Ranjeni ljudi

Birokratsko maltreriranje, notar koji užurbano čita nečuveno dosadan tekst ugovora. Potpisi. I to je to. Ključeve stana u kojem sam odrastao dajem kupcu. On me vozi za Zvornik. Dva čovjeka iz Bosne putuju i ćaskaju. Već sam naviknut na to. Gdje god se sretneno - između Osla i Istanbula - poslije nekoliko kurtoaznih rečenica razgovor sklizne u devedesete.

„Nama je mrijet` ko mrijet`…”

F. je aprila 1992. bio u Zvorniku, među muslimanskim braniocima na Kula Gradu, kada su srpske paravojne jedinice uz podršku artiljerije sa prekodrinskih brda zauzele grad.

„I onda kaže nije Srbija učestvovala, a ubiše topovi sa srbijanske strane“.

Ranjen je, uspjeli su da ga izvuku za Tuzlu. Telefonske veze su prekinute, linija fronta je šetala Sprečanskim poljem, iza nje su se u Podrinju formirale bošnjkačke enklave okružene srpskim cijevima. Tamo, u okruženju su bili njegovi. Mislili su da je mrtav.

Poslije pola godine rane su zacijelile, vratio se na prve linije.

„Znaš gdje su se Srbi zajebali? Kad su počeli ubijat koga dohvate. Bošnjo shvatio - nama je mrijet` ko mrijet`… Pa bolje onda s puškom u ruci”.

Kada se jednom otvorio, F. nije umio da stane. Kao da nije govorio o prošlosti od koje nas dijeli skoro tri decenije. Ono o čemu je pričao za njega se dešavalo sada - ako ne baš tog toplog septembarskog popodneva onda juče ili prekjuče. Viđao sam to u Bosni. Za majku kojoj su odveli sina i ubili ga, a ne zna gdje je zakopan, on nije ni mrtav ni živ. Za nju vrijeme ne postoji, samo bol, začaurenost u traumi.

Za F. je trauma postala dio identiteta.

Gledao je kako mu srpski vojnici pale kuću. Ostalo njih nekoliko Bošnaka na brdu iznad sela. Imali su po pet-šest metaka, okruženi nadmoćnijim srpskim snagama. Mogli su da zapucaju, da pogode nekoliko ljudi sa kanisterima benzina u rukama, ali to bi bio njihov kraj. F. ne bi odbranio kuću ali bi uzalud umro. Gutali su suze nemoći, za oči ih je štipao dim paljevine, u dolini je gorjela njihova prošlost, njihov predratni život.

Pitam se, da sam ja to doživio, da li bih ja njemu pripovijedao ovako mirno, kao on meni.

Rukovanje sa Kadijevićem

Potom je F. pričao o predratnim znacima koji nisu slutili na dobro. Kaže da je krajem osamdesetih bio u jugoslovenskoj mornarici. Njegov nadređeni oficir ga je pokušao vrbovati da ostane i stažira. Vjerovatno i da radi kao informant. Odbio je. Jednom prilikom ga je na brodu Galeb upoznao sa generałom Veljkom Kadijevićem.

Kaže da mu je taj oficir, Srbin iż Podrinja, govorio da postoje spiskovi „neprijatelja”, da je na jednom od njih i njegov otac. Ne zna da li ga je provocirao, provjeravao ili upozoravao. Ali kaže da njegov otac, koji je poslije poginuo u ratu, nije htio da vjeruje u to.

Potom mi je pričao o poginulom srpskom vojniku, nad kojim se nadnio jedan iż njegove jedinice i uhvatio se za glavu. „Ovi nas sa boka umalo ne pobiše, a ti žališ Vlaha”, okomili su se na muslimanskog borca koji je pokazao višak empatije. On je rekao da mu je taj mrtav čovjek bio drug - u jugoslovenskoj vojsci. Zajedno su služili. Misli da je iz Kragujevca. Našli su ličnu kartu, izdatu u Kragujevcu.

“Spremio sam 600 sanduka”

F. mi ne da da dođem do daha, bez prelaza priča nove epizode. Jednom prilikom su ih na Majevici poslali prema repetitoru. „Kažu da je uz planinu slobodan put, a te noći smo u borbama sa srpskim stražama izgubili trojicu”. Potom dodaje da im je njihov ratni komandant pustio da na „motoroli”, ručnoj radio-stanici čuju „veliko mudo” u vojnoj hijerarhiji kako kaže nekom na drugoj strani veze da ofanziva Armije BiH mora uspjeti, te da je spremio 600 sanduka za svoje borce. Ljudi su se zgledali i bez riječi vratili nazad kroz noć, na početne položaje.

„Spremaj ti sanduk svom djetetu”, rekao je F. kao da baš u tom trenutku ima pred sobom ciničnog zapovjednika. A onda je došao i onaj trenutak koji mora doći kada pričate sa Bošnjacima iż Podrinja: „Nama je još 1994. naš komandant rekao da su Podrinje prodali”.

Sreća po mene - naše putovanje je trajalo samo do Drine. Ko zna kakve bi još ratne uspomene izašle iż duše ovog čovjeka. On kaže da Podrinjcima treba dva života, jer su jednom izgubili sve, pa poslije rata u novom kraju, sve iż početka. „Da mi je znati, kakav bi bio život da nije bilo rata. Da smo ostali svoji na svome”.

Pod zvorničkim mostom

Izašao sam kod autobuske stanice u Zvorniku. Sljedeći autobus za Beograd trebalo je čekati dva sata. F. je pozvao svog druga taksistu. On će me za 20 eura odbaciti do Loznice, tamo često nailaze autobusi za Beograd.

Sačekali smo 15 minuta. To vrijeme smo proveli u tišini koja mi je prijala. Kao da je F. shvatio da moram da sažvaćem i progutam njegov rat, njegov život prelomljen na dvije polovine.

To vrijeme sam proveo u nijemom razgovoru sa zvorničkim gvozdenim mostom. Svaki put kada bih ga ugledao kako, pomiren sa ljudskim nemarom, rđa iznad Drine, jednim krajem zabijen u Srbiju, drugim u Bosnu, osjetio bih gorkoslatki ubod žala za nečim što je nemoguće imenovati. Služio je malograničnom saobraćaju. Posljednji put sam prešao preko njega početkom novembra 2017. Bilo je hladno, graničari su me jedva pustili da pređem iz Srbije na bosansku stranu, jer taj gradski prelaz služi samo ljudima koji stanuju na obalama Drine - malogranični pješački saobraćaj. Rekao sam uniformisanim licima da mi majka možda umire. Pustili su me da prođem. I zaista je umrla, dva dana nakon tog mog posljednjeg prelaska zvorničkog mosta. Njen stan je u bosanskoj kasabi, 28 kilometara zapadno od mosta, postao njen mauzolej. Prvo smo sestra i ja oklijevali sa prodajom. Potom su se pojavili kupci, ali ih je otjerala pandemija. Sve do danas. Kada sam predao ključeve u ruke F. To je posebna vrsta sjete. Kao da je majka tek sada konačno umrla.

„Imala je 17“

Onda se u svom taksiju bez oznaka pojavio D. za kojeg mi je F. rekao, a da ga nisam ni pitao, da je Srbin. Koliko god F. bio mršav, svijetlih očiju i žilav, toliko je njegov drug D. bio bucmast, garav i brkat. Pomalo kao Stanlio i Olio, pomislio sam. On se izvinjava što malo kasni, bio je ćerki na grobu, godišnjica. Rukujem se sa F. i već me D. vozi prema graničnom prelazu Karakaj.

D. ima dobroćudan, pomalo mutan pogled. Njegove riječi sa umekšanim samoglasnicima vraćaju me u moje sarajevske studentske godine. Pitam ga da nije negdje od Sarajeva. On potvrđuje glavom i kaže suvo: Hadžići.

Nisam mogao da izdržim - upitao sam ga za ćerku.

„Poginula je 1992. U Hadžićima, u našoj kuhinji, našao ju je snajper“.

Ćutim neko vrijeme. Zamišljam djevojku prema kojoj putuje metak. Zamišljam cijev iz koje je ispaljen. Zamišljam oko koje je nišanilo. I to je ljudsko oko, zar ne?

„Ja na početku rata mjesec dana nisam spavao od straha. Govorim ženi da uzme djecu i da ide u Valjevo, tamo su njeni. Nisu htjeli da me ostave. I eto, snajper. Imala je 17. Nije odmah izdahnula. Vozili su je na Pale. Molio sam se da se izvuče. Ne znam gdje je izdahnula, na putu ili u bolnici“.

„Nagledaš se svega, otvrdneš“

Opet tišina. Samo njegova škoda zuji po asfaltu. Neki manijak pretiče kamion, D. koči, makaze izbjegnemo za dlaku. Opsuje masno. To nam vrati želju za razgovorom.

Bio je u ratu, vozač na Pragi, lakom samohodnom protivavionskom topu. Bio je dva puta ranjavan. Na početku je dobio golobradog tobdžiju na svom oklopnom vozilu. Prvi dan je dječko pogođen, umro mu je na rukama.

„Plakao sam kao dijete“, rekao je i dodao: „Poslije se nagledaš svega, otvrdneš“.

Nije mi izgledao kao neko ko je otvrdnuo. Lice mu je bilo nezdrave, rumene boje. Rekao bih da je to tužan čovjek, naviknut da priča nonšalantnim glasom.

„Nisam ti rekao, kad sam sahranjivao kćerku, vidio sam da nema ni lančića ni minđuša. Ne znam ko je ukrao, ovi u kolima hitne pomoći ili ovi u bolnici“.

Stresao sam se. Pljačkanje sedamnaestogodišnje djevojke, koja se još nije ni ohladila, svakako spada u ono što ni Bog, kako ga god zvali ili prizivali, nema pravo oprostiti.

Nije tu bio kraj njegovim mrtvima. Brat mu je poginuo kao vojnik. On je izgurao u ratu do kraja 1993. Onda je poslije drugog ranjavanja preko veze pronašao pozadinsko mjesto.

Pitam ga čega se najjasnije sjeća iz tog vremena.

„Igmana. Tu smo se tukli sa Jukinim. Jednom smo ih zarobili nekoliko. Imali smo gubitke. To su bili sarajevski kriminalci, bilo je i Srba i Hrvata. Uhvatiš im cijev, ona vrela, odvojiš ga na strijeljanje. One sa hladnim cijevima smo dali u razmjenu“.

I tu se opet stresem. Koliko je daleko bila Ženeva od tih ratnih zbivanja u Bosni, koliko je malo vrijedjela svaka konvencija, pa i ona Ženevska.

„Žao mi je što nisam zapalio svoju kuću“

D. i svi njegovi su Dejtonskim sporazumom postali izbjeglice - preselili su ih u Podrinje. Iskopao je ćerkine posmrtne ostatke i sahranio ovdje, uz Drinu. „Žao mi je što nisam zapalio svoju kuću na odlasku. Ponekad je sanjam“, kaže on.

U Podrinju je poslije rata djeverao sa firmama koje je osnivao pa zatvarao. Onda se vratio za volan. Dokle god srce izdrži. „Moji su umirali mladi, od srca. Ja sam se već naživio“. Pokazuje mi popucale kapilare na nadlanici.

On smatra da su na vlasti kriminalci i huškači. „Ko hoće rat, dabogda mu u kući zaratilo“. Skoro isto je prije pola sata rekao i F. Ipak, Srbin iz Hadžića D. isto kao i podrinjski Bošnjak F. ima jasnu ideju ko su to „mi“, a ko „oni“. Današnje ljude uljudno nazivaju Bošnjacima i Srbima. Ali u ratnim pričama protivnici bez pardona postaju „balije“ i „četnici“.

Rat je zaleđen u mitskom vremenu, nije se odigrao prije nekoliko decenija, već prije nekoliko trenutaka. Rat je gorki, neuništivi talog u njihovim dušama. U političkim predizbornim laboratorijama pretvaraju ga u trajnu traumu. U otvorenu ranu koju opšivaju identitetne niti priče o našoj pravednosti i njihovim zločinima.

Više nemam ključ

Stižemo u Loznicu. Pozdravljam se sa D. i već ga pratim pogledom kako vozi u pravcu plavičastih bosanskih brda. Priče ostarjelih ratnika ne izlaze mi iz glave. Ovo putovanje me je držalo zarobljenog u krvavom krugu njihovih sudbina. To su ljudi iz mog uništenog svijeta. Možda je bio u pravu Željko Grahovac kada je o onome što pišem davno zabilježio: „On ne živi više u svijetu koji je srušen - ali srušenost njegovog nekadašnjeg svijeta još živi u njemu“. Da. Ta srušenost živi u skoro svima iz ove zemlje, iz koje po ko zna koji put odlazim rastužen, ovaj put bez majčinog ključa u džepu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )