Država se ogleda kroz umjetnost

Pozorišna sezona uskoro počinje, no za glumca Jovana Dabovića nije bilo pauze.

On je i tokom ljeta pripremao predstavu “Palastura” u režiji Obrada Nenezića, a već sprema novu čija će premijera biti do kraja oktobra. U pitanju je predstava “Omladina bez boga” Edena fon Horvata čiju dramatizaciju potpisuje Vuk Bošković, dok je režira Tara Manić. Pored Dabovića, u toj predstavi, između ostalih, igraju i Mirko Vlahović, Slavko Kalezić, Dubravka Drakić, Slobodan Marunović, Dragan Račić, Branka Otašević, Tihana Ćulafić, Nikola Perišić, i mnogi drugi.

I prošle sezone Dabović je igrao u predstavi “The Effect” takođe Crnogorskog narodnog pozorišta, ali i u još jednom Nenezićevom projektu - “Kontraevolucija”.

I dok se umjetnici uglavnom žale na period korone u okviru kojeg su malo radili, Dabović je imao nekoliko premijera, a na određeno vrijeme postao je i član nacionalnog teatra.

”Prošle godine dobio sam u CNP rješenje na godinu dana. Zadovoljan sam periodom iza mene, a drago mi je što mi je Obrad za čak dva projekta koja je realizovao u ovoj godini dao šansu - Palastura i Kontraevolucija. Nas dvojica smo krenui da sarađujemo u Baru 2016. godine na predstavi ‘Sveti i prokleti’ i od tada smo postali, prije svega prijatelji i drugovi, pa onda i kolege koji gotovo svaki njegov projekat rade zajednički. Ne znam u kom smislu čovjek može da traži više od toga. Ima kod nas, nažalost manji broj reditelja koji dosta rade, no to nije dovoljno da bi se nešto postiglo i da bi ti rezultati bili evidentni, ali u suštini sam prezadovoljan što imam mogućnost da radim. Od prošle godine do sad ovo mi je četvrta premijera, tako da sam zadovoljan”, pohvalio se u razgovoru za Magazin Dabović.

Neke od pomenutih premijera koje su se dogodile tokom pandemije igrao je bez publike, no iako je tako, zadovoljan je što mu se pružila šansa i što uopšte ima priliku da se, i pored teške epidemiološke situacijek koja je posebno uticala na kulturne radnike, ipak bavi pozivom koji je odabrao.

Nada se da svoju karijeru neće vezati samo za pozorište, već da će istu graditi i kroz filmske i TV projekte.

”To ne zavisi toliko od mene. U ovom našem poslu je faktor sreće presudan. Sad sam dobio ulogu u seriji ‘Dinastija’. Sljedeće godine idem za Beograd i to da snimam. Inače, film mi je prioritet, a pozorište volim. Posebno volim proces kroz koji prolazim dok se pripremam za ulogu ma koliko da su teški ili lagani. Kakvi god da su, to je proces koji znači i za karijeru i za uloge koje će doći kasnije, i za čovjeka samog”, kaže Dabović.

On se osvrnuo i na ulogu u predstavi “Palastura”,ââ čija je premijera bila prošlog mjeseca u Baru.

”Nije toliko kompleksan karakter koji igram u toj predstavi. U pitanju je jedan običan čovjek koji ima određenu vrtu vlasti i mogućnost da nešto odluči. Kroz te njegove odluke od kojih zavise životi mnogih ljudi vidi se taj njegov karatker, život, to njegovo htijenje, a onda dolazi do obrta... Pa kao i svi ljudi na ovoj planeti što obitavaju, nije ni on ništa drugačiji od drugih, već ima mogućnost da malo manipuliše”, objašnjava sagovornik Magazina.

Da se odlično transformiše i da pored zavodnika može igrati i drugačije, kompleksnije uloge pokazao je u predstavi Kontraevolucija gdje igra autističnog naučnika.

”Nije bilo lako doći do tog rješenja jer pri građenju lika treba iz sebe ići ka tom karakteru koji je napisan, naravno u dogovoru sa rediteljem. Takav sam, volim da istražujem, volim što različitije tipove da igram. Evo koliko igram u pozorištu, od 20 predstava, u 15 sam bio neki Don Žuan, neki ljubavnik i svakog tog tipa moram na drugačiji način da posložim, svaku tu situaciju koje su donekle slične, moram drugačije da uradim i to je opet izazov. A sa Kontraevolucijom dobio sam tu šansu da radim to, da igram i htio sam da napravim nešto što nije karikatura, već da bude životno i vjerodostojno”, priča Dabović.

Još na studijama glumci nauče kako da “uđu u lik”, no i pored njihovog talenta često su svrstani u jedan koš, pa dobijaju slične uloge. Kao što je već rekao, Dabović je do sada uglavnom igrao ljubavnike, a o kakvoj roli sanja, otrkiva:

”Uh, to ne znam kad je sadašnje vrijeme u pitanju, ali znam da bih za jedno dvadesetak godina volio da igram, sad to ne mogu jer sam mlad suviše, Šajloka iz Mletačkog trgovca. To mi je izazov. To sam radio kao neku vježbu, monolog na akdemiji i taj karakter je genijalan, genijalno je napisan, sažet od svega. No do tada, radujem se svemu što stigne, volio bih sve da igram”, iskren je on.

Kako se zbog trenutne epidemiološke situacije manje snima, a i u projektima koji se realizuju uglavnom uloge dobijaju isti glumci, pa je sve manje mogućnosti za odbijanje zadatka.

”Nažalost, nema prostora da se odbije uloga. Glupo zvuči, ali opet nije sve za svakoga. Ne možemo svi isto. Nešto je malo više za nekoga, malo manje za drugoga. Mislim da bi treba da se napravi neki sistem sa audicijama i kastinzima, jer su uglavnom zatvorenog tipa. To je bilo od kako sam upisao akademiju, zatvoreni su kastinzi bili, posebno u pozorištima. Bio sam svega na dva kastinga”, otkriva Dabović i smatra da je dobro što mnoga pozirišta otvaraju vrata novim članovima i šire svoje ansamble.

”Eto i u Zetskom domu nije bilo ansambla do prošle godine. Jedan kasting i to je to, ali sad ga imaju, iako je u njemu trenutno pet ljudi, nadam se da će zaposliti vremenom još glumaca. Nas nema previše, zato nam treba dati šansu. A opet, država bilo koja ogleda se kroz kulturu, umjetnost, neke prefinjene stvari kojih se mi lako odričemo” naglašava Dabović i podsjeća da su tokom korone najprije ukinute manifestacije kulture.

”Kultura nas najbolje opisuje, iako kad su ovakve situacije ona je prva na udaru i najlakše ju je ukinuti”, dodaje glumac.

Kao što je već otkrio želi da se što više ostvari kroz filmske uloge i ne krije da se nada da će mu uprvo uloga u Dinastiji otvoriti neka nova vrata.

”Sve opet zavisi od momenta, sreće, ali i mene kako to budem odradio, ali vidjećemo šta će se razvijati. Želio bih to svakako”, ne krije svoja očekivanja.

Iako je dosta naših glumaca okušalo sreću i kad su u pitanju inostrane serije, pa su posjećivali kastinge, Dabović bi svoju karijeru radije vezao za ex-YU tržište.

”Ne bih išao dalje od ovih prostora, jer koliko god da sam razmišjao šta bih i kako radio, možda bi to bilo dva puta u životu, više bih se suresredio na Balkan. Mislim da imamo potencijala isto koliko i Amreika u umjetničkom smislu iako smo finansijski daleko od njih. Doduše, sada se u Srbiji ulaže u ovakve projekte, dosta je snimljeno serija. Iz tog kvantiteta izađe i kvalitet, ali ti kad nemaš proizvodnju, ne možeš da dobiješ ni jedno ni drugo”, smatra on.

Sve je više glumaca koji svoja interesovanja šire, pa su često i producenti projekata u kojima igraju. No, ovakvu ulogu Dabović ne želi i za sebe.

”Ne bih mogao da budem producent jer namam ja žicu za to. To je posao trgovca, a ja sam slab trgovac. Radije bih sve za džabe dao nego nekom nešto naplatio i uzeo pare. To baš ne umijem. Prodam svoj auto koji vrijedi određeni iznos, ali kad mi kupac ponudi koliko ima, ja pristanem i na tu cijenu. Takav sam”, zaključuje Dabović.

Uvijek daje maksimum

Kao neko ko izazovom shvata svaku ulogu, Jovan je imao priliku da glumi i u video spotovima, a o tom iskustvu kaže:

”Uvijek kad radim, dam svoj maksimum. Bilo koji angažman da je u pitanju, uvijek se sve odvija u dogovoru sa rediteljem. Iza svega što sam radio mogu da stanem sa ponosom, da se ne zastidim kad jednog dana neko moj ili ja to budem gledao. Posljednji spot koji sam snimao prije jedno, tri, četiri godine, to je bilo za Baneta Nedovića, djevojka je bila manekenka iz Srbije koja je igrala u spotovima, ali to su bili oni pasaži- prolazi kroz kadar. Ovamo smo imali glumačke radnje, pa smo i radili da bi došli do određenih rezultata i da bi to zaista ispao dobar spot. Volim da svoje znanje prenesem ostatku ekipe”, kaže Dabović.

Snimio više od 20 studentskih filmova

Mladi glumci najčešća su podrška mladim rediteljima, pa često igraju i u studentskim projektima.

”Uvijek se odazovem kad su takvi projekti u pitanju. Snimio sam preko 20 studenskih filmova. Žalosno je to što oni ne dobijaju šansu. Možeš film da snimiš, budi se kreativnost u manjku para, ali ne možeš da ispratiš svu tu kreativnost i misao time što ti fali i što nećeš imati ni bocu vode da kupiš tokom snimanja”, ističe Dabović i ne krije da takav odnos često obeshrabruje one koji su na početku.

”U Makedoniji, prije šest, sedam godina su studenti za debitantski dugometražni film dobijali po milion eura. I to je mali budžet ako želiš da snimiš film kako treba da se snimi. Kod nas uglavnom studenti i snimaju kratkometražne filmove jer nemaju novca da snime kompletnu priču, a i nema toliko dobrih priča. Ljudi sa akademije koji se bave scenarijom, imaju dobre priče, ali to sve ostane na tome jer u principu, mislim da se vode mišlju da od toga neće biti ništa, neće da se pretjerano trude već samo takve projekte ostave sa strane”, siguran je on.

( Marija Vasić )