Okamenjena stvarnost i nedostatak dodira

Civilizacijska, a prvenstveno ženska tjeskoba okupira slikarku iz Beograda Minu Radović koja se krajem jula predstavila i u Crnoj Gori, u kotorskoj Gradskoj galeriji, izložbom “Skin and Stone”. Ona kroz kamene forme pronalazi novi tjelesni i umjetnički jezik, ali i odgovore na pitanja savremenog svijeta.

”Koža i kamen predstavljaju elemente kojima gradim metaforu zarobljenog i zaustavljenog svijeta u kome smo se našli. To je ta stvarnost koju nazivam okamenjenom. Koža podsjeća da smo i dalje živi - živi, a okamenjeni, meki i osjetljivi kao koža, a sputani kao kamen. Eto, možemo da meditiramo o problemima svijeta u kome živimo. To je bio izazov koji sam umjetničkim jezikom fokusirala”, kaže Radović u razgovoru za “Vijesti”.

Mina Radović rođena je 1988. godine u Beogradu. Završila je Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi Stanka Zečevića, nakon čega upisuje i završava doktorske studije pod mentorstvom Aleksandra Daviča (digitalna umetnost) na Univerzitetu umetnosti u Beogradu.

Imala je brojne samostalne i grupne izložbe slika i video instalacija u zemlji i inostranstvu, a trenutno razvija skice i preispituje materijale za svoju prvu seriju skulptura, otkriva ona u razgovoru za “Vijesti”.

Korak ka vajarstvu, ali i povratak crtežu mogu se tumačiti kao očekivani potezi ove jedinstvene umjetnice s obzirom na to da njen slikarski jezik podrazumijeva igru sa čvrstim materijalima i izraz kamena, njegove snage, moći, krhkosti...

”Okamenjena stvarnost i nedostatak dodira”, te “emotivni bagaž crnogorskog podneblja s kojeg potiče” mogu biti jasne smjernice za ono što posmatrač na njenim djelima može vidjeti...

A kakav je odnos kamena i kože, šta se dobija “kad kamen progovori”, kakav je njen umjetnički odgovor na društvena i dešavanja u svijetu, bilo na lokalnom ili globalnom planu, odakle crpi inspiraciju i kako formira kolorit, a kako se linije nadovezuju - Mina Radović govori za “Vijesti”.

Izložbom slika “Skin and Stone” krajem jula ste se predstavili u Gradskoj galeriji Kotor. Kakve utiske nosite i da li će ova postavka još negdje uskoro biti izložena?

Svaka izložba je za umjetnika poseban doživljaj. U Gradskoj galeriji Kotor to je bio susret različitih ljudi, s različitih podneblja, različitih senzibiliteta. Uvijek je takva atmosfera podsticajna. Prije Kotora izložba s istim radovima otvorena je i u Beogradu u Galeriji Pavane.

U pitanju su dva ambijenta u kojima je, bar za mene, doživljaj izloženih radova sasvim drugačiji. Jedan moderni u kome su radovi bili u kontrapunktu s galerijskim prostorom. A drugi, u Kotoru, u kome su slike bile u sinergiji s ambijentom. Tako su moji radovi pronašli svoje prirodno okruženje. Učinilo mi se da su tu postale bliske sebi.

Kamene strukture koje sam oživjela, kojima sam navukla kožu i dala im taktilnost - u kamenom dekoru Kotora. Slične utiske imali su i posjetioci. Vjerujem da će se izložba seliti po regionu. Tema okamenjene stvarnosti i nedostatka dodira danas je, zbog pandemije, dominantna i globalna. Ali, vjerujem da će ova postavka doživjeti aktivnu percepciju, s tim što računam i na određene modifikacije.

”Skin and Stone” ili “Koža i kamen”, a na osnovu onoga što sam vidjela može se reći i da je doslovno to i zastupljeno/prikazano na Vašim djelima. Kazali ste da je na Vašim radovima tijelo oblikovano kao kamen, naizgled skulptura čime se suprotstavlja dominaciji i “okamenjenoj stvarnosti”... Pored toga, u kakvu korelaciju dovodite kožu i kamen, na koji način i zbog čega? Čemu se suprotstavlja tijelo koje Vi prikazujete i kakva je to “okamenjena stvarnost”?

Moja umjetnička ali i sociološka preokupacija jeste šta se dešava s tijelom pod pritiskom kulturnih modela koji ga udaljavaju od njegove prirodnosti i suštine.

Tijelo oblikovano kao kamen, odnosno skulptura sugeriše snagu koja je zarobljena, sugeriše ljudsku mogućnost koja je okamenjena. Jer upravo zbog sveprisutne dominacije, tijelo, odnosno čovjek, ne iskazuje se u svojoj punoj polivalentnosti i neponovljivosti. To je opšti kontekst. A i inače je fokus mog rada snaga žene koja je zarobljena u nametnutim kulturnim obrascima.

Izgleda paradoksalno ali upravo potenciram živo biće, odnosno njegove naznake koje se probijaju iz okamenjenih struktura društva u želji da bude slobodno u svojoj prirodnoj datosti. Otuda je kamen na mojim slikama dobio kožu. Kao izlaz u nove mogućnosti. Pogotovo danas kad se svijet suočava s jednim potpuno novim iskustvom života.

I upravo, koža i kamen predstavljaju elemente kojima gradim metaforu zarobljenog i zaustavljenog svijeta u kome smo se našli. To je ta stvarnost koju nazivam okamenjenom. Koža podsjeća da smo i dalje živi - živi a okamenjeni, meki i osjetljivi kao koža, a sputani kao kamen.

Eto, možemo da meditiramo o problemima svijeta u kome živimo. To je bio izazov koji sam umjetničkim jezikom fokusirala.

Nekom slobodnom interpretacijom, rekla bih da se uz naziv i prikaz, te dodatno kolorit, mogu tumačiti i kao krš i koža, dalje Crna Gora i žena, možda?

Krš, suri kamen ili stijena dio su moje vizuelne geografije, kao i oblutak ili gotovo skulptorski obrađen kamen u moru. To sve, sigurno, izlazi iz mene kao emotivni bagaž crnogorskog podneblja odakle potičem. Nije se kamen u mojim slikama našao tek tako. On je moja praslika. Često čujem komentare da mi je kamen ili krš u radovima surov. Ni to, takođe, nije tek tako. Zato i kažem - nosim ja dobar dio Crne Gore u sebi.

Vaši radovi, ako dozvolite, odušu senzualnošću, erotikom, svedenošću, uzbuđenjem, ali i smirajem, te buntom, nemirom... Šta je Vaš osnovni motiv i, s druge strane, inspiracija? U skladu sa svim, kako teče proces stvaranja nekog rada, posebno ako uzmemo u obzir i velike formate koji su posebno očaravajući?

To je spektar života. Živim u korak sa spoljašnjom, doživljenom stvarnošću, ali i s mojim unutrašnjim svjetovima. Ja sam provodnik te dvije realnosti i sigurno da sve to zajedno postaje dio moje slike. Otuda se pojavnosti koje ste naveli, prepliću. Ideje koje me preokupiraju nalaze svoje ishodište na platnu.

Iako, što se tiče samog procesa stvaranja, prve korake prepuštam čulnosti, spontanosti. Tada progovara podsvijest i žena iz mene. Poslije ide prvi sloj igre koloritom, nakon čega promišljam par nedjelja šta sam zatrpano u sebi otvorila i dajem dublji smisao svemu. U prevodu igram se pacijenta i psihijatra, koji samo zajedno mogu biti tačni.

Na koji način se kolorit iskristalisao (uz dominantnu plavu, kontrast s jarkom crvenom, te prirodnu “boju kože”), a dalje i (slobodna) linija i forma u Vašim radovima?

Spadam u slikare koji racijom ne sputavaju svoju spontanost. Boje i linije su unutrašnji svjetovi, a obrazovanje nam pomaže da ih, na kraju, razumijemo i uobličimo, trasiramo dalji put. Konkretno kolorit zaista jeste emocija, i to nije fraza. Moj se čisti i pronalazi svoja utemeljenja sa sazrijevanjem. Mada, boje ne mogu nikada (na sreću ili na žalost) da predvidim.

Ova postavka je dio ciklusa radova pod nazivom “Kad kamen progovori”. Šta dobijate Vi kao autorka u trenutku “kad kamen progovori”, a šta to “kamen govori” gledaocima, odnosno šta Vi želite da prenesete posmatraču Vaših djela, publici? Koji dio Vas kroz svoje radove predstavljate?

Kada kamen progovori, kad se sputan svijet, nešto teško, čvrsto, ustaljeno, usađeno, podrazumijevano, otvori kao pitanje, kad se pokrene, dobije snagu da se pomjeri sa date tačke, onda prvo dolazi do šoka, a zatim do gotovo prisilnog promišljanja i otvaranja očiju pred istinom. U tom momentu nema sporednih učesnika. I svi su odgovorni.

Kazali ste da istražujete “problematiku percepcije ženskog tijela u savremenoj, potrošački orijentisanoj kulturi, tačnije način na koji se ona odražava na sâmo tijelo i tjelesnost”. Kako vidite taj proces, prvenstveno potrošačku kulturu, komercijalizam, kapitalizam, a zatim i refleksiju toga na čovjeka i njegovo tijelo?

Danas se potrošačka kultura opsesivno vezala za tijelo, stavila ga je u svoj fokus kao konstantu i osnovnu vrijednost. Tijelo je postalo objekt u industriji mode baš kao i u industriji svijesti. Ono u današnje vrijeme postaje objekt koji pripada isključivo manipulativnom karakteru medijskih i drugih uticaja.

Suština potrošačke industrije jeste da uspostavi pravila koja je nemoguće slijediti i nezajažljivu potrebu da se ona slijepo prati. Tako se rađa vječito nezadovoljan čovjek na čemu parazitira tržište. U centru tog ludila je obezličeno tijelo.

Koliko sve to ima veze sa seksizmom, (ne)ravnopravnošću žena, objektivizacijom, te feminizmom u krajnjem?

Kapitalizam koji precizno uočava gdje je zarada “rabi” muške pasije, mušku želju za dominacijom i iznad svega žensku seksualnost. Šta je predmet želje kada lijepa žena stoji pored najnovijeg modela automobila na sajmu taštine? Automobil ili žena? Šta tu nije roba? U toj mentalnoj zamci je suština tržišta, ali i izvor seksizma, (ne)ravnopravnosti žena. I to je baza na kojoj feminizam razvija svoju ideologiju.

Kako ocjenjujete položaj žene i ženskog tijela u današnjem društvu, u 21. vijeku, što u Crnoj Gori, što na Zapadu, te i u manje razvijenim društvima?

Uvijek mi je žao kada žene ne prepoznaju zamke u koje su ubačene, kada slijepo slijede projektovane modele. Kada nisu sebi bliske. Takođe mi je žao što je odlika siromašnijih društava da su žene manje svoje. Kao i što su podložne imitaciji kvazi selebriti svijeta. Svakako, dobro je što se osjeća emancipacija žena na Balkanu.

Da li trenutno radite na nečemu i kakvi su planovi za dalje?

Trenutno razvijam skice i preispitujem materijale u kojima želim da predstavim svoju prvu seriju skulptura. Takođe se vraćam crtežu. Vrijeme je za povlačenje i rad.

Ljudi su ostali uskraćeni za dodir; zato sam kamenu dala kožu

Vaš umjetnička preokupacija od ranije još je civilizacijsko pitanje i tjeskoba, a uz to i ženska, te tjelesna tjeskoba. Zbog čega? I kako to alegorično Vaša djela prikazuju slike “zarobljenog i zaustavljenog svijeta u kome smo se našli”? Da li to aludira i na pandemiju, zbog čega?

Posljednja serija radova, upravo ova koju sam izložila u Beogradu i Kotoru, se direktno oslanja na trenutno stanje. Ključna sintagma protekle godine bila je - ne dodiruj se, ne približavaj se, socijalna distanca... Sve je stalo. Ja sam upravo svijet i život vidjela kao okamenjen, zaustavljen...

Ljudi su ostali uskraćeni za dodir. Zato sam kamenu dala kožu - dala sam mu taktilnost, dala sam mu toplinu, život.

Koji je i kakav Vaš umjetnički odgovor na društvena i dešavanja u svijetu, bilo na lokalnom ili globalnom planu?

Skin and Stone je direktno prodor stvarnosti u moj emotivni i umjetnički život. Predugo živimo u čeznji za dodirom da ne bi to ostavilo posljedice u senzibilitetu. Kod mene se transponovalo u ideju kože i kamena.

Vezala se za tijelo i refleksije kulture na tjelesno

Svim navedenim se rukovodite i u Vašem doktorskom istraživanju... Da li ste došli do nekih zaključaka, i kakvih? Postoje li neke (pre)poruke ili stremljenja kojima bi se trebalo voditi i kako umjetnost može doprinijeti ovim pitanjima i problemima?

Umjetnost posmatramo kao čin slobode, prelaska granice. Ali umjetnost mora da pokreće pitanja. Jer, na umjetniku je i velika odgovornost. Kada kažemo Sloboda, to nije puko oslobađanje zatvorene ličnosti, to su sloboda i hrabrost da se svijet dovede u pitanje, da se ukorijenjeni i nametnuti stavovi poljuljaju. Umjetnost služi otvaranju problema. Umjetnik mora biti i intelektualac da bi stvaralaštvo imalo svoj doprinos i uticaj. Sloboda je u biranju motiva, izrazu na koji želimo da uđemo u dijalog sa svijetom. Ja sam se konkretno vezala za tijelo i refleksije kulture na tjelesno.

Naravno da svaki umjetnik bira svoj način kako će se nositi s problemima savremenog svijeta.

( Jelena Kontić )