Susret rezervnih vojnih starješina iz Nikšića, Plužina, Vrbasa, Bečeja, Banjaluke i Prijedora

Uz hljeb i so, kako to tradicija nalaže, uz stisak ruke i zagrljaj, kako to srce traži, sastali su se po 26.put Rezervne vojne starješina (RVS) iz Nikšića, Plužina, Vrbasa, Bečeja, Banja Luke i Prijedora. Korona je prošle godina spriječila njihov susret, ali ove godine joj nijesu dozvolili da im pomrsi račune.

Trodnevno druženje rezervnih vojnih starješina u gradu pod Trebjesom i u Plužinama započeto je u Institutu za crnu metalurgiju gdje se nalaze prostorije nikšićke organizacije RVS-a.

Nakon obilaska stalne izložbe radova nikšićkih umjetnika, koja se nalazi u holu Instituta, uslijedilo je otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Od Nikšića do Nikšića”, autora Branislava – Branka Pavića.

Na fotografijama uspomene duge četvrt vijeka i ljudi koji su gradili i grade mostove prijateljstva. A prije otvaranja izložbe minut ćutanja i sjećanje na preminule drugove – Slavka Samardžića, koji je bio zadužen da fotoaparatom ovjekovječi susrete, i Vita Lekića, koji je sve to umjetničkom kreacijom dočarao.

“Družimo se evo već 26. godina pitomom vojvođanskom ravnicom, durmitorskim vrletima, morskom pučinom, divili smo se krajiškim lijepotama, drugovali su zavičaj i njegova čežnja. Družimo se divno i dirljivo, bratski i ljudski. Sve je to predstavljeno na ovim fotografijama”, kazao je otvarajući izložbu Milisav Ćipranić.

Kako je naglasio, izložba je svjedok vremena rezervnih vojnih starješina.

“Na ovim fotografijama stojimo mi, naša srca, naše duše, mudrost i razum. Od nas se traži da budemo živi svjedoci vjere, nade i ljubavi. Od nas se traži da budemo u svemu ovome čvrst oslonac i od nas zavisi hoćemo li biti svjedoci susreta saveza ili pak svjedoci prepiranja i spoticanja, ili, ne daj Bože, neprijateljstva i mržnje. Prošle su godine i decenije našeg druženja, a ono ostaje na ponos svih nas učesnika susreta sa nadom i željom da ih nastave mlađe generacije”, poručio je Ćipranić.

Organizacija Rezervnih vojnih starješina nastala je 15. septembra 1919. na godišnjicu proboja Solunskog fronta i prvi doživotni predsjednik bio je vojvoda Stepa Stepanović. Prvobitno se zvalo Udruženje rezervnih oficira i ratnika i kroz vijek postojanja sedam puta je mijenjalo ime.

Prvi susreti organizovani su na Sutjesci, 1971. godine, i od tada su se svake godine, republike i autonomne pokrajine, smjenjivale u domaćinstvu susreta. Posljednji u bivšoj Jugoslaviji održani su upravo u Nikšiću 1990. godine.

Branislav Pavić, predsjednik Organizacije rezervnih vojnih starješina Nikšić, podsjetio je da je u SFRJ organizovano 20 susreta, da ih je devet bilo u zajednici Srbija i Crna Gora, a da su nakon toga krenuli “Mostovi prijateljstva”, čiji je on utemeljivač, potpisivanjem povelje o bratimljenju sa Vrbasom, gdje su i održani prvi susreti krajem septembra 1995.godine.

“Ovi 26.susreti mnogo su značajni. Nije to samo parola ‘mostovi prijateljstva’, bratstva i druženja. Mislim da nam nikada nije bila potrebnija sloga, bratstvo, jedinstvo i ljepota ljudska nego ovih dana i ovih godina. Nadamo se da će sve progresivne snage i u Crnoj Gori i u ostalim drugim republikama shvatiti da smo braća, da ne treba da se dijelimo, da ne treba jedno drugom da prebacujemo preko plota dimne bombe, nego treba da se sretnemo sa ljubavlju, da imamo veliko, bratsko, ljudsko srce, a u njemu ima mjesta za sve ljude”, poručio je Pavić.

U početku su susreti imali vojno–takmičarski karakter, pa su se učesnici nadmetali u streljaštvu pištoljem sa bojevom municijom, gađanja glinenih golubova, skoku u dalj, bacanju kamena s ramena, plovkanju. Vremenom se program susreta premještao na teren kulturnih djelatnosti i skupova, posjeta, druženja, zabave, pjesme i igre.

Tako je bilo i ovoga puta. Izložba, prijemi kod predsjednika opština Nikšić i Plužine, Marka Kovačevića i Mijuška Bajagića, polaganje cvijeća ispred spomenika obilazak Pivskog i manastira Sv. Luke u Župi, posjeta Mjesnoj zajednici Župa nikšića, krstarenje Pivskim jezerom…A prije i poslije svega – druženje.

Knjiga koju su "gradila" prijateljstva

Da susreti ostanu i zabilježeni, potrudio se Pavić koji je objavio drugu knjigu “Mostovi prijateljstva”, koja je tokom susreta promovisana.

“Ovo je treća knjiga koju sam napisao o rezervnim vojnim starješinama. To je nešto preko osam stotina strana, a to su sve naši doživljaji i naša druženja, mnoge anegdote, pjesme. Knjigom dominira fotografija. Tekst je drum za njen prolaz. Autentičnost nije mogla bolje da se sačuva. Fotografiji nije potreban tumač, ni pomoćnik. To je mali sveopšti foto-sabor svih susreta, prijateljski izlog lica, rukovanje i zagrljaj, svakoga sa svima. Šteta je samo što obiman, vrijedan foto-materijal ne može da stane u jednu knjigu. Možda mu se osmjehne sreća s nekom drugom. Duga li je kolona ljudi, graditelja ove međuljudske tvorevine. Za njih bi bila potrebna posebna, obimna knjiga”, kazao je autor.

Recezenti knjige su prof. dr Damjan Šećković i prof. Vojislav B. Mijušković.

“Branko Pavić organizaciju vidi kao aktera prijateljstva, ljubavi i druženja. Vidi je kao most preko koga se ljudi upoznaju, povezuju, razmjenjuju iskustva, zbližavaju i nastavljaju tekovine tradicije koja se pamti. Čini to Branko na način što analizira puteve kroz vrijeme kroz koje je prolazila organizacija RVS, kako se u vremenima ratovanja i predaha, a kako u slobodi i vremenu rasturanja zajedničke države, kalilo i održalo zajedništvo”, zapisao je Šećković.

Mijušković je istakao da je knjiga “Mostovi prijateljstva” uspjela u svom graditeljskom naumu, “kao bogato, korektno svjedočanstvo i kao ljudska pouka i poruka”.

“Knjiga je tu da se ne zaboravi, da oda priznanje, da osnaži, da upozori, da poruči. Ne može baš sve da stane među dvije korice, koliko god bile razmaknute. Stalo je ipak, cijelo ljudsko bogatstvo. To više nije hronografija vojno-starješinskih boja. To je izlog stvaralaca i stvaralaštva kojima pulsira život, na svim stranama bratskog mosta”, zapisao je Mijušković i posebno istakao to što je Pavić izdigao fotografije u prvi plan.

“Samo tako je mogao da vjerodostojno izloži golemu faktografiju na manjem prostoru i da pruži prostor toj dugoj, dragoj koloni prijatelja, bez kojih bi izgubili smisao i susreti i knjiga. Autor je znani, istrajni, uvaženi neimar susreta kao institucije prijateljstva. On zapravo ne piše o tome – on to neumorno gradi i živi u onom i u vremenu ovom. Utoliko je podigao vjerodostojnost, snagu i toplinu knjige. I ostavio vrata otvorenim. Ova knjiga je most”, riječi su Mijuškovića.

( Svetlana Mandić )