Aleksandra Kokotović vječito na putu duhovnog razvoja: U svijetu kroz koji putujem, beskrajno stvaram sebe

Nazivajući je princezom slikarstva, renomirani crnogorski slikar Pero Nikčević predstavio je umjetnicu Aleksandru Kokotović, umjetničkog imena Alexa Koko, crnogorskoj publici u aprilu ove godine.

To je bilo njeno prvo predstavljanje u državi iz koje vuče korijene, a kasnije su uslijedila i naredna, uporedo sa izložbama na drugim krajevima planete.

Iako je odrastala, stasavala, usavršavala se i (iz)gradila sebe širom svijeta, Kokotović ima posebne emocije koje je vežu i za Crnu Goru.

Ipak, sve je počelo u Sarajevu, gdje je i rođena, priča ona za “Vijesti”. Iz tog grada obišla je veliki dio svijeta, upoznala razne kulture, predstavila sebe njima, učila od svih i spoznavala sebe, svoju inspiraciju, umjetnost i suštinu.

Možda upravo zbog tog kosmopolitskog u sebi Kokotović u svojoj umjetnosti biva nepredvidljiva, perfektna, mistična, neposredna, ukazujući na snagu prirode, domovine, spiritualnosti, te umjetnosti same po sebi u svim (ne)zamislivim tehnikama, stilovima, materijalima i motivima.

Tragajući za onim što definiše čovjeka Kokotović je vječito na putu duhovnog razvoja u čemu joj umjetnost i pomaže.

”Sama ideja da od beživotnog stvaram život, da od nekih slučajnosti i neočekivanih svjetlosti kroz kreativno stanje svoje duše proizvodim neizmjernu unutrašnju radost, pruža mi nadrealnu inspiraciju”, kaže ona u razgovoru za “Vijesti”, a to potvrđuju i njena platna, najčešće velikih formata, bilo da je u pitanju papir, laneno platno ili šatorsko krilo.

Prepuštajući se istovremeno metafizičkom i transcendentalnom, vođen potezom četkice Aleksandre Kokotović posmatrač na njenim djelima spoznaje nove svjetove, realnosti i iluzije, leluja po ivici fantastičnog i stvarnog, hodajući pravo ka samospoznaji. To potvrđuju i reakcije publike, a umjetnica za “Vijesti” otkriva jednu koja se posebno ističe i koju je dojmila kao vanvremenski snažan i iskren kompliment.

Aleksandra Kokotović rođena je u Sarajevu, diplomirala na Accademia del Lusso u Italiji, a živjela je i u Beogradu, Bejrutu, Londonu, Sjedinjenim Američkim Državama... Neka od njenih djela mogu se vidjeti na sajtu https://www.alexakoko.art/ a do sada je imala 31 samostalnu izložbu svojih radova i više od 50 grupnih.

Samo ovog ljeta realizovala je nekolike, od kojih posljednju na Floridi za koju je njen otac bio pomoćni kustos. Kokotović za “Vijesti” govori o svom životu, stvaralaštvu, odnosu prema umjetnosti, inspiraciji, prirodi, samome sebi i poručuje:

”Vidimo opet u Crnoj Gori, ponosnoj otadžbini mojih predaka”.

Nakon velikog broja izložbi širom svijeta ove godine ste se predstavili i u Crnoj Gori - Podgorici, Tivtu, Ulcinju, a za sve to vrijeme izlagali ste i u inostranstvu. Za početak, kakve utiske nosite i kako ste zadovoljni prijemom, reakcijama publike kod nas?

Krenuvši od direktora, kustosa i drugih uposlenika Centra savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici, zatim muzeja u Tivtu i Ulcinju, te mojih divnih prijatelja koji su bili jako velikodušni i uslužni, kada god je trebalo prije i tokom pripreme izložbe, prijem je bilo izuzetan i na zavidnom nivou, sa mnogo pažnje i ljubavi. Postavke izložbi su bile zahtjevne, posebno u muzeju Ulcinja, u Starom gradu, gdje smo morali mnogo da improvizujemo, s obzirom da smo koristili kompletan prostor, od Trga robova, crkve/džamije/muzeja, kule Balšića,… što je naposljetku, uz DJ-a i reflektore, izazvalo spektakularan efekat. Što se tiče publike, pored mnogo mojih prijatelja, koji su, srećom, imali samo riječi hvale, upoznala sam ljubitelje umjetnosti i druge umjetnike iz Crne Gore i sa njima razmijenila zanimljiv i inspirativan osvrt na moje stvaralaštvo. Ipak, izdvojiću jedan poseban trenutak. Naime, prije svečanog zatvaranja izložbe u muzeju i galeriji Tivat, fenomenalna ekipa muzeja, te moji prijatelji i ja smo došli prvi, da bi dočekali goste. U galeriji smo našli djevojku, strankinju, koja je stajala ispred mojih radova i plakala, pa mi se obratila sa željom da mi kaže da je pasionirani ljubitelj umjetnosti, te da joj se prvi put u životu desilo da su slike izazvale u njoj toliku bujicu emocija i suze koje su same počele da naviru. Složićete se, Jelena, da je ovaj kompliment, zaista veoma snažan.

S obzirom na Vaše ranije izložbe u Sjedinjenim Američkim Državama, na Havajima, Maldivima, ali i širom Evrope, te Ujedninjenim Arapskim Emiratima, a onda i u Srbiji, od ove godine i u Crnoj Gori... Zanima me kako ljudi iz različitih sredina reaguju, te da li mjesto u kojem izlažete utiče na način selekcije djela?

Obilazeći svjetske muzeje i galerije, davno sam naučila da svaka sredina ima dva-tri likovna pravca koja preferira, ali da je i dalje, većina uglavnom otvorena za novitete i druge pravce, ukoliko zadovoljavaju osnovne kriterije. Naravno, umjetnik insistira na dosljednosti. No, svakako, ako se posebno pripremaju radovi za određenu izložbu, i sama inspiracija je posebna, prikladna.

Osim toga što ste izlagali širom svijeta, Vi ste i živite širom svijeta. Koje su to relacije u pitanju i kako te sve teritorije i zemlje sa kojima ste povezani determinišu Vas kao ličnost u Vašem karakteru, pogledu na svijet, životu, ali i u Vašem stvaralaštvu?

U svijetu kroz koji putujem, beskrajno stvaram sebe. Uprkos tome što smo svi od istog atoma sazdani, iznova sebi potvrđujem da nismo i nikada nećemo biti isti po našoj suštini, po suštastvenoj prirodi naše ličnosti, po našem načinu reagovanja, našim mislima, tumačenju fenomena postojanja, života, pa samim tim i umjetnosti, koja je najveći stupanj ljudske svijesti. San o jednakosti raste samo na tlu poštovanja raznolikosti. Kroz sva iskustva sa kojim se susrećem, gradim svoj duh. Brojna putešestvija su napravila harmoniju i mir u mojoj duši i ujedno probudila još veću želju za stvaranjem. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne.

Kako se odnos prema (likovnoj) umjetnosti razlikuje od države do države, od odnosa “sistema” i institucija prema umjetnosti i stvaraocima, pa do publike i struke?

Umnogome se razlikuje odnos prema umjetnosti od države do države. Ove godine je, recimo, državni budžet Srbije za kulturni doprinos 0.73 odsto ukupnog državnog budžeta, što je, opet, manje nego prošle godine, gdje je budžet iznosio 0.74 odsto. Mizerna cifra za kulturu, za jedno od najljepših pamćenja istorije čovječanstva, složićete se. U ekonomski zdravijim društvima, odnos prema umjetniku i umjetnosti je dosta dostojanstveniji, mada nemojte misliti da umjetnici u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji imaju zavidan položaj. Svuda se morate sami izboriti za ono što želite. Naravno, uveliko je olakšavajuća okolnost ako imate bilo koji vid podrške veće institucije, galerije ili jednostavno faktor sreće da se nađete na pravim mjestima u pravo vrijeme. Treba znati da je ozbiljan, temeljan rad potreban za svaki iole veći korak.

Vaši radovi su jedinstveni na više nivoa... Kazali ste da njima pokušavate da proniknete dublje u pitanja ko smo, odakle smo i da li zaista poznajemo svoju istoriju... Da li i sami sebi postavljate ta pitanja i dolazite li do nekih odgovora? Da li su možda neke metafizičke i civilizacijske, psihološke enigme Vaša inspiracija ili pak nešto drugo?

To su pitanja koja stalno sebi postavljam i s vremenom ona postaju sve dublja i kompleksnija. U pronalaženju pitanja i odgovora mnogo mi pomažu metafizika, ezoterija i duhovnost, kao i proučavanje kako oficijelne, tako i alternativne skrivene istorije.

Posmatrači Vaših djela uvijek će zalutati u neke drugačije, možda antičke, neotkrivene ili pak zaboravljene civilizacije, zemlje i svjetove. Neko će formirati jedan specifičan svijet koji će ga odvesti na nova daleka putovanja, neko će se vratiti nazad u prošlost ili jednostavno gledati u ogledalo kosmosa unutar čovjeka... Možda sam se od suštine pitanja, ali kako nastaju ti Vaši svjetovi, kakav je proces stvaranja, mjesto, propratne okolnosti?

Upravo kao što ste rekli da posmatrači mojih dijela zalutaju u neke nove, stare, skrivene svjetove, tako i ja, nakon nadahnuća, za koja su obično krivi inspirativni razgovori sa mojim suprugom i procesi mojih unutrašnjih i eksternih istraživanja, takođe zalutam u iste te svjetove. Jednostavno, kada dođete do nekih otkrovenja čitajući “Tajnu doktrinu” Elene Blavacke, dobijete neke uvide tokom razmišljanja, mirovanja, putovanja, ili se probudite usred noći sa novom idejom koja vam jednostavno osvjetljava dalji put vašeg razvoja, a četkica i platno su prvi pri ruci koji će tu energiju da prenesu iz duhovno-mentalnog u materijalni svijet.

Čini se da Vaša djela korespondiraju sa otkrivanjem i prikazivanjem različitih kultura, pa i sjećanja, bilo da je u pitanju crtež, slika, grafika ili skulptura... Od čega zavisi Vaš način izražavanja - slikarstvo, vajarstvo, grafika i slično, te kakve materijale obično koristite? Čini mi se da spajate i urbano i tradicionalno, klasično i moderno, materijalno i duševno, ekološko i tehnološko...

Stekla sam duboko poštovanje prema svjetskom kulturnom nasljeđu. I pored toga što su moja djela savremena, moje vrijednosti su utemeljene na tradiciji. Kroz moj rad možete vidjeti simbiozu materijalnog i duhovnog, dok se kroz sva prožimanja i strukture pređašnjih iskustava i djelovanja, te mikro i makro svijeta na mojim radovima, može naslutiti prostor univerzalnog. U Sarajevu, gradu satkanom od emocija, ujedno i vedrih i sjetnih, desio se začetak, odnosno, udareni su temelji, moje životne ljubavi, te mog interesovanja za različite kulture, religije, svjetsku književnost, umjetnost i raznolikosti svijeta, jer to je grad nosio u sebi, a sve što se desilo nakon mog odlaska iz rodnog grada samo je produbilo motivaciju za daljim istraživanjem dubljeg smisla i materijalnog i duhovnog. Što se tiče materijala, duboko se trudim da koristim što više prirodnih materijala, kao i odbačenih prirodnih materijala i udahnem im novi život. Tokom života u Americi sam postala veoma ekološki osviješćena i radim na tome, mada nije jednostavno, da ostanem što dosljednija pravcu kojim se, iskreno se nadam, okreće cijela planeta. Kombinujem mermer, kamen, koji prosto obožavam i osjećam cijelim svojim bićem, zemljani pigment, drvo, metal, metalnu piljevinu, čeličnu armaturu, jutu, konopac, heklanja divnih baka,… i naravno mnogo uljanih boja.

Rekli ste na izložbi u Tivtu da su tri slike na lanu izvučene iz priče Vašeg oca koji je kao dječak i mladić bezbroj puta prepješačio brda iznad Kotora, a tu su takođe i sekvence sa Atlantskog okeana, kao i bosanske planine koje okružuju Sarajevo gdje ste rođeni. Tako objašnjavate kolorit, a već ste spomenuli i Vaš odnos prema prirodi, pa to govori mnogo toga, dozvolićete da zaključim...

Priroda bi trebalo da je primarni faktor svakog ljudskog bića, s obzirom na to da je oduvijek izuzetno velikodušna prema ljudskoj rasi, kao i zbog činjenice da bismo bez ekosistemskih usluga mogli da zaboravimo i na čovječanstvo u potpunosti. Uprkos takvoj zastrašujućoj činjenici, odvojili smo se od prirode, od majke svih živih stvorenja na našoj planeti. A neizmjerno je lijepa, božanstvena, inspirativna, magična, zanosna, raskošna, plemenita i svedarujuća čarobna vila iz bajke. Citiraću Marka Sagala: “Kad ocjenjujem neko umjetničko djelo, odnesem ga i stavim pored nečega što je Bog stvorio, pored drveta ili cvijeta. Ako je neskladno, znam da nije umjetnost.”...

Da li je i koliko teško bilo stići do uspjeha, graditi karijeru, istraživati i unapređivati sebe?

Postoje neki društveni parametri šta znači biti uspješan. Za mene je to balans između porodičnog, poslovnog i duhovnog. Baza je uvijek u porodici. Temelji su ključni. Zatim organizacija, disciplina, rad i sloboda! Smatram da je rad na sebi mnogo važniji od bilo kakvog poslovnog i društvenog uspjeha, jer to je jedino što duša odnese sa sobom. Stoga, duhovni razvoj, koji je jako težak, najveći je izazov.

Šta se može očekivati od Vas u budućnosti, hoće li Vas crnogorska publika ponovo negdje upoznati i kakvi su uopšte budući planovi?

Plan mi je da ostanem na putu duhovnog razvoja. Umjetnost mi neizmjerno pomaže u tome. Dobra je stvar ako imam sreće da društvo zapazi to što stvaram. U tom i u suprotnom slučaju, trebam ostati na svom putu i usrećivati svoje biće svakodnevnim radostima stvaranja, jer trenutak u kome se nalazimo je sve što zapravo imamo.

I, definitivno se vidimo opet u Crnoj Gori, ponosnoj otadžbini mojih predaka.

Posebna je ta Amerika

Svečanost povodom otvaranja izložbe u Tivtu je premještena za svečanost povodom zatvaranja upravo zbog priprema za novu samostalnu izložbu u SAD. Šta je tačno u pitanju?

U trenutku otvaranja izložbe u Tivtu u junu ove godine, boravila sam u SAD, gdje sam privodila kraju rad na slikama za moju skoro završenu 31. samostalnu izložbu na Floridi, na kojoj je moj lijepi tata bio pomoćni kustos. Zaista je posebna ta Amerika. Vidjeti toliko različitog svijeta, ljudi dijametralno različitog porijekla, korijena utemeljenih na različitim kontinentima, kako se stapaju u jedno stablo. Za umjetnika je dar čuti sve te božanstvene utiske i osjećanja koja je djelimično moguće objasniti, a koja su slike probudile u njima. Mirko Ilić, bosansko-američki grafički dizajner s kojim dijelim sličnu profesionalnu i ličnu sudbinu je rekao: “Umjetnost je kao poklon. Umjetnost pacifira. Zato ljudi i razmjenjuju poklone.”

Ponekad morate da izađete iz okvira i da rizikujete

Podloga na kojoj stvarate je specifična. Na osnovu čega je birate i koliko podloga doprinosi samom djelu?

Podloga je jako važna i mora da bude kvalitetna, a ja volim da eksperimentišem sa materijalima. Iz tog razloga i imate priliku da vidite, nadam se, nesvakidašnja djela. Ili, bar, na neki način posebna. Ponekad morate da izađete iz okvira i da rizikujete, da se igrate. Umjetnik ne smije da razmišlja o kritici, već mora da bude slobodan. Veličina umjetnosti jeste njena sloboda, ne cenzura. Treba poštovati utemeljene, konstantne vrijednosti, slikarsku tradiciju, ali i preispitivati granice.

( Jelena Kontić )