Oro i posljednji dani

Crna Gora opasno naginje udesno. Najavljeni protesti zbog namjere Srpske pravoslavne crkve da pod svodovima Cetinjskog manastira obavi obred ustoličenja mitropolita Joanikija, do sada su najopasnija manifestacija ovog procesa.

Uprkos uvjeravanjima aktuelne vlasti, o tome da će sve proteći mirno, dramatičan ishod se ne može isključiti. Pitanje da li to vrijedi bilo čega, uključujući i političke sudbine, kasnije ne bi imalo smisla.

Očigledno je da dva desna bloka jedan drugog hrane profanim ciljem da bilduju sopstvene rejtinge. Zajedno guše narastajuću inicijativu u centru i lijevo koja, iako često nevješto i nedovoljno jasno, artikuliše da je moguća i građanska i nediskriminatorna i evroatlantska Crna Gora. Poželjno mjesto za društvo jednakih šansi.

Crkva je već obavila svoje, kao rezultat strategije „dva koraka naprijed, pa jedan nazad, ako mora“, i talambase premjestila u Podgoricu. Sada pokušava da opere ruke od posljedica iritirajućih najava i retorike koja negira sve što ima obilježje crnogorskog.

Time nije zadovoljno ni ekstremno političko krilo ove grupacije, koje bi, rado kavzi, nepozvano do Cetinja u nedjeljno jutro. I za Demokratsku partiju socijalista potez SPC je „nedovoljan i zakasnio pokušaj kompromisa“.

Stranka Mila Đukanovića je, gurajući se na čelo protesta po cijenu ogromnih posljedica, opisala svoj politički krug, vratila se na nacionalističke staze samo u drugom dresu. Ima tu i političke šizofrenije u kojoj gradonačelnik glavnog grada zapaljivo zove u pohod na Cetinje da spriječi crkveni obred, a ne smeta mu što se u njegovom dvorištu obavljaju pripreme SPC za miting ogromnog epidemiološkog rizika i još jedan u zatvorenom prostoru. Više nego dovoljno da se preispitaju i posljednji koji vjeruju u postojanje zdravog tkiva DPS.

Da događaji mogu poprimiti dramatičan tok posredno svjedoči i reagovanje bivšeg premijera i potpredsjednika DPS Duška Markovića koji je tražio hitnu sjednicu parlamenta i izglasavanje rezolucije o pomirenju. Zna Marković da je to nemoguće. Ali, kao čovjek koji je 20 godina vodio tajne službe, on može da procijeni posljedice, pa ostavlja trag o sopstvenom otklonu od namjera DPS i Đukanovića.

Dok fitilji gore i dim se približava prestonici, alibično prebacivanje odgovornosti jednih na druge i svih na Vladu teško da će prikriti vinovnike po građane i državu opasnog ponašanja.

Najodgovorniji je svakako aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, koji se samovoljno sveo na šefa partije i samonajavio za lidera protesta, što će reći i organizatora neprijavljenog skupa.

Njegova najava da će i sam na Cetinje, kruna je višemjesečne medijske i političke pripreme u nastojanju da kreira referendumski ambijent i podjelom na „nas i njih“ prekrije nekadašnjih 55 odsto birača. Tome služi i narativ o suverenističkom bloku sa jedne, i Srpskoj crkvi sa druge strane, te o konstrukcijama o okupaciji po kojima će neki, i u Srbiji anonimni istoričar postati novi pukovnik Pešić.

Ne brani Đukanović bilo što u Crnoj Gori, osim zone ličnog komfora i sve i svi koje koristi samo su alat za tu namjenu. Što SPC osvaja a da to pokojni mitropolit Amfilohije nije već izdejstvovao, a Đukanović mu omogućio.

Tokom Đukanovićevog trodecenijskog vladanja Crnom Gorom, Mitropolija cetinjsko-primorska svela se na polovinu državne teritorije u koju su uselile tri druge eparhije SPC. Amfilohije je posvetosavio oltare i ikonostase. Đukanovićeva policija je barskim ulicama pratila konvoj sa metalnom crkvom za Rumiju. Njegova administracija je na SPC uknjižila imovinu. Đukanovićev ktitorski lik slobodno može biti živopisan u nekom od novoizgrađenih hramova SPC. Sa beogradskih adresa negiran je crnogorski nacionalni i državni identitet i kada je on proglašavao najbolje međusobne odnose „u posljednjih 20 godina“.

Kako se do onomad Đukanović odnosio prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi najbolje svjedoči njegovo pismo patrijarhu SPC iz 1998. godine, koje je već postalo viralno. Povodom ustoličenja poglavara MCP Mihaila na Cetinju, na protest patrijarha Pavla, on se pravda „da se tu radi više o političkom nego o vjerskom pitanju“, te da iz toga ne treba izvoditi dalekosežne zaključke niti dovoditi u pitanje odnos državnih organa prema Mitropoliji i mitropolitu.

„…poznat je i moj odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i uvaženom Mitropolitu, što sam izražavao i svojim prisustvom liturgijama koje on lično služi, kao i u drugim prilikama“, piše Đukanović.

Bio je i ranije Đukanović pred cetinjskim manastirom i badnjacima nalagao vatru pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i ljubio ruku mitropolitu Amfilohiju. Nije zalazio do dvora, gdje je isto bilo vatre i Crnogoraca.

Tako i buduće događaje na Cetinju upravo treba posmatrati više kao političko, nego kao vjersko pitanje.

Indikativno je da je ideju da ode u prestonicu u nedjelju saopštio nakon što je otkriven tovar od 1,4 tone kokaina. Umjesto trivijalnog nagađanja o tome čiji je bijeli prah, može se samo istaći da je taj posao u saradnji sa stranim službama obavila grupa policajaca, carinika, tužilaca i sudija.

Činjenica da se tako nešto desilo bez njegovog znanja, upalila je alarm za samoodržanjem iz dva razloga: ubjeđivanje njegove vječne pretorijanske garde da i dalje potpuno kontrolišu bezbjednosne službe i pravosuđe nema osnova i očigledno je Zapad pronašao neke iz ove sfere kojima može da vjeruje čak i u globalnim akcijama.

Čovjek koji je objektivno najodgovorniji što je Crna Gora prepoznata kao adresa na kojoj se nekažnjeno pljačkaju javna dobra, gdje društvo razara endemska korupcija, a organizovani kriminal caruje, gubitkom kontrole nad policijom i pravosuđem ima dovoljno razloga da se zabrine.

Zato i izlaz iz aktuelne krize vodi kroz logičku matricu: Đukanović nije dio rješenja. Nije ni dio problema. On je problem.

Prevaziđeni je političar koji igra svoj prvi i posljednji oro.

Pitanje je samo, po koju cijenu.

Autor je glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore

(CIN CG)

( Slavoljub Šćekić )