Legenda o Dadi i Nikšićanima '50.

Poznati nikšićki pisac, publicista, novinar, kao i hroničar starog Nikšića Maksim Vujačić, pripremio je za štampu novu knjigu „Nikšićani sentom po svijetu“ u kojoj je dao čitavu galeriju likova s kraja '50. i početka '60. godina XX vijeka, po kojima je grad pod Trebjesom prepoznat.

“Osobine tadašnje neponovljive generacije Nikšićana bile su - odrastanje u poslijeratnom siromaštvu ‘kada se više sanjalo nego jelo - niti su što imali, niti im je što falilo’, bez kompleksa inferiornosti, koje je krasilo drugarstvo, solidarnost, poštenje, srčanost, šarm, ljepota, znanje, obdarenost za sport, svakodnevna nadmetanja, fer dvoboji isključivo pesnicama, originalnost, gracioznost, odvažnost za pustolovine, odlazak na školovanje u veliki svijet, prva bjekstva preko državne granice u potrazi za svojom srećnom zvijezdom. Mnogi od njih će kasnije postati prvaci u raznim oblastima društvenog života, poneko i u svijetu prestupništva”, kaže za “Vijesti” pisac koji se nada da će uspjeti da nađe novac i odštampa svoju 26. knjigu o Nikšiću i Nikšićanima.

U knjizi će biti riječi i o ljudima koji su se namjerno ili slučajno našli s druge strane zakona, a jedan od kontroverznih iz te galerije likova, za koje je Vujačić siguran da će i te kako zainteresovati javnost, je Danilo Dada Cerović (1940-1995). O njemu Vujačić piše kao o talentovanom sportisti u mladosti, “harizmatičnom momku koji iz miljea jednog crnogorskog socijalističkog Eldorada krajem '50. godina prošlog vijeka odlazi na školovanje u Beograd, ali sticajem nesrećnih okolnosti nedugo potom postaje mit evropskog podzemlja”.

“Za razliku od mnogih njemu sličnih on uspijeva da se nakon burnih godina života u Parizu, Milanu i Đenovi, vrati u zavičaj i posljednje godine života poživi mirno, kao običan, porodičan čovjek sa suprugom Italijankom i kćerkom. Cole, šef tadašnje policije u Parizu, rekao je za Dada, za kojim je tada bio u potrazi, davne 1965. godine, da neće dočekati starost, već da će završiti na giljotini. Međutim, prognoza šefa pariske policije nije se ostvarila”, kaže Vujačić i dodaje da je život Cerovića interesantan i po tome što se o njemu malo zna. Uglavnom je riječ o legendama jer živih svjedoka koji bi ispričali priču o “grande uomo”, velikom čovjeku podzemlja, kako su za njega govorili u Milanu i Đenovi, gotovo da nema.

“Burni život Dade Cerovića u francuskom i italijanskom podzemlju ostao je zauvijek pod velom misterije. Dada, kako su ga odmalena zvali, bio je harizmatična, zatvorena, tajanstvena osoba koja je uvijek izbjegavala svjetlo javnosti, malo je govorio, kretao se u uskom krugu ljudi. U zatvoru je bio više puta pod optužbom za pljačke i ubistva, ali je oslobađan zbog nedostatka dokaza. Jednom je i pobjegao na spektakularan način iz najčuvenijeg italijanskog zatvora”, priča Maksim o čovjeku koji je nakon kratke bolesti preminuo 1995. u Budvi, gdje je živio posljednjih godina. Sve svoje tajne, kako je naglasio Vujačić, odnio je u vječnu kuću, na starom nikšičkom groblju. Drugovi iz mladosti ispratili su ga uz zvuke trube i “Tišine”.

“Legenda o ovom po svemu netipičnom prestupniku, inteligentnom, vještom, srčanom, okretnom, brzom vođi sa velegradskog asfalta koji je svoju pravdu i čast, kao i ast svojih prijatelja branio isključivo pesnicama, priča o njegovom burnom životu iz ove knjige je autentično svjedočanstvo onih koji su ga poznavali iz vremena kada, kako kažu, Cerović ničim nije nagovještavao da će se opredijeliti za tamnu stranu života”, poručio je Vujačić koji je 1991. osnovao biblioteku “Arhiv uspomena” u sklopu koje je objavljeno 50 knjiga.

( Svetlana Mandić )