Tijelo u kazni

Kompozicije inspirirane Danteovim “Paklom” nijesu nastale kao izravno pretapanje poetskog teksta u likovni izraz. Ilustracija me nikad nije zanimala. Ono što me je privlačilo u Danteovom “Paklu” jest unutarnja ekspresija pjesnikovih poetskih slika. U njihovom sam infernalnom funkcionalizmu nalazio inspirativno izvorište za moje kompozicije. Ti su radovi neka vrsta likovnih alegorija što su proizišle iz poetskih slika “Pakla”.

Prizori iz prvog pjesnikovog mističnog putovanja toliko su izražajni i u svojoj obradi precizni da su kod komentatora Danteovog djela dobili epitet “skulpturalni”. Stoga se srećemo sa svojevrsnim paradoksom: s jedne strane ti su prizori prikladni za ilustriranje, a s druge, upravo zbog svoje jasnoće i preciznosti, ilustraciju čine nedostatnom i gotovo suvišnom. Ilustracija je, kao likovni izraz,u određenom smislu uvijek ograničavajuća u odnosu prema izvornom literarnom tekstu, posebno u slučaju danteovog “Pakla”. Ona se nužno svodi na nijemu i nepokretnu iluziju scene, dakle, poetskog teksta što ga vizualizira, dok Danteova poetska slika aktivira i angažira cijelo čovjekovo biće, sva njegova osjetila čak do stupnja suosjećanja ili identifikacije. Tako slika, koja se formira u svijesti čitatelja potaknuta poetskim tekstom, nadmašuje likovno uprizorenje tog istog teksta.

Danteovi opisi prizora iz njegovog prvog mističnog putovanja, putovanja u carstvo mrtvih, tamo gdje pati “zlo sjeme Adamovo” toliko su kompleksni i funkcioniraju u živoj dinamici paklenskog svijeta da postaju sami sebi dostatnima. Tako neki elementi, što bitno utječu na karakter opisanih scena u ilustracijama, bivaju lišeni svoje djelotvornosti: smrad, žar, vrela krv, vjetar, smola, led, izmet... Danteovo se majstorstvo ogleda i u postizanju snažnog psihološkog efekta što je izravno u funkciji djela. Pjesnik na samom početku pisanja “Pakla” priprema čitatelja na ono što će tek uslijediti. U tom smislu on sam izražava strah, koji je, kako kaže, “u jezeru srca moga potrajao svu noć”. Nakon ulaska kroz vrata pakla pjesnik se bez svijesti ruši. Prizori mučenja i ispaštanja prokletnika nižu se prema “moralnoj topografiji pakla” u ambijentu primjerenom vrsti kazne, odnosno težini grijeha.

U kontekstu značenja poetske slike i njezine ekspresivnosti zanimljivo je kako Dante na lucidan način potencira učinkovitost slike, odnosno prizora što ga opisuje na način da ukazuje kako je riječ preslaba da bi mogla izraziti ono što on upravo gleda i proživljava. Tako pjesnička slika počinje izmicati riječima. U XXV pjevanju Dante će zapisati “... Ja koji sam sve to vidio, jedva jedvice sebi mogu povjerovati...” Pjesnik će upozoriti kako je svaki jezik preslab jer je “opseg naših riječi i pamćenja premalen a da bi toliko obuhvatiti mogao”. Pjesnička slika postaje tako “nesvodiva” na riječ.

Paradoksalno kazano “nemoć” riječi uvećava izražajnu snagu onoga što se upravo riječima želi potencirati. Silaskom dublje u “carstvo mrtvih” slike su sve stravičnije i paklenskije. Kroz izražajnu vizualizaciju pjesnikovih opisa potiče se i mnogostrukost značenja Danteove poeme i to kroz četiri značenja: doslovno, alegorijsko, moralno, i mistično-teološko. Nezamislivo je čitati Danteova pjevanja a ne vezati ih za sadašnjost, upozoravao je Osip Mandeljštam. Kompozicije inspirirane Danteovim “Paklom” prezentiraju ono što sam osjećao kao unutrašnji doživljaj pjesnikovih poetskih slika. Tako se pakleni personaž transponirao u tematiku mojih radova. Nijesu me zanimali prostori pakla, ambijenti krugova i jaruga.

Ono što me najviše privlačilo bila je ljudska duša, odnosno tijelo u kazni. Od anđela i nekrštene djece preko bludnika, takozvanih “otmjenih grešnika” (iz drugog kruga pakla, kraljica Semiramida, Didona, Helena, Franćeska da Rimini i dr.) pa do sijača razdora (XXVIII pjevanje) među kojima je najstrašniji trubadur Bertran de Born koji korača odsječene glave koju drži za kosu i nosi je kao svjetiljku. Opisi mitskih i povijesnih likova iz “Pakla”, njihovih sudbina i kazni, tragičnih ljubavi i erotskih neobuzdanosti i nastranosti, u kojima se prepliću požuda i grijeh, strast i zločin, kao i fantastične transformacije tijela prokletnika što su ih stvarale neobične spodobe, groteskne i bestijalne u svojoj metamorfoznosti, bili su snažni poticaji da se u mojim kompozicijama transponira barem dio tih snažnih impresija što ih je na mene ostavljala uzbudljiva infernalna stvarnost Danteovih poetskih slika.

Želio sam se usredotočiti na ljudsko tijelo, na njegovu metamorfoznu anatomiju. Tako ljudsko tijelo postaje izrazom pakla. Ono je istodobno tijelo pakla i paklensko tijelo. Anatomija tih tijela anatomija je u kojoj se ostvaruje, odnosno formira oblik onoga što tijelo napinje iznutra - a to je njegova infernalna nutrina. tako se na neki način uspostavlja “virtus formativa”: unutarnja tvarna snaga uspostavlja jedinstvo s vanjskim oblikom korpusa. Ona mu određuje oblik i mjeru. U tim se oblicima istovremeno naznačuje i nestaje humanistička dimenzija ljudske individue.

Slike inspirirane Danteovim “Paklom”, univerzalnim vrijednostima njegova djela, postaju savremei odrazi u kojima se, ne bez simbolike, zrcali naše vrijeme. Zato se infernalni svijet srednjovjekovne fantazije pretapa u prizore otuđenih tijela, kao prikaz naličja oslobođene moderne svijesti. Egzistencijalno iskustvo modernog čovjeka postaje pakao ovoga svijeta. Slike inspirirane Danteovim remek djelom svojevrsni su transfer između pjesnikovog srednjovjekovlja i našeg novovjekog pakla.

(U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 14. IX otvorena je izložba “Dimitrije i Dante” posvećena jubileju 700 godina od smrti Dantea Alighierija)

( Dimitrije Popović )