Koblenc – između vode i vatre

Koblenc i ja smo se decenijama mjerkali, a nikako da se sprijateljimo. Dolazio sam ovamo nekoliko puta. Najprije u davnoj, analognoj eri. Nisu postojale ni navigacija na pametnim telefonima ni liste znamenitosti na jedan klik – tada se u knjižari kupovala karta grada na kojoj flomasterom zabilježite tačke između kojih će vas povesti koraci. Bilo je to vrijeme zastajkivanja i učtivog pitanja: “Znate li gdje je ulica ta i ta”. Pa se domaći stanovnik zajedno sa vama nadnese nad vašu kartu grada i siti se ispričate.

Dakle, tog sam dana na izmaku prošlog milenijuma, došao u Koblenc. Ne znam više ni kojim poslom. Bilo je ljeto. Cijeli bogovetni dan je rominjala kiša. Obilazak Koblenca u kišnoj kabanici i nije neka zabava. Sjećam se da sam došao do starog mosta na Mozelu. Balduinov most iz 14. vijeka dobio je ime po moćnom trirskom biskupu u čije vrijeme je počela njegova gradnja. Desno je ova rijeka, blagoslovena vinogradskim obalama, tekla u zagrljaj Rajni. A lijevo se vidjelo da stiže iz pobrđa. Na suprotnoj obali počinje Ajfel, po kojem je otac Ajfelove kule dobio svoje prezime, a na ovoj obali iza Koblenca se uzdiže Hunsrik.

Šta je moglo da se uradi po kiši? Da se pronađe neki vinski lokal, naruče se sir i vino – bijelo, mozelsko – i da se tako ubije vrijeme do prvog voza.

Ako je prvi susret bio u znaku vode, drugi je protekao kao oganj sami. Bila je 2015. Ljeto. Imali smo cijeli dan prije nego što odemo na aerodrom Han, bivšu američku vazduhoplovnu bazu. To je već vrijeme pametnih telefona i jeftinih letova. Mi smo tada pošli u Lisabon. Ali prije toga je i Koblenc dovoljno egzotičan. Vremenska prognoza nas je noć prije toga upozorila da će zapadnu Njemačku prekriti talas afričkih vrućina. Mislio sam da pretjeruju. Živeo sam skoro dvije decenije u Porajnju, kojih stotinjak kilometara sjevernije, u Kelnu. Tu ljeti može da bude sparno, ali afrička vrućina?

Vreli Koblenc

Bolje je bilo da sam povjerovao njemačkim meteorolozima. Na peron željezničke stanice u Koblencu iskrcali smo se oko deset ujutro. Nebo je bilo titravoplavo. Temperatura već oko trideset stepeni. Obišli smo taj dan i “Njemački ugao”, mjesto na kojem se susreću Mozel i Rajna. Do njega smo prošetali kroz stari grad. Ali nismo imali baš previše želje da razgledamo ljupke uličice. Ulazili smo u prodavnice i kupovali hladnu vodu. Malo smo pili, malo se polivali iza vrata. Prije nego što smo stigli do spomenika njemačkom caru Vilhelmu I, postavljenom na “Njemačkom uglu” 1897., prošli smo kraj apoteke koja je imala reklamni semafor sa označenom spoljnom temperaturom. Ovih sat vremena vrzmanja gradom donio je povećanje temperature za šest stepeni.

Prizor pred nama je bio zaista lijep. Mozel je dolazio sa lijeve strane i bešumno se ulivao u Rajnu koja je tekla na sjever. Na drugoj strani Rajne, na brijegu, bila je tvrđava Erenbrajtštajn. Ali nam nije palo na pamet da se ukrcamo u žičaru koja preko rijeke vozi do vrha tvrđave na brdu. Ko zna da li tamo postoji hlad. A hladovina u restorančiću sa ogromnom pivskom baštom na ušću je bila dovoljno debela i privlačna, pa smo sjeli tu. Utješilo nas je ledeno njemačko pivo, a i pregrizli smo nešto.

Nevoljno smo krenuli nazad. Semafor one iste apoteke je pokazivao 39 stepeni. Koblenc kao Kordoba ili Mostar? Da, u novom milenijumu je sve moguće. U samom centru, nadomak pješačke zone ugledali smo ovalnu modernu građevinu bijele fasade. Blistala je na suncu kao školjka. Ispostavilo se da je to Forum Confluentes - kulturni centar grada sa bibliotekom, izgrađen 2013. Ušli smo unutra. Nikada nisam bio u tako modernoj, blistavoj biblioteci. Galerije sa knjigama kao da su lebdjele. Borhes bi ih volio. Srećni su gradovi koji u ovakve stvari ulažu svoj novac.

Na povratku do željezničke stanice nismo se više samo umivali vodom, naprosto smo je sipali sebi na glavu. Klimatske promjene su još jedno od čuda koja su data baš našoj i budućim generacijama. Tako se šetnja lijepim gradom u Porajnju pretvaraju u probijanje kroz vrele ulice nekog grada na ivici Sahare.

Treća sreća

Ovaj put, avgusta 2021. njemački meteorolozi su bili milostiviji. Ljeto je inače bilo kišno, ljudi su stradavli u poplavama. Ipak, krajem avgusta na zapadu Njemačke su se smjenjivali tek bezazleni oblaci i blago sunce. Ugodnih dvadeset i pet stepeni. Silazeći sa voza iz Kelna pomislio sam – treća sreća. Vrijeme da mi se Koblenc pokaže kakav jeste – s one strane ognja i vode.

U grad ulazimo pješke. Tako se grad najbolje upozna, bio on milionski Pariz ili Koblenc sa svojih 113000 stanovnika. Grad je 1992. proslavio dvije hiljada godina postojanja. Time on spada u najstarije njemačke gradove. Prisjećam se da sam prošli put bio na Trgu Jozefa Geresa, na kojem je podignut “Stub istorije”. Na njemu su prikazani simboli dvomilenijumske gradske priče – od rimskih buradi sa vinom do danas.

Rimska imperija je mjesto osnovala kao važan pogranični garnizon. Latinsko ime Konfluentes koje u značenju krije slivanje dva toka u jedan i danas se može naslutiti ispod površine imena Koblenc.

Šetamo duž Lerštrase – s lijeve strane iza zida je pruga, a sa desne počinju da se nižu kafei, restorančići i pekare. Nailazimo na Crkvu Srca Isusova, izgrađenu prije 120 godina u neoromaničkom stilu, koja nas je podsjetila na katedralu u Bonu. Samo što je bonska crkva mnogo starija sestra iz doba romanike – njeni koreni sežu u 11. vijek.

U srcu grada

Lerštrase će se posle ove crkve pretvoriti u pješačku zonu koja podsjeća na brojne takve ulice za šoping i šetnju širom Njemačke. Ono što je izdvaja jeste raskršće na kojem se mogu vidjeti četiri kule na zgradama iz 17. vijeka. Ulica vodi ka Minsterplacu – glavnom trgu u Koblenzu. Tamo me dočekuje spomenik dobošaru “Reše Henrih”. On je bio obućar, ali prije svega – drski šaljivdžija. Jednom je u rano jutro kroz grad prošao udarajući u doboš, pa se cijeli garnizon postrojio. Posle toga je morao šest nedjelja u zatvor, ali građani su u njemu vidjeli sve ono što čini karnevalski duh grada do danas – dobar vic nema cijenu. Kažu da je Henrih kao šegrt jednom usred noći probudio svog majstora da vidi da li on ne skida cilindar i kada spava. A kao obućar je jednoj dami napravio cipelice sa štiklom napred.

Nešto dalje je spomenik koji je ovjekovječio njegovu babu koja je prodavala cvijeće na pijaci. “Pijačarka i pandur” – tako se zove spomenik. Baba je voljela da popije, pa je često morala u ćeliju da se otrijezni, dok je u isti zatvor jednako često dovođen njen unuk zbog svojih drskih šala na račun autoriteta.

Pazi da te Šengel ne zapljune

Koblenc je krajem 18. vijeka neko vrijeme bio utočište francuskih rojalista, pošto je trirski knez, čije je sjedište bilo u Koblencu, bio rođak francuskog kralja. Ipak, francuske revolucionarne trupe su uspjele da osvoje grad. Pokazalo se da će kratka francuska vladavina do Napoleonovog poraza biti suštinski važna za identitet grada. Iza francuskih vojnika su ostala djeca koju su rađale njihove njemačke devojke. Građani su ih podrugljivo nazivali “Žan” što je u lokalnom dijalektu ispalo – Žang. Tokom vremena podrugljiva nota je nestala. “Šengel” je deminutivna forma od “Žang” – to je Žangić. E, taj Žangić, obješenjak i kopilan, postaće simbol grada. Danas će svaki stanovnik, ako je ovdje rođen, sa ponosom reći da je “pravi Šengel”.

Od 1941. kod stare Vijećnice, okružen renesansnim i baroknim građevinama, stoji “Šengelova fontana”. Prije nego što se čovjek približi figuri obješenjaka trebalo bi da zna da on iz usta povremeno pušta mlaz vode. Pa ko naiđe – naiđe. Biće okupan.

Nekoliko koraka od ovog pljuckajućeg spomenika nalazi se Jezuitski trg, još jedno mjesto okruženo istorijskim fasadama, na kojem kafei zovu da se sjedne, i preko ruba šoljice kafe osmotri spomenik Johanesu Mileru. On je bio značajan ljekar i filozof prirode iz 19. vijeka, ali i “pravi Šengel”, pošto je rođen u Koblencu.

Iznad krovova vire oba zvonika glavne gradske katoličke crkve posvećene Bogorodici. Na tom mjestu je bila crkva još u 5. vijeku. Rušena je i obnavljana. Posljednje oštećenje se desilo 1944. kada su saveznički avioni izručili bombe i na nju. U Koblencu je posle rata ustanovljeno da je uništeno ili teško oštećeno osamdeset odsto građevina. Nezamislivo, sada, kada preko gutljaja kafe posmatramo ovaj šarmantan grad.

Dvorac na Rajni

Odlazimo prema Rajni. Tamo se smjestio Knežev dvorac. Knez Klemens Venceslav Saksonski, kao posljednji trirski knez-izbornik, jedan od nekoliko kneževa koji su tradicionalno birali cara Svetog rimskog carstva, izgradio je samo tri godine prije izbijanja Francuske revolucije na obali Rajne raskošni dvorac u stilu francuskog ranog klasicizma. U tom dvorcu će sedamdesetak godina kasnije živeti pruski prestolonasljednik i docniji car Vilhelm I. I dvorac je razoren u Drugom svjetskom ratu, ali su ga pedesetih godina prošlog vijeka obnovili.

Posmatram ljude kako opušteno sjede na klupama ili travnjaku ispred nekadašnjeg simbola aristokratske moći i sjaja. Istorija je neumoljiva. Ali smisao za harmoniju i ljepota su nadživjele i kneževe i careve.

Neki od ljudi rođenih u ovom gradu bitno su uticali na svoju epohu. Malo ko zna da je aristokratska porodica Meternih ustvari stara plemićka loza iz Porajnja, te da je austrijski diplomata i jedan od najmoćnijih ljudi svog vremena, knez Meternih rođen 1773. usred lijepog Koblenca.

Šetalište na Rajni iza dvorca je takođe puno Istorije. Monumentalna građevina sjedišta vlade pruske provincije na obali govori o tome da su Prusi, kao i sve druge sile u usponu, gradili kao da će vladati vječno. Opet vidim tvrđavu sa druge strane rijeke i opet shvatam da nemamo vremena za vožnju žičarom. U kafeima i restorančićima uz Rajnu ljudi sjede i čavrljaju. Vrijeme je da nešto prezalogajimo. Biramo restoran koji je smješten u podnožju kasnogotičke stambene kule. Restoran je dobio ime po kuli – “Njemački car”. Cijene su daleko od umjerenih. Ipak, pogled na Rajnu kroz čašu rizlinga, preko tanjira sa njemačkom hranom učini da za trenutak zaboravimo pandemiju.

Krst kuge

U povratku prošetamo kraj građevine sa bibliotekom koja me je prije šest godina zadivila. Sada biblioteka ne radi ali šoping centar naspram nje je otvoren. To odgovara duhu vremena – manje ćemo čitati, više se baviti konzumom, makar sa maskama na licu. Idemo prema željezničkoj stanici, istim putem kojim smo došli. Zastajem pored spomen-krsta iz 1669. koji nisam primijetio u dolasku. U epidemijama kuge su na tom mjestu sahranjivali mrtve u masovne grobnice. Mi to više ne radimo. Ali imamo svoje epidemije. I svoje mrtve. Kako li će izgledati njihov spomenik?

Ljeto je na izmaku. Sa njim će se okončati lijepa iluzija, da smo se vratili normalnom životu. Sa ovim mislima napuštam Koblenc, obećavajući sebi da ću doći još jednom – da se žičarom popnem na tvrđavu koja stoluje na drugoj strani Rajne. I da odatle pogledom zagrlim grad na dvije rijeke.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )