Kao trčanje u snu

I odrasli i djeca imaju neka zajednička iskustva iz snova. Recimo, kada u snu želite da potrčite, bilo da bježite od opasnosti, bilo da pokušavate da stignete neku dragu osobu. Ili da dođete do nečega željenog. Ali, ne možete napraviti ni koraka! Ovo iskustvo iz snova na javi doživljavamo još češće. Bilo na ličnom ili profesionalnom ili društvenom planu. Stanje zaustavljenosti. Postoji i želja i namjera i potreba, čak neophodnost da se djela, nekada i hitno - ali stojimo u mjestu.

Nije ovo nikakva metafora. U Crnoj Gori je toliko svjedoka i dokaza da smo u takvom snu ostarili. Neko ko je imao dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset godina odjednom osjeti četvrt vijeka više. A da se nije ni pomjerio iz toga stanja zaustavljenosti. Na javi kao u snu.

I druge slike oko nas su kao u snu. Posmatramo poznate gradove sa sjevera Crne Gore u kojima je radilo mnogo ljudi, gradilo se po mjeri i planu. Onda se slika promijenila, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, i dr. sada su, vidimo, sumorni gradovi. U centru i primorju vidimo dokaze investicionog i građevinskog „buma“. Sa grotesknim građevinama koje su bestidni dokazi brzo stečenog novca. Uz nastojanje vlasnika da potvrdi svoj novi društveni status. Bez brige i odgovornosti za očuvanje urbanog ambijenta.

A da bi se, ipak, držao otvoren sigurnosni socijalni ventil - bespravna gradnja je bila višestruko korisna. I toliko se proširila da je preostalo da se institucionalno potvrdi. Tu se državna administracija svojski potrudila da izbjegne izraz LEGALIZACIJA. Jer, očigledno je da se mogu legalizovati samo bespravno podignuti objekti...

U tome košmarnom snu izmiču slike uređenosti skromnih i autentičnih gradskih prostora, a bučno dolaze slike haotičnih naselja, zauzete obale, pod parkinzima nestalih parkova i drvoreda. Svako djelovanje je kao trčanje u snu. Ili pokušaj da viknete, a nema glasa.

Da li će nešto poboljšati novi Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata? I kako taj Zakon može zaustaviti generator kojim se, već skoro dvije decenije, prostor obezvređuje? Jer, taj generator su nezajažljivi apetiti investitora, često kapitala neprovjerenog porijekla, podržanih upriličenim zakonima i zakonodavstvom ove zemlje.

O, kako bi bilo divno da se probudimo i ohrabrimo riječima: To je bio samo košmarni san!

Ali, iz košmarnog sna se ulazi u beznadežnu javu. Ako je korak u košmarnom snu zaleđen, na javi je taj košmar u mnogome materijalizovan.

Uz sve nepodopštine tranzicionog urbanizma i gradnje, imamo i ignorisanje skromne, skladne i autentične građene sredine u mnogim crnogorskim prostorima. Nekoliko primjera je potrebno, uz rizik da se produbi depresivna slika stvarnosti.

Hotel Durmitor kod Žabljaka izgrađen prije osamdeset godina, neodvojivi je dio svih gradskih vizura i veduta Žabljaka. Dobrih proporcija, odličnog arhitektonskog rješenja i arhitekture, uz tradiciju vrijednu poštovanja, trebalo je da bude uvršten u novije arhitektonsko urbanističko nasljeđe Crne Gore. Umjesto toga, prodat je Statisu za 650.000 eura (hotel i pripadajući prostor oko njega sa bungalovima). Sa nemuštim saopštenjem za javnost da će biti „rekonstruisan, odnosno izgrađen novi“. Nikada nijesu objavljeni uslovi za rekonstrukciju Hotela Durmitor, a to je važan dokaz o zimskom turizmu u Crnoj Gori! Ili je na djelu brisanje takvih dokaza?

Sa Miločerskim parkom, neizvjesno je šta će biti. Ako se ispuni plan Vlade koji je odobrila većina u Skupštini, parka neće ni biti, prostor će biti skoro potpuno izgrađen, a dio gdje su predviđene vile prodat sa pripadajućim državnim zemljištem (koje je dato u zakup!). Tračak nade uliva nova opštinska vlast u Budvi. Ako se uopšte nešto može učiniti. Jer, za istragu štetnih ugovora Tužilaštvo, izgleda, nije još spremno. A kad će, ko zna.

Nasrtaj na Nacionalni park Skadarsko jezero, bez presedana je. Prvobitno odabrani „strateški partner“ se zdušno potrudio da objavi prodaju vila uz garanciju da će zona Jezera uskoro biti pod međunarodnom zaštitom, što će isključiti dalju gradnju. Nedavno je taj prvobitni „strateški partner“ bivšeg ministra MORTa predstavio crnogorskoj javnosti dvojicu svojih, novih, partnera (Ja ću doves' brata, da nas bude više!). I obećao da neće biti prodaje vila, sve će biti dio turističkog kompleksa. Drugim riječima, sa prodajom nije išlo, od kojih je para trebalo praviti ostalo. A država nam - ćuti. Preko svojih brojnih institucija. Od kojih neke zadužene za zaštitu NP Skadarsko jezero.

Srčana i iskrena žena, diplomata i posvećenik zaštite životne sredine, gospođa Gudrun Elizabet Štajnaker, nije proglašena počasnim građaninom Ulcinja, za zaslugu u očuvanju Solane. Čudni i nemušti neki razlozi su se čuli. Ali, dobila je, početkom oktobra ove godine, nagradu Euronatura 2017. za doprinos zaštiti ulcinjske Solane. Ipak, još niko ne može sa sigurnošću da kaže da se na prostoru Solane neće graditi turistički kompleks. Podrazumijeva se sa stanovima za prodaju.

Ironijom događaja, oko dvije nedjelje prije nego je gospođa Gudrun Šrajnaker dobila nagradu Euronatura 2017, počast i zvanje Ambasadora (mediteranske) obale, dobio je bivši ministar MORTa B. Gvozdenović, na predlog g. Filipa Vujanovića. Napisala sam više tekstova sa prikazom i ocjenom rezultata politike prostornog razvoja Crne Gore, koju je pomenuti bivši ministar, a od 25. septembra 2017. Ambasador obale, provodio. Ostaje upitanost ko je i sa kakvim obrazloženjem g. Vujanoviću predložio (ili dao zadatak, ko bi znao?!) da kandiduje g. B. Gvozdenovića za nagradu UNEPa, MAPa i PAP/RACa. Prvi dio obrazloženja prilikom dodjele zvanja Ambasador obale 2017, glasi: „Za izuzetan doprinos uvođenju održivih modela planiranja i upravljanja obalnim područjem Crne Gore u skladu sa zahtjevima Barselonske konvencije...“ Ti „održivi modeli“ sa prekomjernom izgradnjom u sadašnjosti, a vodom, kanalizacijom, saobraćajnicama i sanitarnim deponijama u nekoj budućnosti, nijesu za pohvalu i nagradu.

Nad prostorom Crne Gore visi (posebno obalnim područjem), poput Damoklovog mača, prijetnja prekomjerne gradnje, često ignorišući ambijentalnost i autentičnost prirodne i građene sredine. Ako se košmarnom urbanizmu i gradnji suprotstavimo na javi, možda snovi neće više biti košmarni. Ni budućnost.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG

( Jelisava Kalezić )