebali da se zamisle i shvate njihovo malo dublje značenje?

Tačno je to da su neki naši skečevi pokazali svoju pravu vrijednost tek nakon protoka vremena. Kada smo ih stvarali mislili smo samo na humor i nismo htijeli da tema dominira. Smatrali smo da će humor kao odlično vozilo za prenošenje poruka, biti dovoljan da se ljudi zamisle nad porukom. Nažalost, to se pokazalo kao preambiciozno za ove naše prostore.

Jesu li tada vaše šale bile shvaćene na pravi način? Jeste li imali problema zbog načina na koji ste se šalili i tema koje ste birali?

Očito da nisu. Gledaoci su definitivno prvo primjećivali smiješnu stranu priče. Imali smo i tema koje su bile totalna nepoznanica, kao na primjer „Posljednji Jugosloven“ skeč u kojem, između ostalog, govorimo o odnosima u Evropskoj uniji koja je tada bila u optimističkom uzletu, a mi smo upravo govorili o „balkanizaciji“ EU, što je evo sa usponom nacionalizma, fašizma, Brexita itd, postalo aktuelno 25 godina poslije. Političari nisu baš puno voljeli naše šale, ali ih ja naša enormna popularnost držala podalje od nas. Ipak bilo je raznih montiranih afera, suđenja, zabranjivanja i praćenja od strane specijalnih službi.

Skečevi koje ste snimali i dan-danas gledaju mnoge generacije. Kako to da Nadrealisti još nijesu izgubili vrijednost?

Pa mnogo je razloga za to. Humor TLN-a je radila grupa talentovanih mladih ljudi koja je na prvom mjestu željela da se dobro zabavlja, bez komercijalizacije, bez političke propagande itd, istovremeno daleko od toga da je taj rad bio naivan i dvodimenizonalan.

Jeste li gledali "Nadrealnu televiziju" koji je prije nekoliko godina pokrenuo Nele Karajlić?

Gledao sam nešto od toga i prvo što mi je palo na pamet je da smo se, nažalost, Nele i ja jako udaljili i da ne dijelimo više iste stavove. Ako uporedimo ono što smo radili nekad sa onim sto radimo danas, mislim da je jasno da je on taj koji je promijenio stavove i vjerujem da ga je sredina u kojoj živi prisilila na takvo ponašanje. Svi smo izloženi raznim pritiscima, ali od nas umjetnika očekuje se da odolimo tim iskušenjima.

Danas kada imate svoju produkcijsku kuću da li biste se usudili da ponovo snimite nešto slično Nadrealistima i opet nasmijete publiku?

Humor i duhovitost je najviši stadiji ljudskog duha, peto stanje materije u univerzumu i kao takvog ga mi trebamo kao što trebamo hranu ili lijek. Zato ja nikada nisam prestao da želim zasmijavati ljude i mislim da je to divna uloga u životu. Upravo ovih dana smo završili snimanje druge sezone humorističkog programa Nadreality show 2. Nadam se da će i gledaoci u Crnoj Gori imati prilike da pogledaju i prvu i drugu sezonu ovog serijala, za kojeg odgovorno tvrdim da je u pojedinim skečevima dosegao kvalitet TLN-a.

Istinski dobar humor trebalo bi da se čuva jeftinih motiva

Današnji humoristički program mnogo se razlikuje, i bukvalno da što su skečevi banalniji, privlače veću publiku. Kako biste okarakterisali današnji humor? Ima li zdravog humora?

Mogu samo reći da se rad naše grupe nije svodio samo na popularni jugoslovenski humoristički program, nego smo u isto vrijeme imali i popularne rock bendove kao sto su Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović, kao i naš kulturni umjetnički pokret Novi primitivizam. Sve to svijedoči o ogromnoj stvaralačkoj energiji koja je tražila prostor da se izrazi. Možda je za istinski dobar humor potrebno imati više slojeva i čuvati se jeftinih motiva.

Novi primitivizam ni po čemu ne zaostaje za engleskim pankom

Živjeli ste u Londonu, i obično svi koji napuste ex-Yu prostor rijetko se vrate da ovdje žive i stvaraju. Zašto ste se vi vratili?

U Englesku sam otišao po znanje i širenje horizonata. U Londonu sam živio i prije mog magistarskog studiranja TV produkcije u Mančesteru 2000. godine i mogu reći da mi se nije dalo da krećem od nule i da se lomim da bih dobio nešto što ovdje već imam. Konformista sam, priznajem, ali i cijenim to što smo napravili na ovim prostorima.

Mogu reći bez skromnosti da naš umjetnički pokret „Novi primitivizam“ ni u kojem obliku, niti u bilo kojoj sferi, umjetničkoj, socijalnoj, ili po relativnom broju konzumenata ili po širini traga kojeg je ostavio u životima ljudi ne zaostaje za engleskim pankom. Zašto bih sad to ostavio i otišao da perem tanjire u Londonu?

( Marija Vasić )