Široka lepeza motiva, poput njene kose
Izložba “Slučaj traganja” Ružice Radulović iz Bijelog Polja otvorena je nedavno u Beogradu. Umjetnica za “Vijesti” govori o svom stvaralaštvu, planovima i Parizu, gdje živi već neko vrijeme
Umjetnica Ružica Radulović traga za svim onim sitnicama koje su ljudi zaboravili - osmijeh, sreću, ljubav, cvrkut ptica, kako ona kaže, a to se može i vidjeti na njenoj izložbi “Slučaj traganja” koja je otvorena u Kulturnom centru Čukarica na Banovom Brdu u Beogradu.
”Ne postoje riječi kojima bih opisala osjećaj otvaranja moje izložbe u KCČ. Ovako nešto se mora osjetiti srcem. Zbog proslave dana zastave i Srpskog jedinstva u Beogradu, saobraćaj je bio zakrčen, a Beograd blokiran. Međutim, ni to nije spriječilo moje divne prijatelje da posjete moju izložbu i hvala im. Suze radosnice su tekle”, Radulović je podijelila svoje utiske u razgovoru za “Vijesti”.
Ovu postavku čine više od 24 rada, rađena akvarel tehnikom, nastala interesantnim putem mrljanjem prstima ili razlivanjem uz pomoć slamke ili bez nje, kako ističe umjetnica. Ona je takođe rekla da teško dolazi do željenog oblika, ali nekako uspijeva, dok oni radovi koji joj se ne sviđaju završe kao “pokojni”. Radulović stvara u zavisnosti od raspoloženja, a najviše radova nastane kada je srećna. Mnogo toga je inspiriše, a u razgovoru za “Vijesti” je otkrila neke od motiva - sreća drugih, kao i njena sreća, ljubav i pozitivna energija u svakom obliku.
”Koristim jačinu svojih pluća, u zavisnosti šta želim izvesti. Nekada je to gromko, nekada mora biti kao povjetarac - tanano, meko - zavisi od toga što želim prikazati. Normalni ljudi obično slamku koriste kao ‘pomagalo’ za sokiće, a ja se bakćem mojom umjetnošću. Volim nedokučivo i neobično. Preovladava veselost, što je rekao moj dragi Miron Hauser ’igra veselog djeteta’ - upravo to”, kazala je Radulović.
Muzika koju sluša dok stvara je raznovrsna: džez, salsa, opera, kao i njeni motivi djela.
”Što se tiče motiva, oni su široka lepeza - nešto poput moje kose”, rekla je umjetnica.
Izložbu je nazvala “Slučaj traganja”, a kako je rekla i ona sama traga za pravcem koji joj leži u slikarstvu.
”Pa svi tragamo za nečim. Tražim se. Tražim pravac koji mi leži u slikarstvu. Tragam za svim sitnicama na koje su ljudi zaboravili, a to je trenutni osmijeh, sreća, ljubav, cvrkut ptica - ne volim šminkeraj. Nijesu novci bitni, već onaj osjećaj kada letite, a u stvari ste debelo prikovani za krevet”, istakla je Radulović.
Likovni kritičar Dejan Đorić je njenu umjetnost svrstao u “novi romantizam”, dok je njena skromnost izašla iz nje odgovarajući na pitanje šta misli o tome i kako vidi svoje stvaralaštvo.
”Dejan je prije svega divan, precizan, tačan, konkretan čovjek i odličan kritičar i poznavalac kulture. Upoznavši ga prije skoro dvije godine imala sam utisak da ne postoji loše ništa u njemu - i takav je. Iz razloga što ja nijesam likovni kritičar, neka Dejanove riječi budu parametar. Mnogi se neće složiti i to poštujem. Mene je sramota više od hvalospjeva, a ima mnogo boljih od mene”, kazala je ona.
Radulović je rođena u Bijelom Polju, ali je splet okolnosti poveo u Pariz gdje živi i stvara od 2016. godine. Zbog trenutne kovid situacije boravi u Beogradu, pa je iz tog razloga i odlučila da postavka “Slučaj traganja” bude u Beogradu, a ne u Parizu. Radulović je i istakla da joj je period korone pomogao.
”Apsolutno ne, štaviše volim mir i osamljenost kada stvaram - muzika i ja. Meni je korona pomogla. I kada stvarate, ako želite, ne postoje ključevi da sputaju vaše stvaralaštvo i energiju. Od nas samih to zavisi”, poručila je umjetnica i dodala kako je provela ovaj period, kao i ima li razlike prije i poslije korone: ”Što se tiče mog viđenja sebe, nema razlike. Koristila sam široku paletu boja, a jedino što sam mijenjala je vrsta tehnike. Igrala sam se i eksperimentisala - tražila se, lomila, smijala. Volim da kombinujem i ne budem dosadna, a znam to biti sebi s vremena na vrijeme”, kaže Radulović.
Ova svestrana umjetnica sklonost ka slikarstvu pokazala je još u djetinjstvu kada su njeni radovi, i tada veselih boja, ukrašavali školske holove. Osim slikarstva interesovala ju je i muzika, pa je pohađala nižu muzičku školu u Bijelom Polju, a sada svira klavir i gitaru. Pored toga, sa sedam godina je počela da se bavi glumom i igra u pozorištu, a bila je i dobitnica raznih nagrada.
”Svaki vid umjetnosti je uticao na moje stvaranje. Smatram da svi imaju više talenata. Samo ljudi nemaju divoljno hrabrosti u sebi da se drznu i dokuče sve ono što jesu, a nijesu toga svjesni”, objasnila je Radulović.
Radulović je istakla da planira da se predstavi i u Crnoj Gori, kao i da je očekuje novo otvaranje izložbe u Beogradu, nakon ove koja se završava 27. septembra.
”Naravno da želim da se predstavim svojim radovima u Crnoj Gori. Odlučila sam da to budu Bijelo Polje i Podgorica za sada, a tačno kada, vidjećemo. Rudarski je ovo posao. U Beogradu imam izložbu u biblioteci ‘Branka Miljkovića’ od 11. oktobra, pa do kraja mjeseca. Dok je Pariz, ipak, glavna okupacija i tamo je totalno druga postavka”, rekla je umjetnica.
Pariz, grad koji nedostaje
Ružica Radulović godinama živi, stvara i radi u Parizu gdje honorarno izrađuje mozaike i obučava ljude u Karitasu “Cesour Catolique” kako da ih prave. Do toga je, kaže, došlo slučajno.
”...Jednog divnog proljećnjeg dana. Pošto sam preživjela kliničku smrt sa 17 godina, često zahvalim Bogu na drugoj šansi - ne posjećujem konstantno bogomolje, jer se možemo zahvaliti i pomoliti bilo gdje. Čestim posjetama katoličkoj crkvi, paroh i predsjednica CC Agnes su obavili razgovor sa mnom. U početku sam izrađivala mozaike od srca, za džabe. Mnogo mi je pomogla i toj nevjerovatnoj ženi dugujem mnogo. Nikada se neću moći dostojno zahvaliti njenom zalaganju”, objasnila je Radulović.
Na pitanje kakav je život umjetnika u Parizu i može li se porediti sa životom, radom i statusom umjetnika istakla da je u Francuskoj teže.
”Pariz, grad koji nedostaje ovog trenutka. Težak je to život. Postoji rečenica ‘od umjetnosti se ne živi’ i ima tu dosta tačnosti. Međutim, kako se ko snađe. Tamo su najveći stvarali - to je hljeb, sa stotinu kora - a ja sam tako malo zrno pijeska. Ne može se porediti - tamo je teže. Kod nas su srčaniji, a Francuzi su zatvoreni, mada lično nijesam imala taj problem”, kaže ona.
( Anđela Flis )