Posljednji sat Teslinog života ili prvi sat smrti

Maestralnom igrom, rijetkom profesionalnošću, posvećenošću i uvjerljivim, snažnim glumačkim odnosom na sceni, te energijom, emocijom i intrigom, glumci Momčilo Otašević i Vladimir Posavec Tušek očarali su u subotu veče publiku Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT Podgorica 2021. Oni su na intimno postavljenoj pozornici na terasi Muzičkog centra izveli predstavu “Tesla, prilagođavanje anđela”, zasnovanoj na dramskom tekstu Stevana Pešića, a za koju režiju i adaptaciju potpisuje Posavec-Tušek.

Savršenu atmosferu, magiju na sceni koju glumci dijele sa publikom, igru ovog dua, ali i fokus publike nije omela ni gromoglasna žurka na krovu obližnjeg hotela gdje su se neprekidno miješali nespojivi muzički ritmovi, kao i glas izvođača sa gomilom publike koja je pjevala uglas. Glumci su odoljeli izazovu i na radost svih prisutnih upriličili su doslovno “čas teatra”, jer, kako je neko po završetku kazao komentarišući još jedno sjajno veče na FIAT-u, “dokazali su da se predstava može odlično igrati i na svadbi, ako treba”. No, zanemarujući nepredviđenu “muziku”, baš kao što su to i glumci uradili, publika je uživala u jednoj drugačijoj priči o velikom i nedostižnom naučniku i inovatoru, “tvorcu munje” Nikoli Tesli, zahvaljujući sjajnoj dramaturgiji i međusobnom odnosu dvojice glumaca.

Ovaj komad, istaknuto je ranije, predstavlja umjetnički doprinos razotkrivanju jednog genijalnog naučnika i mudrog duhovnog bića. U ulozi Nikole Tesle je Vladimir Posavec - Tušek, dok misterioznog “gospodina Smita”, Džona Smita, igra Momčilo Otašević.

”Dana 7. januara 1943. godine, u Teslinu hotelsku sobu ulazi tajanstveni čovjek koji se predstavlja kao novinar. Sobarica hotela ‘New Yorker’ zateći će Teslu mrtvog sljedećeg jutra, s osmijehom na licu i to će biti ‘istina’. Zavirite kroz ključanicu njegove sobe i prisustvujte trileru koji se odigrao u posljednjem satu Nikolinog boravka na zemlji”, navodi se u kratkom opisu ovog komada.

Ko su zapravo Nikola Tesla i Džon Smit, kako su postavljeni njihovi likovi i šta su kroz njih željeli da prikažu, Otašević i Posavec-Tušek otkrili su u razgovoru za “Vijesti” neposredno prije izvedbe komada u Podgorici.

”Ovo je zadnji sat Teslinog života, ako pitamo njega, Nikolu, odnosno prvi sat njegove smrti, ako pitate mene, tj. Džona Smita. Ispočetka sve to izgleda sasvim normalno. Džon Smit je došao da radi intervju sa Nikolom Teslom, ali onda nailaze mnogi začuđujući momenti. Ja nastavljam da postavljam pitanja, mi vodimo razgovor iz kojeg proizlazi ozbiljan dijalog koji se pretvara u još ozbiljnije rasprave koje su na mnogo višem nivou u odnosu na ono što mi izgovaramo. Moj zadatak je da otkrijem tajnu, da provalim Teslu i uzmem ono što mi od njega treba, jer radim u službi bogova rata, pa ga navodim na to. Tokom više od pola predstave mi otvaramo karte da bi se na kraju shvatilo šta se zaista događa. Predstava je zamišljena kao perpetum mobile (beskonačno kretanje), o čemu takođe imamo jedan dio u predstavi, odnosno u intervjuu...”, otkriva Otašević namjere Džona Smita u čiji karakter ulazi.

”Tekst drame je zabilježen kao intervju, a koliko je tačan i stvaran ne znamo. Ta forma intervjua nema dramaturških elemenata”, kaže Posavec Tušek i objašnjava da je u cilju postavljanja dramske radnje intervenisao na tekstu.

”Vrijeme radnje sam prebacio u taj zadnji sat života, odnosno prvi sat Nikoline smrti, u zavisnosti od toga iz čije percepcije sve to posmatrate. Džon Smit Nikolu na samom početku praktično podiže iz mrtvih. Tesla ne zna da li je bio u nekoj REM fazi spavanja, da li je živ ili mrtav, već ispred sebe vidi samo čudno obučenog nepoznatog čovjeka koji se predstavlja kao Džon Smit, novinar biltena ‘Besmrtnost’. Ono što sam želio jeste da ovu priču predstavim današnjoj mlađoj publici i nađem vezu sa današnjicom. Tesla je genije. Naučnik, ali i genije na više nivoa. On se takao nečega što je iznad nauke, iznad onoga što je najveća čovjekova ostvarena mogućnost, a trenutak njegovog povlačenja iz nauke je trenutak njegove spoznaje božjih čestica, rekao bih. Ja sam gradio priču za koju mislim da je potrebna nama i kroz predstavu, ali i kasnije pružam mogućnost provjeravanja svega o čemu smo govorili”, ističe Posavec Tušek.

Iako su na svega par koraka od glumaca, stiče se osjećaj kao da publika direktno posmatra dijalog ne Momčila Otaševića i Vladimira Posaveca Tušeka, već Nikole Tesle i Džona Smita, ili pak Nikole sa Teslom, i to kroz staklene zidove pješčanog sata iz kojeg zrna odbrojavaju vrijeme posljednjeg, odnosno prvog sata na ovom ili onom svijetu.

Nanovo upoznajući prisutne sa Nikolom Teslom “iz čije su glave nastali 20. i 21. vijek”, podsjećajući na njegovu postojbinu, porodicu i poroke, predstava vodi i do tri velika pitanja koja podsjećaju na svevremenost Teslinih misli i interesovanja: pitanje hrane (gladi i žeđi), energije zlai patnje, te treće koje zalazi mnogo dublje i od nauke i od života: Postoji li u svemiru suvišna svjetlost? Koliko su ova pitanja aktuelna, realna i apstraktna - nije potrebno govoriti.

Uz trikove na sceni, te diskusiju vezanu za “preuzimanje” Teslinih izuma, odbijanje Nobelove nagrade, stav o Albertu Ajnštajnu, ali i ispovijesti o porodici, odnosima prema i sa ženama, sasvim suptilno se nameću riječi: “Nije meni žao što su oni meni krali moje izume, već što nijesu imali svoje”, iako - “imate tisuću izuma”, jer: “htio sam osvijetliti čitavu Zemlju”, pa do dugog i glasnog krika “Neeee” na kraju predstave koji nadjačava muziku iz obližnjeg hotela... (Može biti da u tom trenutku Nikola Tesla tone u san iz kojeg ga Džon Smit na samom početku i budi...).

”Mi zajedno kroz ovu predstavu govorimo ono što mislimo o Tesli. Sve što radimo, radimo sa ciljem afirmacije Tesle, nekim današnjim rječnikom, iako mi nijesmo ti koji ga mogu afirmisati, ali, jednostavnije rečeno - na njegovoj smo strani, privatno. I cijela predstava je produkt toga, pa i kada sam ja, odnosno moj lik, ciničan, bezobrazan, drzak, grozan, to me veseli jer ja napadam Teslu sa ciljem da ga isprovociram da bi me sasjekao. Ja se tome radujem i to jedva čekam”, kaže Otašević “Vijestima”, a Posavec dalje objašnjava da kompletan utisak korespondira sa žanrom kojem je težio.

”Ja sam želio da ovo bude triler, a triler je užasno teško napraviti sa dva lica. Kada smo tražili glumačka rješenja obojica smo se mnogo oslanjali na sopstvena glumačka sredstva koja nosimo u sebi. Zato je ovo jedna glumačka predstava, ja ne hinim ovdje rediteljsku ulogu. Ta priča koju sam htio reći našom igrom i tokom procesa stvaranja predstave, ispala je lijepo. Toliko lijepo da kada smo završili rad na predstavi ja sam svima rekao da sam želio da ona izgleda baš ovako”, ističe Posavec Tušek i dodaje sopstveno viđenje svijeta u kojem živimo:

”Mi smo kao čovječanstvo krenuli za malim filozofom (Ajnštajnom - prim.nov.), a ispred nas je stajao frajer od dva metra, visoki i zgodni Ličanin koji ima 870 pronalazaka! A mi smo kao civilizacija krenuli za onim koji je rekao da je sve relativno... Mi smo ušli u pogrešan vlak, sve stanice su pogrešne. Ja vjerujem u to, to je moj stav i to želim da kažem: u pogrešnom smo vozu već dugo vremena i jurimo u pogrešnom smjeru do trenutka kada ćemo pojesti sami sebe. Međutim, imamo svjetlo na kraju tunela, imamo svjetlost”, poručuje on.

Nezaobilazan segment, dodatna snaga i kvalitet predstave je zajednička igra i odnos koji Otašević i Posavec Tušek imaju na sceni, koji je sasvim prirodan. Njima je ovo prva saradnja u teatru, nakon nekoliko zajedničkih igranja u TV serijama. Posavec Tušek podsjeća da “bez glumca nema kazališta” i ističe da je glumačka sinergija na sceni užasno važna.

”Mi smo tražili zajednički pozorišni jezik, Momo i ja, a nijesmo ga čak ni našli, već ga sasvim prirodno imamo i onda je to sve išlo, bilo i jeste lagano”, priča Posavec Tušek, a Otašević nastavlja:

”Do svakog rješenja smo došli zajednički. Njemu je bilo teže, svakako, ali ja sam tu uskakao kao asistent. Svaka proba je trajala minimum i maksimum 4-5 sati i svaka je brzo prošla. Radili smo nepunih mjesec dana, tipa 22 dana po pet sati i za tovrijeme smo je digli na noge, intervenisali, postavili... Nijednom se nije desilo da ravnodušno stanemo i ćutimo. I ako smo imali problem mi smo ga rješavali uz želju da ga riješimo i ponudimo bolje rješenje”, priča Otašević kojem je ovo i prvo pozorišno predstavljanje u Hrvatskoj.

”Tu dolazimo do jedne krucijalne stvari, a to je partnerstvo. Mi smo obojica glumci koji nude rješenja i nadopunjujemo se međusobno, a pritom smo sličnog temperamenta. To je takozvani slatki problem i veliko povjerenje koje mi međusobno imamo”, zaključuje Posavec Tušek.

Njihova sloboda, kolegijalna i prijateljska energija, ali i uživanje u izvedbi, osjetili su se u subotu veče na FIAT-u, što je publika pozdravila nesvakidašnje dugim i glasnim stojećim aplauzom, ovacijama i osmjesima, a svoju zahvalnost glumcima je podijelila i direktorka FIAT-a Ana Vukotić.

Igrali i u NP Krka

Predstava svoj život nastavlja u Zagrebu, a zatim slijede i unaprijed dogovorena gostovanja, Otašević otkriva da je već zakazano igranje na Teslin rođendan iduće godine u selu Smiljan, gdje je on i rođen. Kuriozitet je da je predstava izvedena i u Nacionalnom parku Krka.

”To je jedini ‘event’ (događaj) koji se ikada tamo dogodio. To je prva hidroelektrana koja je puštena u pogon kod nas, a te je večeri ostvaren prvi prenos izmjenične struje na veću udaljenost u Hrvatskoj, a Šibenik tako postao prvi grad u svijetu koji je dobio dvosmjernu struju za javnu rasvjetu i industrijska postrojenja. Šibenik je dobio dvosmjernu uličnu rasvjetu pet dana prije Dalasa i prvi je grad u Evropi koji je dobio dvosmjernu uličnu rasvjetu, na Teslinu struju”, objašnjava ponosno Posavec Tušek.

Večeras na FIAT-u “Avgust” i “Kraj smjene”

Program na FIAT-u nastavlja se večeras komadom “Avgust” u režiji Zoltana Balaša, u produkciji Maladype Teatra Budimpešta iz Mađarska, a koja će biti izvedena u 20 časova na terasi Muzičkog centra Crne Gore.

Roman “Kraj smjene” Mila Masončića iz Crne Gore biće predstavljen na terasi Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 22 časa. Na promociji učestvuju: dramaturpkinja Dragana Tripković, dramaturg Vasko Raičević i novinarka Dragana Erjavšek.

U okviru segmenta kreativnih industrija FIAT-a, svake večeri od 20 do 24 časa je na terasi KIC-a izložena postavka radova pod nazivom “Ptičica” autorke Ane Stanovnik, a u Kulturnom centru 201 Engaging space, u Ulici Kralja Nikole 10, u okviru likovnog programa do 16. septembra je postavljena izložba “Ljudi” Milana Medića. Pored toga, u okviru pratećeg muzičkog segmenta FIAT-a, svake večeri, po završetku drugih programa, na terasi KIC-a “Budo Tomović” FM MIRDA radijski DJ i producent koji će klasičnim i prepoznatljivim melange-om muzičkih stilova i podžanrova biti zadužen za muzičku atmosferu tokom cijelog festival.

Ulaz na sve programe FIAT-a je besplatan.

Predstava o Nikoli, a ne o Tesli

Ono što je primijetno tokom čitavog komada jeste da se Nikola Tesla sve vrijeme oslovljava kao “Nikola, a to posebno i ističe Posavec Tušek i objašnjava zbog čega, te kako je došao do čitavog ovog koncepta.

”Ja njega oslovljavam sa ‘Nikola’ i u tekstu i u programu, jer se ja u ovoj predstavom nijesam bavio Teslom, nego Nikolom. Ovo je predstava o njegovom duhu, unutarnjem biću. Cijela ta priča je počela nakon jednog interesantnog događaja. Prije nekoliko godina moja partnerka, sin i ja smo bili u Firenci. U jednom liftu našla smo se u nekom trenutku ekipa kao iz vica... Zaista, u tom liftu su bila dva Amerikanca koja se sasvim ponosno svojim američkim engleskim predstavljaju kroz: ‘We are from NewYork’ (Mi smo iz Njujorka), a ja kasnije objašnjavam odakle sam ja i kreće ‘Zagreb, Ljubljana, Split, Beograd i tako dalje’, dok sa strane stoji jedan krupan tip, plav, niko ga ništa ne pita i sam za sebe kaže ‘I am from Moscow’. Sa mišlju na to se budim sjutradan. Šta da smo se mi zaglavili u tom liftu i da razgovaramo, a da nas je neki potpuno drugi subjekat pitao ko je šta ostavio čovječanstvu... Znam šta bi rekao Rus; Amerikanci, šta bi rekli oni - superbowl, Opra Vinfri, Edison... A mi, svi narodi sa ovih prostora, s ponosom bi trebalo da kažu: Tesla! U tom trenutku ja na Teslu gledam iz žablje perspektive. Kopkalo me to... Pomislio sam dalje, moj prađed se zvao Nikola, moj prađed po majci je iz Like, ja imam pravo da radim predstavu o Tesli! On je moj više nego američki. Na tom sam valu išao dalje i tako sam došao do toga da je Tesla - Nikola. On je za nas sve Nikola. Nikola! A Tesla neka bude tamo u Americi. Posmatrao sam ga kasnije kao Marvelovog superheroja. On je prvi čovjek koji je stvorio munju! Tako u predstavi imamo heroja i superheroja, junaka i antijunaka i tako dalje i tako dalje...”, otkriva djelimično Posavec Tušek.

( Jelena Kontić )