Kako da ne ostarimo nesrećni? Bogatstvo i slava ne pomažu, usamljenost je otrov…

Robert Valdinger, psihijatar i profesor na Harvardu je bio šef studije o razvoju odraslih koja traje decenijama. On je sa svojim timom došao do nevjerovatnih podataka o pravoj sreći i zadovoljstvu.

U svom Ted govoru Valdinger je objasnio šta je saznao iz pomenutog istraživanja. On najprije objašnjava da je mladima u vrhu liste prioritetnih ciljeva – da se obogate, a preostali žele da postanu poznati. Na poslu nam govore da moramo više da zapnemo, više postižemo, pa smo stekli utisak da je to ono što treba da slijedimo kako bismo imali dobar život.

On se takođe pita – šta ako bismo mogli da posmatramo cjelokupne živote kako se vremenom razvijaju? “Šta kad bismo mogli da izučavamo ljude od tinejdžerskog uzrasta sve do starosti, kako bismo otkrili šta ljude održava srećnim i zdravim? Učinili smo to."

Harvardovo istraživanje razvoja odraslih je možda najduže istraživanje života odraslih koje je ikad sprovedeno. Tokom 75 godina su pratili živote 724 ljudi, godinu za godinom, pitali ih o poslu, njihovim porodičnim životima, zdravlju, naravno, ne znajući kako će njihove životne priče ispasti, prenosi nova.rs.

Ovakva istraživanja su izuzetno rijetka. "Šta smo naučili? Koje su lekcije proizašle iz desetina hiljada stranica informacija koje smo sakupili o ovim životima? Pa, lekcije nijesu o bogatstvu ili slavi ili sve vrednijem i vrednijem radu. Najjasnija poruka koja nam je stigla iz 75-ogodišnjeg istraživanja je sljedeća: dobri odnosi nas održavaju srećnijim i zdravijim, i tačka" objašnjava profesor Valdinger.

On kaže da su uz pomoć studije istraživači naučili tri važne lekcije o odnosima:

"Prva je da su društvene veze zaista dobre po nas i da usamljenost ubija.

Ispostavilo se da su ljudi, koji su društveno povezaniji s porodicom, prijateljima, društvom, srećniji, fizički zdraviji i žive duže od ljudi koji su lošije povezani.

A ispostavilo se i da je iskustvo usamljenosti otrovno. Ljudi koji su izolovaniji od drugih, više nego što bi željeli da budu, otkrivaju da su manje srećni, zdravlje počnje da im se pogoršava rano tokom srednjih godina, njihove moždane funkcije ranije počnu da opadaju i žive kraće od ljudi koji nijesu usamljeni.

Tužna istina je da će u bilo kom momentu, više od jednog od pet Amerikanaca reći da je usamljeno.

I znamo da možete biti usamljeni u gomili i da možete biti usamljeni u braku, pa je sljedeća velika lekcija koju smo naučili ta da se ne radi samo o broju prijatelja koje imate i ne radi se o tome da li ste u privrženoj vezi, već je važan kvalitet vaših bliskih veza.

Ispostavilo se da je život u središtu konflikta zaista loš za vaše zdravlje. Izrazito konfliktni brakovi, na primjer, bez mnogo ljubavi, kako se pokazalo, veoma su loši po zdravlje, možda i gori od razvoda. A život unutar dobre, tople veze vas štiti.

Kako smo pratili naše muškarce sve do njihovih 80-ih, željeli smo da se osvrnemo na njih tokom srednjih godina i da vidimo možemo li predvidjeti ko će da ostari u srećnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a ko neće.

I kada smo sakupili sve što znamo o njima kad su imali 50 godina, njihove vrijednosti holesterola niijsu te koje su predvidjele kako će da ostare. Već to koliko su zadovoljni u svojim vezama.

Ljudi koji su bili najzadovoljniji u svojim vezama s 50 godina su bili najzdraviji sa 80 godina. A dobre, bliske veze čini se da ublažavaju bičevi i udarci starosti.

Naši najsrećnije upareni muškarci i žene su izjavili, u svojim 80-im, da je u danima kad su osjećali više fizičkog bola, njihovo raspoloženje ostajalo jednako vedro.

Međutim, ljudi koji su bili u nezadovoljavajućim vezama, u danima kada bi prijavili više fizičkog bola, on je bio pojačan višim stepenom emotivnog bola.

Treća važna lekcija koju smo naučili o vezama i našem zdravlju je da dobre veze, ne štite samo naša tijela, već štite i naše mozgove.

Ispostavilo se da kad ste u sigurnoj i privrženoj vezi s drugom osobom, u svojim 80-im, to je poput štita, da ljudi koji su u vezama u kojima osjećaju da zaista mogu da računaju na drugu osobu kad je to potrebno, sjećanja tih ljudi duže ostaju jasna.

A ljudi u vezama u kojima osećaju da zaista ne mogu da računaju na drugu osobu, ti ljudi ranije doživljavaju pogoršanje pamćenja.

Dobre veze, ne moraju stalno da budu prijatne. Neki od naših osamdesetogodišnjih parova mogu zvocati jedno drugom po čitavi dan, međutim dokle god bi osjećali da se zaista mogu osloniti jedno na drugo kad dođe teško vrijeme, te svađe nijesu uzimale danak njihovom pamćenju.

Dakle, ova poruka da su dobre, prisne veze dobre za naše zdravlje i dobrobit, ova mudrost je stara kao Grčka.

Zašto je ovo teško shvatiti i lako zanemariti? Pa, ljudi smo. Mi bismo zaista željeli brza rješenja, nešto što možemo da uzmemo zbog čega će naši životi biti dobri i takvi će i ostati.

Veze su haotične i složene, a vrijedan rad na održavanju porodice i prijatelja, nije ni seksi, ni glamurozan.

Uz to je i cjeloživotan. Nikad se ne završava.

Ljudi iz našeg 75-ogodišnjeg istraživanja koji su bili najsrećniji kao penzioneri su oni koji su aktivno radili na zamjeni prijatelja s posla, onim za zabavu. Baš kao milenijumska generacija u skorašnjem istraživanju, većina naših muškaraca, na samom početku, kao mladići, zaista su vjerovali da su slava i bogatstvo i velika dostignuća ono što moraju da jure da bi imali dobar život.

Ali iznova i iznova, tokom ovih 75 godina, naše istraživanje je pokazivalo da su najdalje stigli ljudi koji su se oslanjali na veze, s porodicom, prijateljima, zajednicom. Dakle, šta je s vama?

Recimo da imate 25 ili 40 ili 60 godina. Kako bi oslanjanje na veze uopšte izgledalo?

Pa, mogućnosti su skoro neograničene. Moglo bi da bude nešto prosto kao mijenjanje vremena ispred ekrana vremenom s ljudima ili oživljavanje učmale veze novom zajedničkom aktivnošću, dugim šetnjama ili izlascima uveče ili posezanje za članom porodice s kim nijeste razgovarali godinama jer sve te opšte poznate porodične svađe uzimaju užasan danak ljudima koji su zlopamtila.

Želio bih da završim citatom Marka Tvena. Prije više od jednog vijeka, osvrnuo se na svoj život i napisao sljedeće: 'Nema vremena, tako kratak je život, za prepirke, izvinjenja, prezir, pozivanja na odgovornost. Imamo samo vremena za ljubav, i to samo tren, tako reći, za to'.”

"Dobar život se gradi dobrim vezama”, zaključio je Valdinger u svom govoru.

( Vijesti online )