Ustav u tranziciji

“U pravnom smislu vladavina prava zahtijeva strogo pridržavanje Ustava i zakona od strane svih državnih tijela, pojedinih službenika, kao i od samih građana. No, formalno pridržavanje zakona nije dovoljno sa stanovišta vladavine prava. Ustav i zakoni moraju imati određeni sadržaj koji uključuje: podjelu vlasti i garanciju ljudskih prava i sloboda, te sistem zaštite tih prava pred vršiocima vlasti i državnim tijelima. Ona, dakle, kao složeni političko-pravni koncept, predstavljaju skup normativnih zahtjeva koji izražavaju ideju ustavne vladavine, kako smo je ranije opisali, odnosno liberalne građanske države iz kojih se ustavno izvode sistemi institucija nužnih za održavanje demokratskog političkog poretka i njegov razvoj.” (B. Smerdel i S. Sokol, “Ustavno pravo”, Zagreb 2006. godine)

Deceniju naše ustavnosti “obilježili” smo ukidanjem odredbe Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti kojom je Vladi Crne Gore bilo omogućeno donošenje odluka o zaduživanju bez prethodne saglasnosti Skupštine Crne Gore. Ocjena saglasnosti ove odredbe sa Ustavom razmatrana je nakon četri godine, iako je Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore predviđeno da sud u svakom predmetu mora odlučiti najkasnije u roku od 18 mjeseci od dana pokretanja postupka. Ako i ovo bude slučaj sa spornim članovima Zakona o parničnom postupku, Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata i Zakona o porezu na dodatu vrijednost, onda osnovano imao upaljen alarm zbog neefikasnosti zaštite pravnog poretka.

Uz nedavno ukidanje dijela Pravilnika o prostornim i tehničkim uslovima za priređivanje kladioničkih igara i najavu priređivača igara na sreću da će potraživati nastale milionske troškove zbog uredno izdatih rješenja, kao i prilično osnovanih primjedbi sa javnih rasprava o Zakona o radu i Zakona o lokalnoj samoupravi, stručna javnost trebala bi da pokrene priču o uspostavljanju postupka za ocjenu ustavnosti zakona prije njegovog proglašenja. Dosadašnja naknadna kontrola ustavnosti pokazala je ozbiljne nedostake i njena neblagovremenost ugrožava pravo pojedinca da zna koji će se propisi na njega primjenjivati. Ustanovljenje prethodne ocjene ustavnosti trebalo bi zakonski definisati i njeno pokretanje omogućiti građanima.

Neobjavljivanje u “Službenom listu Crne Gore” odluke Ustavnog suda, kojom je usvojena ustavna žalba zbog nedjelotvornosti istrage Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici povodom torture nad Miloradom Mijom Martinovićem, upućuje i na sporno izvršavanje odluka našeg ustavnog sudstva. Osnovanost ovog navoda mogao bi potvrditi ili opovrgnuti sami Ustavni sud kada bi objavio izvještaj o svim dosadašnjim izvršenjima njegovih odluka. Zakonska obaveza “državnih organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave, odnosno lokalne uprave, pravnih lica i drugih subjekata koja vrše javna ovlašćenja” je dostavljanje izvještaja Ustavnom sudu o izvršenju njegove odluke.

Pored navedenih primjera, preduslovi za ispunjavanje pravne sigurnosti upućuju na potrebu da pravni propisi ne budu samo harmonizovani, već i da odlučivanje po njima bude ujednačeno. Veoma bitan pokazatelj ujednačenosti sudske prakse bio bi izvještaj o slučajevima kada su crnogorske sudije primjenile odredbe Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore i prekinule postupak da bi pokrenule ocjenu ustavnosti propisa kojeg primjenjuju u svom radu, odnosno odlučivanju.

Primjenu našeg Ustava ne obilježava samo ugroženost principa pravne sigurnosti, već i nepotpuno pravno uređeni institucionalni okvir naše države. Organizacija vlasti u kojoj je “nadležnost Skupštine Crne Gore utvrđena Ustavom Crne Gore i pojedinim zakonima”, koji nisu navedeni, i đe “Vlada Crne Gore vrši izvršnu vlast, u skladu sa Ustavom i zakonom”, koji takođe nije naveden (čitati usvojen), ne počiva na jasno određenom odnosu između zakonodavne i izvršne vlasti. U ovako nedefinisanim konstitucionalnim odnosima nemate uzajamno ograničenje i kontrolu vlasti.

Pored “nedovršene” podjele vlasti, primjenu našeg Ustava u potpunosti opterećuje i legitimnost, odnosno podrška građana na osnovu koje se ustanovljava naša predstavnička vlast. Građani Crne Gore za ovih deset godina ni na jednim, osim na predsjedničkim izborima, nisu “vlast ostvarili neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika”. Na parlamentarnim i lokalnim izborima crnogorskom biraču nije omogućeno da, pored podrške određenoj stranci ili grupi građana, svoj glas dodijeli konkretnom kandidatu. Čak više, pravo građanina da odlučuje o javnim poslovima od neposrednog i opšteg interesa na lokalnom nivou vidno je ograničeno nepostojanjem izbora za gradonačelnika.

Sve navedeno ukazuje da Ustav Crne Gore ima ozbiljna faktička odstupanja od svog normativnog modela. Iako njegova konstitucionalna određenja i institucionalno zagarantovana prava predstavljaju dovoljan osnov za rješavanje naših tranzicionih bedastoća, njegova primjena je neefikasna. Naš ugovor sa državom ima jasnu klauzulu da smo, kao slobodni građani, imaoci njenog suvereniteta, ali ga i dalje ne posjedujemo. Direktno govoreći, “lična karta” naše obnovljenje državnosti uvijek se iznova fekalizuje interpretaciom patriotizma vladajuće političke oligarhije.

( Neđeljko Necko Đurović )