Poezija je sinteza našeg života

Poljski pjesnik i prevodilac sa južnoslovenskih jezika Gžegorž Latušinski objavio je brojne knjige poezije i esejistike, a nedavno i knjigu inspirisanu Crnom Gorom i susretima sa njom, Crnogorska ozračja. Čitaoci Arta već su imali priliku da se informišu o ovoj knjizi, a Latušinskog, koji je nedavno boravio u Crnoj Gori, gdje je i promovisao dio svog prevodilačkog rada, prvo pitamo o utiscima...

- U Crnu Goru dolazio sam godinama, uglavnom na odmor, ali taj odmor uvijek je bio povezan sa ljudima, otvorenim, susretljivim, gostoljubivim. Razgovarajući sa njima nalazio sam sve više sličnosti između Crnogoraca i Poljaka u mentalitetu, u shvaćanju života, u odnosu prema historiji, tradiciji, kulturi. Naravno, kao slavist po struci teoretski to sve sam znao, ali ovi živi kontakti moje znanje ne samo da su potvrđivali, nego i obogaćivali raznim pričama, situacijama i zbivanjima. I tako iz godine u godinu sve više sam se vezao sa crnogorskom stvarnošću, ljudima, kulturom i životom. Crna Gora, zahvaljujući ljudima, koje sam sretao, sa kojima sam se sprijateljio, postala je meni bliska, postala je inspiracija, jedna od važnijih tema moje književne aktivnosti kao pjesnika, kao prevodioca crnogorske poezije, kao pripovjedača. I tako se rodila najprije "Antologija crnogorske poezije 20 vijeka. Riječi koje su budne", a kasnije knjiga "Crnogorska ozračja. Književni i novinarski uvid". To su knjige, u kojima sam dijelio sa mojim zemljacima svoju fascinaciju Crnom Gorom. A sad sam pripremio knjigu, koja bi omogućila meni da se dijelim sa mojim crnogorskim prijateljima fascinacijom poljskom poezijom i Poljskom. To je antologija "100 savremenih pjesnika iz Poljske". Jedan veliki blok iz ove antologije objavio je Slobodan Vukanović u broju 10-2017 časopisa za književnost, umjetnost i kulturu "QUEST Literary Magazine".

Vi ste prije svega pjesnik. Helderlin se pitao - Čemu pjesnici u oskudno vrijeme... Da li je današnje vrijeme nenaklonjeno poeziji?

- Ako bi se tretiralo zajedno to sve što sam uradio kao prevodilac crnogorske, hrvatske i srpske poezije (jedan od istaknutih poljskih kritičara poezije, Pjotr Mativjecki, napisao je o mom prevodilačkom radu: "Latušinski kao prevodilac je autentičan poljski pjesnik") i to, što sam objavio kao izvorni pjesnik, moglo bi se reći da sam prije svega pjesnik. Svakako poeziji posvetio sam najviše godina života. I to su bile godine koje su davale meni i daju najveću satisfakciju. Za mene nema ljepšeg, interesantnijeg i plemenitijeg ubijanja vrjemena, odnosno borbe sa dosadom u životu, nego čitanje, pisanje i prevođenje poezije. U njoj je sve: i radost, i bol, i život, i smrt.

U jednoj pjesmi kažem da pjesma je:

Rastvaranje i umiranje Riječi

Ove koja je bila na početku

I pronašla svoj Krst

I rascvala na njemu

Poklanjajući nama

Trnovitu Ružu

Naš život

Ona je čistilište i nebo

I pakao...

Ono je tajna

I dar nepojmljiv

Isto kao život

Nisu ove riječi u duhu Helderlina. A da li su u duhu našeg vrjemena? Mislim da nikad nije se pisalo i objavljivalo tako mnogo poezije kao danas. Problem je u tome da se poeziju čita sve manije, jer se udaljila od čitaoca, dobrim dijelom otišla na neke zapetljane staze formalnih i lingvističkih eksperimenata, i ne mari da li čitalac ju prati ili ne. Poezija treba da se vrati čitaocu i životu, jer bez toga i njena vrijednost, i uloga drastično se smanjuje. Na sreću nije to još problem u Crnoj Gori, ali kod nas već postoji.

Pripadate jednoj velikoj poeziji i pjesničkoj tradiciji. Koga od modernih poljskih pjesnika smatrate onim od koga se najviše može naučiti...

- Poljska poezija stvarno je doživjela veliki međunarodni uspjeh potkraj 20. stoljeća. Godine 1980. Nobelovu nagradu dobio je Česlav Miloš, a 1996. Vislava Šimborska. Međutim, imali smo u to vrijeme još nekoliko pjesnika ovog istog ranga, istog pjesničkog i intelektualnog kapaciteta, koji nisu bili nagrađeni... To su bili Zbignjev Herbert, Tadeuš Ruževič i Zbignjev Bjenjkovski, koji otvara moju antologiju "100 savremenih pjesnika iz Poljske". Svaki od njih je drukčiji, svaki neponovljiv kao pjesnik, intelektualac i čovjek koji je doživio divljaštvo II svjetskog rata i dvaju totalitarizama, njemačkog nacističkog i ruskog komunističkog. Ovo teško iskustvo njihove mladosti promijenilo je shvaćanje svijeta i shvaćanja uloge poezije u ljudskom životu slično kao iskustvo I svjetskog rata promijenilo je shvaćanje Miloša Crnjanskog i drugih ekspresionista u poslijeratnoj jugoslavenskoj poeziji. I to je razumljivo, jer prava poezija vezana je za svoje vrijeme, iz njega polazi, iz njegove perspektive opisuje ljudski život i čovječje emocije, iz njegove perspektive zavire u budućnost. Jer poezija je sinteza našeg života, a taj ko to ne razumje ili traži od nje nešto drugo, luta po marginama pravog pjesništva. Svaki dobar pjesnik u poeziju unosi nešto novo, nešto svoje i u formalnom, i u misaonom smislu. Dakle svaki od njih može nas obogatiti, proširiti naše horizonte, otvoriti nama nove vidike. Ali kako sagledati poeziju u životu i život pjesmom opisati sigurno najviše naučiti nas može - Herbert.

Prevođenje je građenje mostova između dvije kulture. Kako doživljavate savremenu crnogorsku poeziju...

- Prije niz godina, prilikom promovisanja moje autorske "Antologije srpske poezije 20 vijeka" na poljskom jeziku u jednom intervju rekao sam da " poezija je duša naroda". Radeći na "Antologiji crnogorske poezije 20 stoljeća" u pjesmama crnogorskih pjesnika isto sam tražio i nalazio ovu "dušu naroda", recimo, u pjesmama Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Dušana Kostića, a prije svega u pjesmama Jevrema Brkovića pa Slobodana Vukanovića, Duška Novakovića i mnogih drugih. U posljednjim godinama, kad sam radio na antologiji "100 suvremenih pjesnika iz Poljske", slično sam postupao i nalazio sam dušu poljskog naroda u pjesmama Zbignjeva Bjenjkovskog, Jana Tvardovskog, Kšištofa Kamila Bačinjskog, Tadeuša Ruževiča, Andžeja Tšebinjskog, Tadeuša Gajcija, Zbignjeva Herberta, Andžeja Šmita i mnogih drugih. Dakle preko antologija Poljake sam htio upoznati sa dušom crnogorskog naroda, a Crnogorce sa dušom poljskog naroda. To se može postići samo kroz poeziju i samo poezija može biti taj most najprisnijih veza. I zato mislim da njezino vrijeme nije prošlo i neće proći. Dok žive narodi, živjet će njihovo pjesništvo. Kako doživljavam savremenu crnogorsku poeziju? Smatram da u današnjom svijetu još uvijek velika je poljska poezija i poezija bivših jugoslavenskih zemalja, a crnogorska isto toliko je velika, kao što je veliki ovaj malobrojni narod. Njegova veličina i veličina njegovog pjesništva fascinira me odavno.

Kada sagledate sopstveni rad, decenije rada, što vam znači Vaša poezija - koliko je taj segment rada drugačiji od svega...

- Sve, što sam radio u životu, smatram važnim. Sve je bilo potrebno i davalo je meni mnogo satisfakcije. U svemu sam na prvom mjestu stavljao poštenje i čast. To sam iznio iz rodne kuće, a ojačao u sebi baveći se Crnom Gorom i Crnogorcima, za kojih ove osobine uvijek su imale vrijednost. Moj rad je i prevodilački, i stvaralački, i novinarski pretežno se odvijao u oblasti kulture i kulturnih veza na zapadno i južnoslavenskom prostoru. I tu, mislim, uradio sam dosta mnogo. Naravno, kad bih se ograničio samo do translatorske aktivnosti, a zanemario svoje izvorno stvaralaštvo, sigurno bih danas osjećao jednu neugodnost. Srećom pronašao sam dosta vrjemena i za jedno i za drugo. U poeziji izrazio sam otprilike sve što sam smatrao za potrebno, u prevodilačkoj aktivnosti još bih htio napraviti nekoliko poljskih izbora pjesama pjesnicima kojih cijenim i želio bih prikazati poljskim čitaocima.

Društvena uloga pisca u XX vijeku je bila značajna, možda precijenjena, ali značajna. Da li mislite da će slično biti i u XXI vijeku?

- Mislim da je devetnaesti vijek, a prije svega romantizam, odigrao veliku ulogu u građenju nacionalne svijesti zarobljenih od strane imperijalističkih velikih država europskih manjih naroda. To je bila ova prava uloga književnosti i uopće kulture, obilježavanje vlastitog identiteta i posebnosti svake kulture, vrijednosti njene tradicije sačuvane u narodu, njegovoj vjeri, folkloru, običajima i vrijednosnim gradacijama. U 20. vijeku totalitarni sistemi pokušavali su instrumentalno iskoristiti kulturu za širenje svojih ideologija. Pokazalo se ipak da je kultura bila toliko snažna da je znala da se vidljivo odbrani ovom pritisku pa ideološkom i političkom iskorištavaju. I u tome je bila njena neprocjenjiva uloga i univerzalna vrijednost.

Kada ćete opet u Crnu Goru?

- Ove godine radio sam na poljskom izboru pjesama Jevrema Brkovića. Knjiga će izaći početkom decembra. Dakle, iduće godine čeka nas promocija ovog sjajnog crnogorskog pjesnika u Poljskoj, a mislim da i u Crnoj Gori promocija ovog mog izbora. Nadam se da to će biti prilika za još jednu posjetu Crnoj Gori. A možda će biti i još jedna prilika, jer ima izgleda, da u Crnoj Gori iduće godine izađe prevod na crnogorski jezik moje knjige Crnogorska ozračja.

Crna Gora je važna evropska priča

Vaša knjiga o Crnoj Gori sadrži prevode, publicističke tekstove, književne zapise, razgovore o politici, životu i književnosti...Očito da Vam je Crna Gora inspirativna tema?

- Moja knjiga o Crnoj Gori rađala se i dozrijevala je dugi niz godina. Počelo je to od studentske fascinacije "Gorskim vijencem" i Njegošom, kao pjesnikom i vladarom, a završilo se jednom svjesno građenom, modernom odom u čast ove zemlje i ovog naroda. To je knjiga koja portretira mnogim književnim sredstvima (jezikom poezije, proze, eseja, pa čak i prevodom jedne sjajne Brkovićerve pjesme "Montenegro", kojoj sam odredio ulogu Prologa), pa i novinarskim jezikom i sredstvima, Crnu Goru kroz njenu historiju i sadašnjicu: zemlju, narod, njegovu kulturu i tradiciju, njegovo rodoljublje i slobodoljublje. Ova knjiga, objavljena je u trenutku duboke krize državnosti mnogih europskih naroda, znatno jačih i brojnijih od crnogorskog naroda, i duboke krizi europskog kulturnog identiteta. Mala, odlučna i konzekventna Crna Gora može tu biti optimistički, ohrabrujući primjer za druge evropske zemlje, kako treba se boriti za svoj identitet, svoju kulturu i tradiciju, da evropska trulež, o kojoj je pisao već prije trideset godina Mirko Kovač, ne uništi Europu, ne oduzme njoj do kraja snagu da se bori za svoj opstanak. Da, Crna Gora bila je za mene velika inspiracija i želio bih da bude i za mnoge druge...

( Boris Belić )