Psovači

Odjekuje ona “majka muslimanska”, još. Neke je takva psovka zatekla, pa se iščuđavaju, neke je razočarala, a nekima je samo ugrijala srce, kao kad čujete stari hit koji vas je u mladosti oduševljavao, pa se, eto, podsjetite…

Psovke su nerijetko mentalitetski psihološki kroki… Materijal za jasniju sliku. Ono što u nekim jezicima jeste psovka, kod nas ne biste ni primijetili. A ono što su kod nas psovke, da adekvatno prevedete u nekim ozbiljnim zemljama, uputili bi vas na psihijatrijski pregled.

Psovač je postao povlaštena figura crnogorskog medijskog karnevala. On dobija prostor, postaje jednodnevni “heroj” društvenih mreža, a tek rijetki zasluže pažnju policije.

Što veću gadost ili glupost psovač izgovori, odjek će biti veći.

Toj strasti se odaju i tzv. ozbiljni ljudi, ne samo uličari. Nekadašnji cetinjski gradonačelnik jednako je prljav i primitivan u svom obraćanju Abazoviću. Tako da krajnje neiskreno, eto još jednoga priloga za naš tekući festival licemjerja, djeluje silno zgražavanje nad uličnim psovačem od onih koji to rade mnogo opasnije i prljavije.

(To što ozbiljni ljudi ovdje sebi mogu dozvoliti odista zna biti unikatno. Jedan nekadašnji opozicioni lider je postao eksplicitni denuncijant u BG tabloidima: dojavljuje “što se Srbiji sprema” od građanskih aktivista koje “finansira” Soroš. Upravo mu je javio Tramp. Iz Ovalnog kabineta, naravno. Kad živiš svoju stvarnost, onda sve može.)

Ideja da čekate ljude koji dolaze na svoj posao sa psovkama i prijetnjama ima genezu u onoj filozofiji čopora koja je u dobrom dijelu prošlosti Crnogorca (kao i ostalih kroz istoriju siromašnih, a primitivnih naroda) igrala presudnu i svakako preveliku ulogu.

Ovdje čim neko misli drugačije ili makar samo unekoliko nijansiranije od drugoga može biti razlog da se prijeti i psuje. Zašto bi svi (i o svemu) morali misliti kao vaš čopor (hajdučka družina)? U takvom svijetu nema dinamičkog izazova, nema dijalektike - stvari su uvijek iste. Naš čopor i vuci oko nas. Opstajanje takve društvene logike siromašna i primitivna društva čini nepodesnima za višeglasje moderniteta, odnosno može ih vječno zadržati u zoni mraka i bijede. I daleko od bilo kakave demokratije.

Bojim se da se upravo to dešava crnogorskom društvu.

Ono malo emancipatorskog uzleta (ocvali socijalizam) i emancipatorske konsolidacije (predreferendumske prilike) biva poništeno, prekriženo, pretvoreno u parodiju aktuelnim političkim procesima. Ta degradacija jednog duhovnog prostora nije počela 30. avgusta prošle godine, tada je dobila unekoliko neočekivan pravac i snažno ubrzanje, već mnogo ranije.

Evo, taj cetinjski psovač, brzozbor kao svi naši psovači, nedvosmisleno pokazuje onu genezu koja vodi od mraka devedesetih do pokušaja da se jedan noviji mrak predstavi kao svjetlost, i to božanska… Svijest koja psuje “majku muslimansku” nedvosmileno je bila sa Đukanovićem, tamo, još u devedesetima. Dobro se sjećam, jer je to bila jasna linija podjele - oni koji nisu psovali “majku muslimansku” bili su dio antiratnog i emancipatorskog pokreta sa liberalima kao avangardom.

Oni koji ne vide ništa sporno u tome da se opsuje “majka muslimanska” i tada i sada su bili - vlast. Sa Đukanovićem kao jednim od predvodnika. Koliko god on svoju priču kasnije lijepo prepakovao u evropske tonove i boje. Njemu to političko presvlačenje ide, a momci sa ulice nisu baš tako vješti u tim stvarima. Njima ode po starome…

Licemjerna Crna Gora (takođe u psovačkim registrima, i njima izgleda ode po starome) krenula je u rat protiv pamćenja, smisla, logike… Sudeći po prvim obračunima - desetkovali su protivnike. Posebno pamćenje i logiku. U ovakvoj orgiji iracionalnog ozbiljna politika postaje nemoguća i besmislena. To je opasno za svako društvo. Posebno kad i oni od kojih to ne očekujete prihvate takvu igru.

Sve više ćemo, dakle, slušati - psovke i psovače…

( Balša Brković )