Živimo u svijetu skrinšatova, umjesto da stvaramo sopstvene uspomene

Preispitujući stvarnost i način na koji posmatramo i živimo život u svijetu u kojem je ekran telefona dodatni ekstremitet i čulo čovjeka, savremeni umjetnik sa Kosova, Driton Selmani, istražuje ljudsku pojavu i (samo)predstavljanje u virtuelnom i realnom prostoru, “na žici” i “van dometa”...

Svakoj individui zasebno, kao i samome sebi, Selmani putem svojih djela postavlja isto pitanje: “Da li smo mi, odnosno “Ja” apdejtovana verzija sebe koja bivstvuje onlajn? Da li je to prirodno ili pak ne?”, otkriva on u razgovoru za “Vijesti”.

Sa tim polazištem se predstavlja i crnogorskoj publici izložbom “Screenshots of Now” (Skrinšatovi sadašnjosti) koja je od 22. jula otvorena u Podgorici, u galeriji “Art” na Trgu nezavisnosti gdje je dostupna za posjetioce do kraja septembra. Selmani temelje svoje umjetnosti pronalazi u ličnom iskustvu, doživljaju sadašnjosti i (relativne) realnosti, a putem različitih medija on dalje interpretira svijet i vrijeme u kojem živi krećući se prostorom u kojem dominira i kao autor, ali i akter sopstvene umjetnosti.

Postavku “Screenshoots of now” čine fragmenti njegove sadašnjosti, djelovi posvećenog umjetničkog djelovanja, dugog trajanja, dodala je kustoskinja izložbe i istoričarka umjetnosti Ana Ivanović sa kojom je Selmani stvarao koncept i postavku kojom se predstavlja crnogorskoj publici.

”Dritonov pristup se bazira na instinktivnom reagovanju na svoje okruženje, okidač je lični doživljaj i njegov rad je, zapravo, procesuiranje doživljenog. On to radi na poetičan, dopadljiv način koristeći riječi i jezik uz humor i suptilnu ironiju, po čemu se izdvaja ciklus radova ‘Love Letters (Missed Call)’ koji predstavljaju intervencije na plastičnim potrošačkim kesama u vidu zapisa raznih misli, citata, poruka, crteža, inspirisane spiskovima za kupovinu koje je svakodnevno dobijao od svoje supruge”, zabilježila je Ivanović i istakla da takvim činom Selmani jedan banalan, ali ne i bezopasan predmet kakav je plastična kesa, uzdiže u kontekst umjetnosti i medijum za vidljivost poruke.

Selmani je u razgovoru za “Vijesti” podijelio svoje umjetničke intencije i motive, a otkrio je i da iz Podgorice nosi samo lijepe utiske, te da je očaran crnogorskim ljepotama. On je kazao i da je primijetio da Kosovo sa Crnom Gorom, pored dijela zajedničke istorije, dijeli i sličan mentalitet i smisao za humor...

”Stoga bi trebalo da budemo međusobno bliskiji, ali i bliži, a kada to kažem mislim da nam trebaju bolji putevi koji bi nas spajali, manje birokratije i papirologije na granicama - i bukvalno i metaforično”, poručuje Selmani.

Postavka Vaših radova “Screenshots of Now” u Podgorici veoma je posjećena, a nakon mjesec i po dana ulazi u svoj “finiš”. Kakve su Vaše impresije i utisci koje nosite nakon boravka u Crnoj Gori?

Utisci su veoma pozitivni, samim tim što kada odete na neko prelijepo mjesto vi ne možete biti nervozni i podrazumijeva se da ste puni pozitivne energije. Tako se osjećam u Podgorici (tokom boravka uoči otvaranja izložbe). Takođe, osjećam se kao da postoji nešto posebno u ljudima ovdje, jer su svi tako ljubazni i gostoljubivi, što je veoma važno za mene. Ono što sam primijetio jeste da dijelimo sličan mentalitet, rekao bih i da imamo sličan smisao za humor, gostoprimljivi smo, ali dijelimo i zajedničku istoriju do određenog trenutka, a danas smo svi susjedi ovdje u regionu i živimo u sličnim društvenim okolnostima. Na osnovu svega toga smatram da bi međusobno trebalo da budemo i bliskiji, ali i bliži, a kada to kažem mislim da nam trebaju bolji putevi koji bi nas spajali, manje birokratije i papirologije na granicama - i bukvalno i metaforično. Pored toga, istakao bih da je ovo velika i značajna prilika za mene da se predstavim u Crnoj Gori, ali i za publiku kod vas ovdje kako bi se upoznali sa različitim aspektima umjetnosti koja se praktikuje u vašem komšiluku.

Da li ste znali nešto o crnogorskoj umjetnosti ranije i kako je tekao proces pripreme i selekcije za ovu izložbu?

Naravno, uvijek pokušavam da budem upućen u umjetničke prakse i tokove koji se dešavaju u okruženju. Što se procesa i priprema tiče mogu da kažem da je bio prilično dugačak i temeljan rad na ovoj postavci. Radili smo na ovome vjerovatno više od godinu dana. U početku su to bile prepiske mejlovima, zatim razmjena ideja, pa neke konkretne vizije i planovi, zatim realizacija svih tih pročišćenih ideja, selekcija i u krajnjem rad na konceptu, pa i na nazivu kompletne izložbe i djela... Sve u svemu, mogu da kažem da je to bio jedan vrlo produktivan i konstruktivan proces između Ane Ivanović i mene. Ona je, prije svega, dobar čovjek i prijatelj, a zatim i pisac i istoričar umjetnosti. Ona je, kao šlag na torti, dodala jedan sloj kvaliteta ukupnom kvantitetu ovih moji djela.

Kad ste spomenuli nazive djela, i ona su veoma simbolična, jedinstvena i upečatljiva, dok Vaši radovi šalju snažne poruke...

Pa, moram priznati da su imena djela bila najteži zadatak. Uopšte nije bilo jednostavno pronaći inspirativne nazive koji ostavljaju dovoljno prostora za razmišljanje, a da su atraktivni i u skladu sa konceptom. Mislim da smo u tome uspjeli.

Kako biste opisali ovu postavku, s obzirom na to da imamo više umjetničkih izraza i pravaca zastupljenih na izložbi? Tu je svakako konceptualna umjetnost, ali i performans, fotografija, multimedijalni prikaz... Svakako nije u pitanju klasičan pristup.

Iskreno, nemam pojma kako bih opisao i u koje okvire bih smjestio svoj umjetnički izraz uopšte. Ne znam da li bih rekao da je to savremena ili konceptualna umjetnost... Mislim da radim savremena i aktuelna djela, a sa tom idejom težim da spajam mnoge medije u svom izrazu. Definitivno je ovo izložba koja spaja i objedinjuje performans, posebno video performans koji sam i prikazao u sklopu postavku. Taj video rad sam realizovao 2012. godine, a ovom prilikom ga tek drugi put predstavljam publici, tako da se može tumačiti i kao “skoro pa” premijera.

Dakle, ne razmišljam mnogo o mediju kojim se izražavam, već mi je primarna poruka koju moji radovi šalji i pitanja koja postavljam i pružam publici prije, sve to prije nego držanje određenog umjetničkog pravca i izraza. U tome je i poenta i ljepota umjetnosti, jer umjetnost nikako nije jednoličan način razmišljanja i stvaranja. Otkriću vam tajnu, a to je da vi, kao publika/posmatrači, vidite ono što vidite na mojim djelima, a ja kao autor sam veoma srećan i zadovoljan radeći ono što radim. U tome uživam.

Koja pitanja postavljate putem svojih radova, bilo sebi ili publici? Kako se to razvija tokom procesa i da li dobijate odgovore?

Mislim da je algoritam iza svakog djela koje stvaram takav da prvo dobijem odgovore za samoga sebe, a onda vjerovatno i sakupljam sve te odgovore i stvaram nova pitanja dalje ih pozicionirajući na nekoj višoj ljestvici gdje postavljam nova, apstraktnija pitanja. Svakako, nikada ne pružam direktne definicije, odgovore ili svoja tumačenja, jer određenim definisanjem bilo čega postajete dogmatični, a ja želim da se udaljimo od dogmi, želim da pružim prostor za razmišljanje i refleksiju. Mislim da je moja umjetnost upravo poput otvorenog prozora za takvu struju, a vjerujem da pogotovo svježi crnogorski vazduh može na pravi način da struji kroz moje radove. No, to ipak uvijek zavisi od publike i od načina na koji publika pokušava da uđe u razumijevanje, čitanje i tumačenje određenih umjetničkih djela. Ovi radovi svakako dolaze sa pozadinom, to jest bekgraundom koji je veoma blizak. Tu su i pitanja: šta pokušavate da dekodirate, dekompresujete, otvorite, konstruišete, ili pak dekonstruišete, ali i brojna druga koja se sama dalje postavljaju. Mislim da je dodatno interesantno ime izložbe jer možda nekako i živimo u svijetu skrinšatova, umjesto da stvaramo sopstvene uspomene.

Kakva je veza Vašeg naziva izložbe sa stvarnim svijetom - svijetom u kojem trenutke najlakše pamtimo gledajući ih preko ekrana koji povremeno i fotografišemo?

Mislim da je Ana na to dala vrlo dobar odgovor u svom uvodnom tekstu. Napisala je, citiram: Ponekad egzistiramo oflajn (Sometime we exist offline). Čitava izložba je kao scena za ono što se dešava kada počnemo da stvarno funkcionišemo oflajn, odnosno u prostoru i životu koji se ne dešava virtuelno, onlajn, na mreži ili nekoj žici... Da li smo mi, odnosno “Ja” (pitam svakoga), apdejtovana verzija sebe koja bivstvuje onlajn? Da li je to prirodno ili pak ne? Dakle, pokušavajući da pretpostavim ove veoma važne trenutke - skrinšatove mojih ličnih okolnosti - osjećam kao da je važno i hitno da to predstavim i publici kroz figure, predmete, performanse ili bilo kako da to nazovete. Osjećam da mora postojati prostor između egzistiranja onlajn i življenja života oflajn. Takođe, mnogo preispitujem i činjenicu postojanja pojedinca, društva i zajednice u onlajn prostoru i to me okupira. Zaključio bih, na osnovu svega toga, da nikada ne možemo pojesti onoliko koliko stvaramo u vrijeme kapitalizma i neokapitalizma. Vjerujem da na kraju svega toga stoji znak pitanja.

Vjerujem da su umjetnici spoj istine i nebuloza

Kakav je položaj umjetnika u 21. vijeku na Balkanu, iz Vaše perspektive?

Iskreno, ja ne znam da je postojalo vrijeme u istoriji čovječanstva kada su umjetnici živjeli u komforu i lagodnosti. Pa, tako nije ni danas. Nikada nijesam svoju ulogu vidio kao takvu - da je potrebno da budem poput nekog vladara sa svojom jahtom na kojoj svega ima u izobilju dok ja putujem okolo i uživam u ljepotama, na primjer Bokokotorskog zaliva ili Skadarskog jezera. Osjećam da umjetnici imaju veliku odgovornost u stvaranju novog jezika u kojem političari i aktivisti zaostaju. Jedan od mojih radova se zove “Tea Cup”, a tekst kaže “Artist are the junction between truth and bulshit” (Umjetnici su spoj istine i nebuloza). I ja vjerujem u to.

( Jelena Kontić )