Raskošno narativno tkanje

IGRA PRIPOVJEDAČA - POSTMODERNISTIČKI KNJIŽEVNI POSTUPAK

Tekst znači Tkanje. (Rolan Bart)

Ako bi se Hodžićev roman posmatrao u kontekstu postmodernističkog stvaralačkog zanosa, onda bi se i njegov tekst unutar romana sagledao kroz prizmu tkanja tog teksta. Priča, predanja, sjećanja, nagađanja ili rekonstruisanja davnih događaja prikazuju se kroz glas pripovjedača koji je dat uglavnom u prvom licu. Pripovijedanje u ovom slučaju dovodi i do žanrovskog određenja romana kao autobiografije, posebno ako se uzmu u obzir elementi porodičnog romana, kao i elementi istorijskog i dokumentarnog. Verbalni raskoš koji je uočljiv u svakom Zuvdijinom kazivanju pospješuje vrijednost teksta. Subjektivnost je očigledna, s obzirom na to da se radi o ich-formi kazivanja, međutim, tokom romana se dva puta mijenja perspektiva pripovijedanja. U jednoj tački se spajaju onaj ko vidi i onaj ko govori, pa se ova vrsta pričanja može svesti i na emotivnu, misaonu i ideološku dimenziju viđenja događaja i likova. Onda kada se ja-svjedok i ja-junak „umori“ od pripovjedačkog Ja, subjektivne tačke gledišta, ograničenog spoznajnog ugla i kada dobije želju da u priču koja funksioniše kao sjećanje ili kada želi da istakne mističnost, uključi nekog drugog, tada kao literarni postupak uvodi druge naratore. Tetka Lena, najmlađa sestra od đedovog poroda, koja je nadživjela sve, u jednom trenutku u romanu preuzima ulogu pripovjedača i njena emotivna životna priča postaje vrsta “nježnog” i toplog predaha od pripovijedanja u I licu. Prikazana kao hrabra i ljudska, Lena je svoju priču ispričala Zuvdiji, a u dijelovima gdje se njen lik javlja u romanu, isprepletane su pripovjedačke forme - pripovjedačeva i Lenina. Uvođenjem njenog pripovjedačkog umijeća autor je dinamizovao sam tok priče i subjektivirao životnu storiju tetke Lene. Kada lik priča iz sopstvenog iskustva, koristeći svoje ideološke, frazeološke mogućnosti i znanja, njegova priča postaje uvjerljivija i vjerodostojnija, proživljena a samim tim i dirljivija.

Interesantno je da je i još jedan novi pripovjedač kojeg uvodi autor u tekst - žena, Zuvdijina supruga koja izražava želju da zapiše ponešto o piscu i da kroz njenu doživljajnu prizmu prikaže piščevu ličnost. Na ovaj način je autor/lik izabrao neposrednu karakterizaciju sopstvenog karaktera, tako da ne govori sam o sebi, već da iz ugla njegove supruge, preko unosa rukopisnog dokumenta u roman, odslika svoju priču: Ako mačka ima devet života, ima ih i on. Devet puta je pobijedio smrt, tu jedino unaprijed izgubljenu bitku. Ovako počinje izlaganje Zuvdijine supruge u romanu i time se sa druge tačke gledišta, iako je u pitanju veoma subjektivna pozicija i veza između pripovjedača i lika žene, sagledava Zuvdijin odnos prema životu ali i odnos života prema njemu. Autorova pozicija u pripovijedanju se u ovom slučaju marginalizuje, ali samo kao takva, i Zuvdija se povlači kao predmet opažanja i sagledavanja. Pripovijedanje u dijelu kada se uključuje kao narator i tetka Lena organizuje se kao sukcesivno smjenjivanje tačaka gledišta glavnog pripovjedača i Lene, dok se u ovom slučaju pripovijedanje supruge ne ometa drugim narativnim instancama. Na nekoliko stranica, supruga iznosi događaje, sjećanja i komentare na Zuvdijin život i tako upotpunjava sliku muža i umjetnika, u isto vrijeme. Govoreći o njegovim stvaralačkim potezima, načinima i navikama, ona oživljava njegovu umjetničku crtu i pospješuje razumijevanje umjetničkog sazrijevanja, bilo da je riječ o književnosti ili istraživačkoj djelatnosti. Zuvdija se predstavlja kao čovjek koji je neobjašnjivim putevima izbjegao više puta smrt i koji je od najplašljivijeg postao najhrabriji. Takođe, žena-pripovjedač govori i o tome da Zuvdija u snu priča o stvarnim a na javi o izmišljenim događajima, i tako nameće čitaocu misao o mogućnosti stvaranja i nesmetanom i svakodnevnom preplitanju imaginacije i realnog. Kako je za Zuvdiju sve igra, pa i igra pripovijedanja i poimanja života, uz dozu istančanog humora, tako je i svojoj supruzi u jednom trenutku, dok se ona prisjećala njihovog boravka u Beču i napadača koji ih je presreo, odgovorio: Ženo, mi nikad zajedno nijesmo bili u Beču. Mora da si nešto sanjala. Ova neobična logika i poigravanje sa istinitošću (književnom istinom) je dokaz da se književnost ne može sagledavati kao vjerodostojno prikazivanje stvarnosti, već kao poseban svijet u kojem postoje drugačiji zakoni i stvara se nova realnost. U pripovijedanju sa ženine tačke gledišta postoji i dio koji bi se mogao nazvati eksplicitnom poetikom Zuvdijinog stvaranja. Naime, na ženino pitanje kada će napisati roman o bektašijama o kojem govori već duže vrijeme, Zuvdija odgovara veoma nadahnuto: Napisaće se samo… Iz ovog odgovora se može zaključiti autorov odnos prema stvaranju književnog djela, te da je nastajanje jednog djela isključivo vezano za pravi trenutak, onda kada pisac ne traži knjigu koju će da napiše, već ta knjiga (tema) potraži samog autora i približi mu se. Tada se klupko odmotava i pred piščevim očima iskrsavaju svjetovi, likovi, priče, sjećanja, motivi i sve se slije u korice knjige koja je dugo čekala da je pronađe negdje u svojoj (pod)svijesti.

“Žensko” sjećanje doseže i do istinitog događaja koji je Zuvdija Hodžić potvrdio u nekim svojim inervjuima a vezani su za praistorijske crteže koje je otkrio na planini iznad zavičaja. Vidio ih je u snu a opisao u svom romanu prvijencu i nacrtao u svom bloku. Pisac je ove dosanjane crteže pronašao deceniju kasnije, stoga se ovdje on prikazuje i kao neka vrsta vizionara, predskazivača. On dobija nadnaravne moći, pa je ovo samo još jedno u nizu čuda koje se spominje u romanu.

Porter Abot u knjizi Uvod u teoriju proze napominje da je glas u tekstu onaj kojeg “čujemo” da pripovijeda. U slučaju romana Svi moji taj glas se u jednom trenutku “čuje” od Zuvdijine supruge, a na postaje ne samo pripovjedač već i svjedok koji je prisutan u pripovjednoj prošlosti i sadašnjosti. Pripovjedač Zuvdija sebi kroz tekst ne namaće ćutanje, ili ograničavanje perspektive gledanja na priči i događaje, već nudeći svo svoje znanje o događajima i likovima iz svoje prošlosti nadopunjuje isto u trenutku kada uvodi glas svoje supruge koja postaje njegov pratilac kroz priču a u isto vrijeme i svjedok. Prirodni pripovjedni tok koji ima autobiografski pripovjedač zamjenjuje na kratko drugi lik, koji ima funkciju da “odmori” čitaoca od takvog vida pričanja i da napravi otklon od subjektivnog pogleda na sopstveni život i njegove čudnovate situacije.

SVAKI TEKST JE NOVO TKANJE PROŠLIH CITATA

Tekstu je potrebna njegova sjenka.

Preplitanje tekstova i ideja o upletenosti jednog teksta u drugi karakteristike su književnog tkanja nastalog u postmodernizmu. U drugim epohama književnosti takođe se primjećuje ovaj način komunikacije među kulturom i ostalim djelima svjetske književnosti, ali se u postmodernističkoj poetici posebno uzima kao svojevrstan polemički manir. Interakcija između tekstova je u savremenim komunikacijskim vezama u književnosti neupitna, i ona postoji kao logičan slijed stvaranja u određenim kulturološkim okolnostima.

U romanu Svi moji Hodžić uspijeva da dug prema precima prikaže preko literarnog dijaloga sa tradicijom i sa “starim”, te da svoju priču o odrastanju u posebnim i magičnim uslovima oiviči umjetničkim okvirima. Književnost pisac shvata kao vrstu dijaloga kroz istorijski razvitak društva, a taj dijalog je vidljiv i u njegovim prethodnim romanima. Dubravka Oraić Tolić u svojoj knjizi Teorija citatnosti zapaža da neki umjetnici ne oblikuju svijet riječju, nego su umjetnički svijet gradili od gotovih materijala realnoga svijeta. Hodžić je takođe u svoj književni svijet unio mnoštvo realnoga i istinitoga, a onda u takav kalup sagrađen od čestica stvarnog dodavao imaginaciju i maštu, i tako stvorio zaseban svijet umjetničkog.

Već spomenuta veza sa Biblijom i afirmativan odnos prema tom prototekstu uočljivi su kroz bezbroj motiva i simbola, od kojih se izdvaja posebno zmija. Takođe, veza sa hrišćanskim svijetom i odnos prema katoličanstvu i pravosljavlju uokvirena je pričom o tekiji i njenom položaju u Dukađinu. Metatekstualnost je posebno naglašena u Hodžićevom romanu Davidova zvijezda, dok se u romanu Svi moji akcenat više stavlja na citatnost i istoriju. Na tri mjesta u romanu Hodžić, kako bi stepen uvjerljivosti u igri pripovijedanja bio veći, implementira u tekst dodatne tekstove koji mogu da posluže kao vrsta dokaza da pripovjedač o sebi i svom životu zaista govori na istinit način, tj. stvara privid istinitosti. Prvi tekst koji se nalazi u romanu na samom početku je rukopis pjesme koju je, navodno napisao Zuhdin a o njoj govori njegov đed, proročki, a u teki je pronađena i uz pomoć Mule-Zejnulaha prevedena. Ova vrsta citatnosti otvara kapiju citatnog sloja u romanu, i, nalazeći se na početku, već naslućuje moguće dalje faktografske spise koji bi istinitost svega izrečenog potkrijepili. Sljedeći dokument iz piščevog života je pismo čovjeka koji je vjerovao da je Zuvdijin prijatelj. Kao što je pripovjedač/pisac unio glas svoje supruge i na trenutak prekinuo pripovijedanje u I licu i skrenuo sa tačke autobiografskog pripovjedača koji sam o sebi govori, na isti način je unošenjem ovog pisma pripovjedač uspio da iznese neke “istine” o sebi i da otkrije čudesan put romana Davidova zvijezda, sa kojim često, može se naslutiti, komunicira u djelu Svi moji. Jer, prethodni roman Davidova zvijezda i pripada sintagmi “svi moji”, kao dio njegovog stvaralačkog opusa. U pismu se otkriva kako je rukopis romana trebao biti ukraden, ali je pripovjedačevo derviško čulo uspjelo da spase takvu vrstu namjernog zla, te je prilikom krađe u Zuvdijinoj kući, naslućujući što će se dogoditi sakrio rukopis u korpu za smeće. Tako je sačuvao roman od krađe, a sebi nadjenuo vijenac slave njegovim objavljivanjem. O Zuvdijinoj ljudskosti u svim okolnostima, i u dobru i u muci, mogu posvjedočiti sljedeći citati iz pisma:

Prema Vama su bili najgori oni kojima ste najviše valjali. Ako Vas to ne boli - i neki najbliži. Zapisali ste dervišku misao: “Još nijesam srio nikog das am ga naučio da zateže luk a da mu ja nijesam postao meta.”

Promijenilo se vrijeme, promijenili se i mi. Vi ostali isti. Roman objavljen, doživio više izdanja, preveden na više jezika. Uvršten u školsku lektiru, u program na fakultetima književnosti… Dobili ste Trinaestojulsku nagradu. Ljudi Vas vole i cijene, omiljeni ste i, što bi rekli mi iz Službe - čisti.

Napisali ste: “Neprijatelju nijesam neprijatelj, prijatelju sam prijatelj”. Blago Vašim prijateljima.

Pismo koje je umetnuto u roman u obliku teksta kucanog na mašini poručuje mnogo o samom vremenu nastanka s obzirom na to da je u pitanju pisaća mašina, kao i o rasvjetljavanju Zuvdijine ličnosti i njegovog karaktera. Preko djela - u vječnost! Nadograđivanje priče o pripovjedaču i njegovim stazama života uspijeva pomoću mijenjanja perspektive pripovijedanja, kao i uz pomoć ovakvih umetnutih dijelova teksta u sam tekst. Intencija autora da se njegov autobiografizam ne svodi samo na sopstveno razvijanje priče, već da se niz različitih činilaca i elemenata uzmu u obzir kao književna istina, uspijeva tokom čitavog romana upravo ovim postupcima. Treći i posljednji spis koji je unijet u roman a služu upravo otkrivanju pripovjedačeve specifične ličnosti i njegovog sazrijevanja je rukopis ženinog pripovjedačkog oprobanja i njenog ugla posmatranja. Dubravka Oraić Tolić smatra da postoje citati koji se mogu podijeliti u odnosu na vrstu podteksta, a Hodžić se, prema toj podjela služi tzv. citatima života (faktocitatima ili transsemiotičkim citatima). Takav interverbalni citat ima višestruku funkciju. Koristeći se citatima života, pisac uspijeva da komunicira sa drugim tekstovima u širem smislu, te da napravi tanku granicu između onoga što je umjetničko i neumjetničko, tj. da omogući neumjetničkom tekstu da bude dio umjetničkog svijeta i da posluži onome što je namjera autora. Takođe, ova vrsta citatnosti omogućava da se književna fikcija stopi sa realnim životom, u nekim dijelovima. Naravno, u ovom romanu nije riječ o tipičnom podražavanju stvarnosti, već o jednom sloju koji se može posmatrati kao preslikavanje realnog u književnoumjetnički prostor. Umjetnost se, upotrebnom citata života približava samom životu koji živi pisac izvan nerealnog i maštovitog, ali ujedno i postaje dio jednog zasebnog svijeta koji funkcioniše kao pandan pukoj realnosti. Hodžić ne samo da ovim dokumentima naglašava njegovu ulogu u postmodernizmu, već oplemenjuje samu strukturu i unutarnju kompoziciju romana, pa je čitalac u isto vrijeme i zbunjen kada naiđe na takav tekst unutar romana, ali i povlašćen jer ima priliku da spozna neke biografske detalje samog pisca koji su značajni za tumačenje njegovog stvaranja.

TEKST JE SVE

Što više izmišljam - više mi se vjeruje. (Zuvdija Hodžić)

Trenuci iz svog i života svojih predaka Zuvdija Hodžić je utkao u roman Svi moji, a tema romana se u širem smislu i može posmatrati u kontekstu tumačenja samog naslova. “Svi” Zuvdijini može se tumačiti i kao “sve” Zuvdijino, s obzirom na to da je njegov svijet, kako se iščitava u romanu, satkan od raznih događaja, ličnosti, momenata vrijednih zapisa i sjećanja, čudnih i tajanstvenih znakova i simbola. Sve nabrojano čini realno-imaginarni svijet romanesknog prostora.

Sadržinski, roman pripada autobiografskom tipu romana, sa elementima porodičnog romana, jer se prikazuje genealogija jednog porodičnog stabla. Međutim, postoje u tekstu i elementi tzv.romana o umjetniku (njemački kunstlerroman), koji predstavlja vrstu obrazovnog romana. U tom romanu se prati umjetnička sudbina i poziv umjetnika od djetinjstva do zrelosti. Upravo se u romanu Svi moji prati jedna nit umjetnikovog stvaranja, kroz niz mističnih situacija i razvitka ličnosti samog autora. Cilj junakovog sazrijevanja u stvaralačkom smislu je završen i objavljen roman. Od djetinjstva Zuvdija prati svoje stvaralačne napore i mogućnosti da se razvije u umjetnika koji je ne samo autor, već i kreator sopstvene sudbine u koju je upletena čitava priča predaka. Samopronalaženje Zuvdije kao čovjeka i stvaraoca ogleda se kroz sudbinsku povezanost sa svojim precima, te se pripovjedačev usud ne može posmatrati bez analize karakterističnih događaja iz života njegovog oca, đeda, prađeda.

Toretičari književnosti napominju da je nemoguće odrediti tip romana koji je strogo određen bitnim osobinama, te da je žanrovska neodređenost tj. preplitanje osnova za šire razumijevanje romana. Ako se uzme u obzir tematska klasifikacija romana, Svi moji svakako ima elemente porodičnog romana. Međutim, u tom porodičnom romanu postoje i elementi istorijskog, jer Zuvdija pripovijeda o nekim istorijskim događajima, naravno, iz perspektive sopstvene tačke gledišta i subjektivnog osjećaja prema predmetnoj stvarnosti ali i na osnovu priča i istorijskih spisa. Kako je Zuvdija osnova i pripovjedač koji dominira u cijeloj koncepciji romana, ovaj roman bi mogao imati i elemente romana lika. I dijelovi romana prostora mogli bi biti uključeni u klasifikaciju djela s obzirom na to da je poseban prostor uključen u sam tok radnje. Bitna veza između prostora i likova se posebno nazire.

Na osnovu svega pomenutog, može se zaključiti da je Zuvdija i u ovom svom romanu uspio inkorporirati različite vrste romana, u skladu sa postmodernističkim duhom stvaranja kojem i pripada kada je u pitanju određivanje djela putem epohe u kojoj je nastao. Hodžić se u romanu Svi moji pokazao kao ingeniozan pisac, svjestan svog stvaralačkog uzleta i mogućnosti da slojevitošću teksta doda višeznačnost.

Pišući o svojoj prošlosti, na mnogostruk način, Hodžić je uspio da sve elemente postmodernističkog romana, ali i klasičnog romana “upije” u svoj stvaralački opus i tako stvori još jedno književno tkanje koje je vrijedno visokog mjesta na crnogorskoj književnoj mapi.

Tekst koji posjeduje mnoštvo različitih slojeva i nije jednostran

Zuvdija Hodžić intertekstualnim vezama i citatnošću još jednom dokazuje da se tekst ne može posmatrati kao zatvorena cjelina, već da, ukoliko je čitatalac u mogućnosti da bude semiotički čitalac, kako ga naziva Eko, postoji niz tumačenja i shvatanja, a sve te interpretacije zavise od prirode i sposobnosti samog čitaoca.

Postmodernistički tekst se pridružuje ostalim tekstovima u kulturi pripovijedanja, pa ovaj roman može da bude i dio islamske kulturne baštine, ali i dio istorijskog u pravoslavlju, katoličanstvu, u svakom čovjeku i svakom shvatanju života. Dakle, tekst koji posjeduje mnoštvo različitih slojeva i nije jednostran, ni u jednom aspektu, moćan je i djeluje pomirljivo u odnosu na tekstove koji su zatvorenog tipa i uvjetovani bilo čime.

( Maja Grgurević )