Rekonstrukcija, vaistinu

Kada je 30. avgusta uveče umorni lider DPS-a MĐ, okružen ožalošćenom porodicom iz vrha stranke, priznao izborni poraz, mlađani lider Ure, Dritan Abazović, znao je šta ga čeka. Brak iz nužde sa pravoslavnom braćom, šarolikog sastava. Od nekih ga je, kako bi rekao Andrić, dijelilo sve, a sa drugima vezivalo malo šta. Možda ni Abazović ni vrh stranke nijesu pretpostavljali kolika će količina mržnje, zavisti i zla da se isporuči na njih, jer - ispali su krivi svima. I onima koji su izgubili i onima koji su pobijedili, čak i dijelu onih koji su ih glasali.

Da bi izbjegao sramotu darka pajovića, istovremeno svjestan značaja prve demokratske smjene vlasti u istoriji Crne Gore, Abazović je stoički nosio krst koji mu je pao na leđa, prihvatajući ulogu koja mu je silom prilika pripala - najjačeg štita i najveće garancije promjena nakon pobjede 30. avgusta. Građanima koji su olovkom i glasačkim listićem pobijedili hobotnicu, Abazović je bio garant da će nova Vlada biti formirana bez DPS-a, dok je zapadnim saveznicima obećao da će bezbjednosni sektor ostati van upliva Rusije.

Ura i Abazović su tako izgurali prvu godišnjicu promjena, a pitanje je da li će dobaciti i do prvog rođendana Vlade u kojoj, milošću Božjom i premijera Zdravka, pokrivaju dio bezbjednosnog sektora.

Da bi se pomenuti ciljevi dosegli, Abazović i Ura su žrtvovali sve što su mogli, dajući pravoslavnoj braći tolike koncesije i pokazujući takvo razumijevanje da sad mogu mirne savjesti da zaključe - odužili smo se i Bogu i narodu. I Milanu Kneževiću.

Stara vlast, koja je tri decenije drugovala sa Amfilohijem i istom ovom SPC, vlast koja je deset godina prespavala u krevetu Aleksandra Vučića, ubjeđujući nas u najbolje odnose Srbije i Crne Gore u istoriji, odjednom se probudila u opakoj realnosti u kojoj je Đukanovićev sluga AV postao gospodar situacije. Krivicu za očitu izdaju nacionalnih interesa, DPS i njegovi višedecenijski trabanti i propagandni plaćenici svalili su na malenu Uru i njenog lidera. Otuda ono Dritane pederu u Podgorici i Majku ti m….. na Cetinju. Zaboravljeni su toliki susreti, grljenja i ljubljenja Mila i Aleksandra, zaboravljen je Informer, Rutovićka i Drobac, ružičasti Mitrović i hepi Marić, Beba i Tamara, Nikolaidis i Kusovac, za veleizdaju su optuženi Ura i DA, da bi na branik Montenegra bio vaspostavljen onaj ko je Crnu Goru doveo u tako nezavidni poziciju - DPS, Čanak i Raško, i njihov vođa MĐ.

A šta su čitavo to vrijeme radili Urini koalicioni partneri? DF je vrlo brzo nakon izbora Vlade krenuo stopama upravo Pozitivne, ucjenjujući tek formirani ekspertski ali i apostolski kabinet novim i novim zahtjevima. Slijedeći strategiju gospodara Vučića, crna trojka Mandić, Knežević i Medojević držala je društvo u stanju permanentne neizvjesnosti i poluvanrednog stanja, dok je Vlada udarana, spoticana, ponižavana, sve sa jasnim ciljem da se drži vezanih ruku i nogu, ali da se ne obori. Jer onda bi DF i javno i jasno postao Pozitivna. A ne ovako, samo prikriveno.

Dok su Crni (DF) opstruirali, Crveni (DCG) su izigravali kraljevsku porodicu, a spiker Aleksa njeno veličanstvo englesku kraljicu. Kad im je trebalo da napreduju po dubini onda su se i te kako pozivali na status vladajuće stranke i 10 osvojenih mandata, a kada je trebalo odgovoriti Vučiću na direktno miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore onda su nam objašnjavali da je to posao Vlade, a da tamo nema njihovih predstavnika.

Demokrate su se utrkivale sa DF-om u snishodljivom odnosu prema SPC, s tim što su crveni tražili ljubav i podršku od Boga u Podgorici, a DF od onog u Beogradu. Politički možda ovo nije beznačajna razlika, ali u vrijednosnom smislu ispada na isto.

Sada kad nema Amfilohija, nije važna ni njegova zaostavština, ni smjena njegovog rektora Perovića, ni njegova verzija Temeljnog ugovora jer, pobogu, ta pitanja nijesu u nadležnosti stranke ili Skupštine gdje DCG jedino ima svoje ljude!

Čak i ako se gleda personalno, vrh DF-a djeluje manje pobožan nego ovi kod Demokrata - Kneževiću je Lenjinova petokraka bliža nego Kirilov krst, Medojević je samo zahvaljujući tumaranju i delirijumu od ljevičara postao nebeski pravoslavac, dok se čak ni Mandić ne zori brojanicom oko šake ili crvenim končićem protiv uroka i ljuba filipovića.

Da ne bi bilo zabune - sve pomenuto je za poštovanje, stvar intimnih, ideoloških ili političkih opredjeljenja vrha Demokrata i same stranke, ali u komplikovanoj crnogorskoj slagalici pomenuti elementi se ne mogu ignorisati da bi se DCG silu na sramotu ugurala u crnogorski i građanski blok. Možda bi oni to voljeli, možda tome streme, možda će jednog dana doći na te pozicije, ali izborna računica ih drži još uvijek mnogo bliže srpskom svetu.

Upravo to nijansiranje i izvedeni zaključci biće ključni u definisanju profila buduće Vlade.

To opet znači da ako Crveni i Crni ostanu na pozicijama Donta, i sastav Vlade bude utemeljen isključivo na izbornim rezultatima, onda ništa od sekularne i prozapadne Vlade. Ako bi Ura i(li) manjinske stranke pristali na takvu raspodjelu karata, bili bi gubitnici i pred svojim biračima ali i u očima zapadnih partnera.

Dakle, niko nema ništa protiv da novokomponovani pravoslavac Medo (od oca Stiva Benona) uđe u novi kabinet kao potpredsjednik za hrišćansku braću i Džordža Soroša, da se na isti način posreći bratu Milanu kako bi mogao da se pohvali u Zeti da je dogurao dalje od Miga, a da Koprivica napokon dobije ministarstvo pravde kojim će konačno krenuti u ćeranje Brana Mićunovića. Da čorba zamiriše, mogu ući i manjine, kažu “dva najveća konstituenta”. Ali kako nijesmo u Njemačkoj, gdje crno-crveni savez vlada posljednjih 12 godina, subjektivni doživljaj građana Crne Gore, ali i objektivna analiza većine zapadnih partnera, nameću pitanje - po kom principu će se ta Vlada sastavljati. Od toga zavisi i kako će ona biti prihvaćena i na unutrašnjem i na međunarodnom planu.

U tom smislu prve najave nijesu ohrabrujuće.

Prije par dana, onako usput, Milan K. kaže kako je idealan recept za raspodjelu resora, odnosno političke moći, onaj koji je bio u opticaju prije godinu dana - po Dontu Bulatoviću (Peđa DNP), gdje je Ura dobijala 2 ili 3 resora, Demokrate 4, Krivokapić 2 i DF sa satelitima sve ostalo. Koliko se sjećam, 9. U tom momentu, nepun mjesec ili dva nakon smjene hobotnice, mogla je da prođe i takva pravoslavna vlada jer je bilo važno samo jedno - da se DPS pošalje u opoziciju i da se ne ponove darko pajović ili raško konjević.

Sada je, međutim, sve drugačije. Godinu dana je nova vlast, predvođena kako se sami hvale sa “dva najveća subjekta”, DF i DCG, napravila rezultate kojima je zadovoljna trećina građana, isto toliko ili malo više nije, dok jedna trećina i dalje strpljivo čeka.

Dva najveća subjekta, Demokrate i DF, eto da im i ja priznam veličinu, sada kažu - spasavamo Vladu! Ali nijesu rekli kako i kakvu Vladu?! Osim ako ne misle da njihovo pomirenje i primirje u međusobnom ratu ne znači automatski spas ne samo za njih već i za društvo i državu.

Ura više nije u poziciji od prije godinu dana, odužila se i Joanikiju i pravoslavnoj većini, ispunila očekivanja demokratske javnosti u pogledu držanja DPS-a u opozicionim klupama, tako da sada može da bira - ili da ide u opoziciju ili da se izbori za građansku i prozapadnu Vladu.

Ni manjinske partije nijesu danas dužne Đukanoviću i DPS-, iako su prije par dana napravile još jednu zajedničku fotografiju zaklinjući se, kroz saopštenje, Vođi da će još dugo, dugo da ih vodi. Iskustvo iz Srbije, ali i sa mnogih drugih tačaka, govori da je mjesto manjinskim partijama u svakoj vladi - kod komšija su se Mađari i Bošnjaci kleli u Tadića i Žute, ježili se pri pomisli da uđu u društvo bivših šešeljavaca Tome i Vučića, da bi onda preko noći promijenili pozicije. I sada se kunu u AV.

Dakle, ako bi Ura i manjinske stranke izašle u susret molbama DF-a i Demokrata da budu dio rekonstrukcije i nove Vlade, onda bi odnos u toj novoj vlasti morao biti pola-pola. Da bi nova Vlada u domaćoj, ali i međunarodnoj javnosti djelovala i bila prihvaćena kao sekularna, prozapadna pa i građanska (iako su manjinske stranke nacionalne), minimum pola njenog sastava po visini, širini i dubini treba da dobiju partije koje predstavljaju taj svjetonazor u Crnoj Gori. A u drugoj polovini da se rašire pravoslavna braća, koja drže do tradicionalnih vrijednosti, koje su takođe ponosni dio našeg nasljeđa i kulture. Samo na tom balansu između ova dva pola može se praviti ozbiljna rekonstrukcija koja bi iznjedrila stabilnu Vladu otpornu na osporavanja bilo kojeg dijela Crne Gore. To bi, s druge strane, DPS suočilo sa novom realnošću - da ih čeka malo duži period borbe kroz opozicioni status što bi iziskivalo značajne personalne i strateške promjene u stranci.

Sve zavisi od ozbiljnosti i zrelosti Abazovića i lidera manjinskih partija. Ovo im je velika šansa i ništa manja odgovornost. Vaistinu.

( Željko Ivanović )