Stvarnost umotana u bajku

Nedavno je pod okriljem izdavačke kuće “Grafički atelje” iz štampe izašla knjiga “Bila jednom jedna bajka”, autorke Ane Ičević Vuković.

Još se suši mastilo gdje su podebljavane riječi, zarezi i tačke u štivu “Bila jednom jedna bajka”, bajka koja traje, gdje sva sjećanja i nijesu bajkovita ali je autorkin izraz više nego takav a prepričavanja već počela da žive.

U jednom spletu sjećanja, odmjeravanja, očekivanja, susretima sa suzama, prvom crvenilu obraza, nedostajanju, uvijek je sakriven jedan iskren osmijeh autorke Ane Ičević Vuković, koja nas katkad krivudavim putem, a u većini slučajeva pravim korakom vodi kroz vijeme, koje je njeno ali ga u svakom slučaju kroz ovu knjigu može posuditi mnogima.

Obično bajke budu zamotane u fikciju, obiluju izmišljenim likovima i događajima, a ova je satkana od brutalno istinskih preživljavanja.

Od prisjećanja jedne male čupave glave koja nije voljela da spava, nego da mašta, preko neraspakovanih želja u nekom prepunom i olinjalom koferu, gdje se svakako krije i po neka naša, koju Ana nesebično čuva kao tajnu, preko definicije siromaštva, bez pominjanja korice hljeba nego se baveći mnoštvom sitnica koje nas spašavaju od nje ili nas zarobljavaju pa budemo takvi, te besjede o tihim herojima koji ne žele slavu samo hoće da budu heroji, da ih vrijeme ne satre, do susreta koji nijesu uvijek bili po volji ali autorka to ogrće sa velikom količinom ljubavi, pa ta gorčina iz stiha u stih lagano nestaje.

U riječima upućenim majci, staje to nedostajanje i ljutnja zbog štete, zbog suza koje se nijesu sakriti mogle, jedna ogromna ljubav malene kćerke, od jedne velike žene.

U nekoj neprospavanoj noći cakle se oči nekakvog pjesnika, kome šešir samo što nije pobjegao s glave.

Pominju se trenuci koje pojašnjava riječima: “predajem se, dižem bijelu zastavu danas”, ali odmah zatim: “ne umire se odjednom”, ispravlja krivu Drinu, i korak postaje sigurnijim.

Opominje da ne treba zboriti sa tišinom, u odvajanju boja uvijek odvoji više onih rozih pa makar bili i računi, a slobodom smatra, “sloboda je vjerovanje u snove, kojima udahneš vazduh zagrljaja”.

O povjerenju koje nas često zna mučiti, jednostavno kaže: “sad mi treba neko moj da ugrijem zagrljaj”.

U duši lutalica, da stigne maslačak kojem u tom bijegu pomaže i vjetar.

Ne možeš me to uplašiti, znaš me, prijeti s vremena na vrijeme svemiru, uz opasku da su kiše i oluje, banalna sitnica.

A, “Pismo ocu” kako samo kćeri mogu napisati, i sjetiti se, ama baš svega, oči prepune dana, slika i usne nijeme od kraja mog kraja namazaću tvojim bojama i ponovo ih ućutkati, opet o nedostajanju, sunce sam ti uokvirila u očima, i sjećanu na njih dvoje, nijesu umrli, ipak postoje.

I tako u nedogled, skivanja, red suza, a preko njih osmijeh, pa obratno, sa umijećem da smo uvijek na ivici, što zbilja i jesmo.

Hrabrost je pričati o sebi i svojima, razgolititi dušu da “svak’” virne u nju, ali zato postoje hrabri jer se ne bi znalo ko su kukavice.

Ana, jedna poslovna uspješna žena, s namjerom da štivom koji piše, pojasni da nam ne treba toliko puno da ovaj svijet učinimo boljim.

Ana, od Ičevića, srećna Vuković.

( Gordan K. Čampar )