Ljubav u doba popisa

Ona nosi neko starostavno ime, nešto kao Mojaš, ali u ženskom obliku. Do pasa je na nebu, od pasa je u golfu. Sa crvenom zastavom i bez maske, ona je komitkinja. Prsa joj slute životne slasti, mlada je i viče ime svoje zemlje kao nešto važno, dok joj guza bridi na prozoru.

On je rasan krkan sa trista metaka ispaljenih na dan pobjede Nola Đokovića protiv rimokatoličkog kepeca Rafe Nadala. Vladanje otresito, majica trobojna, krsta mi, momak je na svom mjestu. Samo mu treba jarosna đevojka, iz kakve drevne kuće, vrela krv za ukrotiti, za sprovesti Načertanije nad njom, u jednom krajnje prenesenom ali intenzivnom značenju.

Dobro bi bilo da se njih dvoje smuvaju već u sljedećem pasusu; radi mira u Crnoj Gori, zateknimo ih na nekom finom partiju gdje će se upaliti prva iskra.

Veče je predratno, DJ uporno vrti baladu koja puštena unazad sa gramofona poručuje - krsti se kod Miraša. Momak nije glup, shvatio je zamku i da mu sipaju drogu u koktu, da ga žele pounijatiti, te se daje u paničan bijeg, na šta komitkinja skače, u trenu zaboravlja bijeli teror, i nudi mu svoju ruku.

- Ne boj se! - veli komitkinja, a naš se mužjak sav zajapurio; šta ne boj se, kome ti ne boj se, a drhti kao kunić, ili još gore, drhti kao da ga kosovski specijalac priteže uz konak manastira Zočište, na putu za Bondstil gdje će ga dalje mučiti death metalom i cro-pop listom radija Dux.

- Operisan sam, operisan sam! dere se mladić i tu zavjesa pada, tu svršava prvi čin ove fantazije koja će spasiti Crnu Goru snagom čiste ljubavi.

Dokon čitalac sad može provjeriti posljednje vijesti, je li se u međuvremenu ipak zaratilo, pa zavisno od ishoda odlučiti da li mu paše dalja romantika, kao jedna vrsta emotivne stanke pred popis.

U drugom činu, momak i đevojka odluče da se vole i Crnoj Gori prirede seksualnu katarzu kakva se nije desila od kad je poslanik Obradović slikao zadnjicu koleginice Vuksanović. Da bi što prije dostigli svoje žudne pretenzije, mladenci prosto zaborave na običaje, zaobiđu popa i matičara, odvezu se put Šavnika, na nekakav mliječni put, đe će kusati prlja i zatopa, piti domaće kruške i slaviti Crnu Goru ne propuštajući da osveštaju svaku postelju na koju naiđu pri svojim AirBnB konacima.

Lokalni domaćini ih primaju kao čudo ljubavnog plama i trećeg puta, pitaju ih za crkvene rabote i plemenske korijene, ali vjerenici ne puše tu dosadnu priču i šire ideju zajedništva, postaju neka vrsta Boni i Klajda, Želimira i Višnje, Bečića i Bogdanovića, bilo kojeg hipi dvojca koji izaziva podozrenje militarističke zajednice i otrovne komentare ljubomornih parohijana.

Ljubav na kraju pobijedi, i sve se okonča tehno poravnanjem na Adi Bojani, đe su se golih guzica zakleli nad knjigom Marine Abramović da će služiti Novom svjetskom poretku i Luciferu, da će popušiti deset pajpova i progutati deset ekstazija, a sve istorijske razmirice zakopati u pijesak, ispod kojeg je neko zakopao još deset eksera, jer je neoprezni Dritan greškom tvitnuo da dolazi racija i da su svi već pali.

Na stranu Crna Gora i njene mesijanske potrebe za mladim vođom, naš par neće žuriti sa djetetom. Imaju svoju laku istinu i lebde u zatupastom Ada Bojana hedonizmu - ona sa strunjačom za jogu, on sa dredovima, ona u marketingu, on u konsaltingu. Sva im se stara nacionalna pitanja tope pred očima, pod suncem koje održava logiku permanentne žurke, kakvu sebi dopuštaju samo najveći mistici i budale.

Ona u Telekomu, on u Portonovom, po četiri cifre u buđelaru, diluju web prezentacije, zum konferencije i zumba seminare, štuju amorfne NVO projekte i ne pamte ružne priče iz mladosti.

Samo ponekad, kad svi zaspu, mladić tiho pusti Svetigoru, da ga glas kakvog protosinđela gurne u san. Ona se prisjeti nekog davnog Čirgićevog traktata o diftonzima, i duboko uzdahne nad sudbinom komšinice Zvicer, koja će se izgleda stvarno pisati kao Srpkinja.

Svako se zatim okrene na svoju stranu, dodirnu im se leđa, i to traje kratko, ta odvojenost, to sučeljavanje bubrega, bez kojeg nijedan brak ne može da prođe. Ipak, oni znaju da se vole, da se dopunjuju, ne mogu jedno bez drugoga, da su jedno drugom suđeni i da za bolje nisu.

Baš kao ni njihova predivna domovina.

( Brano Mandić )