Kad igra postane posao: Maden - najbolji crnogorski gejmer
Pavle Bošković, najbolji crnogorski gejmer, za “Vijesti” priča kako je počeo da igra Counter Strike, kako je došao do najveće scene, šta su mu ciljevi...
Kako godine protiču, gejming postaje sve popularniji u svijetu, a igrači sve češće zarađuju milionske iznose. U našoj zemlji se o tome malo zna, ali je zato pasioniranim ljubiteljima igrica dobro poznato ime 22-godišnjeg Pavla Boškovića. Zapravo, njegov nadimak Maden.
Momak iz Podgorice blizu je svjetskog vrha u popularnoj igrici “Counter Strike”, a narednih dana trebalo bi da sa svojom ekipom FunPlus Phoenix potvrdi plasman na najveći turnir na svijetu - mejdžor (major). Put od nerazvijene crnogorske gejming scene do vrha nije bio nimalo lak, ali njegov talenat je brzo primijećen.
- Noviju verziju Counter Strike-a sam počeo da igram 2014. godine, a 2016. sam to shvatio malo ozbiljnije, kada su me zvali u crnogorsku reprezentaciju. Tada smo dobili Italiju, Letoniju i još neke, dobro sam se pokazao i pomislio da bih mogao nešto dobro da uradim. Vidjele su me neke srpske ekipe i počeo sam da igram s njima, a potom sam dva puta protiv sadašnjeg tima igrao neke kvalifikacije i bio baš dobar. Kontaktirali su sa mnom, prihvatio sam poziv jer su oni poznati, tako da sam krajem 2018. postao profesionalni gejmer - govori Bošković.
Bio je član švedske ekipe Godsent, ali ih je 2019. kupio kineski gigant u proizvodnji igrica za telefone, FunPlus.
- Na elitnoj sceni sam debitovao krajem 2019. u Kijevu i odmah smo osvojili 1. mjesto. Zbog korone se sada igra i od kuće, a prije toga smo putovali svuda. Uskoro ćemo igrati kvalifikacije za mejdžor, koji bi trebalo da se održi u novembru u Švedskoj. Nagradni fond je dva miliona dolara, pobjedniku od toga ide polovina. Prije mi je bio cilj da postanem profesionalac i budem u ekipi koja se takmiči na najvećem nivou, a sada želim da osvojim mejdžor.
Saigrači su mu Finac, Danac, Slovak i Srbin, a trener im je Šveđanin Jonatan Lundberg, alijas Devilwalk, koji je izuzetno cijenjen u svijetu gejminga.
- On nam ukazuje na greške. Imamo akcije, tačno je određeno kako da idemo po mapi, kuda je najbolje da se krećemo... Trener radi isto što u običnim sportovima - određuje taktiku, otklanja nedostatke i motiviše nas. Mejdžor, najveći turnir koji se organizuje jednom godišnje, osvojio je i kao igrač i kao trener. To je kao da osvojiš Ligu šampiona - naglašava Bošković.
Mladi Podgoričanin dobro živi od posla kojim se bavi, jer se u gejmingu vrti veliki novac, pogotovo za naše standarde. Ali, nije mu bilo lako da se izbori s porodicom jer su se njegovi roditelji, kao i većina u Crnoj Gori, nadali da će završiti fakultet.
- Počeo sam da igram igrice sa sedam-osam godina, jer sam to vidio od brata, a i otac je uvijek radio oko kompjutera. Kada mi je to postala strast, roditelji me nisu podržavali jer su mislili da je to gubljenje vremena. Htjeli su da završim studije, bilo kakve, a kako sam uvijek bio na računaru, mislili su da će to biti Elektrotehnički fakultet. Upisao sam se na fakultet, ali sam shvatio da nemam vremena za to. Sada, kada sam počeo da zarađujem i postao profesionalac, pomirili su se s tim - priznaje Bošković.
Objektivno, i nema kad da uči jer kao profesionalni gejmer trenira osam sati dnevno, sve akcije se uvježbavaju do najsitnijih detalja kroz sparing mečeve. I planira da još dugo godina provede u toj branši, u kojoj se ranije postaje profesionalac, ali i prije završava karijera nego u “običnim” sportovima.
- Sada ima djece od 14-15 godina koji su profesionalni igrači. Igra se do 30. ili 31. godine, kada refleksi počnu da slabe, ali i ljudima dosadi, pa pređu u trenere, menadžere... Probaću i ja da igram do tih godina, a onda da sve svoje znanje iskoristim da pomognem nekoj ekipi kao trener. I kad završim karijeru, vidim sebe u gejming industriji - zaključio je Bošković.
Najveće turnire gledaju milioni
Gejming je sve popularniji na planeti, čak i u regionu ima TV kanala posvećenih samo tome. U igri je veliki novac, mnogo veći nego u PES-u, tj. fudbalu, u kojem je Crna Gora igrala E-Euro.
- Prije pandemije koronavirusa, najveće turnire je uživo pratilo 20-30 hiljada ljudi, a preko raznih kanala još milion. Sve je veoma ozbiljno organizovano. Recimo, ja imam ugovor na tri godine za platu, dobijam i dio zarade s turnira, a stikere koje osvojim u igrici mogu da zalijepim i od toga uzimam procenat. Naravno, ako se plasiram na mejdžor - kaže Bošković.
( Nikola Nikolić )