Porfirije - od rokera do talibana

Nije samo neki tamo Miko Živković mula. Ili Mijo Boxer i mali Nikolaidis. Imaju i braća Srbi konje za trku. Recimo onaj tamo (daleko) Raković, ili hepi Marić, da ne govorim o mula Aleksandru (Vulinu). Talibani svih boja (i nacija) ujedinite se, rekao bi drug Marx.

Zato mi je baš žao Porfirija (Perića). Bio je dečko koji obećava, roker, Zagrepčanin, drug one lopine od Milana Bandića, kao i Milo, zato su obojica uputili dirljive brzojave na vijest o njegovom odlasku u raj, da bi sad, naš dragi Porfirije, završio kao mula. A hvalio se da reže vene na Azru i Film, širio po Hrvatskoj ekumenizam, namigivao papi sanjajući objedinjeno hrišćanstvo, i povrh svega - za svog mandata na mjestu mitropolita zagrebačko-karlovačkog Porfirije je skinuo hrvatske Srbe sa igle nacionalizma i velikodržavlja, koja ih je koštala pogibije, egzodusa i stradanja!

Prelaskom u Beograd, dobijanjem najvišeg čina (patrijarha) od strane Svevišnjeg a ne tamo nekog Vučića - Porfirije od rokera postaje mula. Vjerski poglavar koji širi govor mržnje, podjele, doprinosi destabilizaciji regiona, rekli bi oni iz Brisela, propovijedajući SNS ideologiju srpskog sveta a ne hrišćansku vjeru, za šta je pozvan i plaćen. Jer i popovi primaju platu (hvala Vučiću i Vladi Crne Gore).

Još jednom se potvrđuje stara mudrost - daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je. Sada Milovi Zagrepčani, od nekog Klasića do vaskolikog Stankovića, nedeljom u 2 a i drugim danima, leleču kako su se prevarili njegujući u njedrima Porfirija, uvjereni da je on rokersko jagnje a ne Vučićeva zmija. Ne vjeruje mu ni Milan Bandić više, javljaju s nebesa, ne vjeruje mu ni Arsen (Dedić) čije je stihove kako se on i Zagreb vole mnogo puta parafrazirao, jer prosto - Porfirije nije pjesnik i šansonjer već obični pop i loš političar.

Dok se Porfirije ljevičarima u Hrvatskoj i Milanu Bandiću i dalje kune kako se on i Zagreb još uvijek vole, i kako još nije sa Azre i Arsena prešao na Cecu i Lukasa, a sa N1 na Informer, dotle pohodi Crnu Goru sve u skladu sa najboljom tradicijom SPC iz strašnih 90-ih, koju je slikovito definisala poznata metafora - popovi pa topovi.

Prije neki dan, usred Podgorice, zateče me i zabrinu pitanje jednog zapadnog diplomate - da li agresija AV na Crnu Goru može da izazove građanski rat ovdje?! Vazda li ti stranci znaju nešto što mi lokalni tek kasnije vidimo?! To prvo pomislih, ali ipak odgovorih odrečno. Čak se više bojim da takav rasplet prije ne zadesi Srbiju, uzvratih. Jer toliko zla, mržnje, podjela, kiča, straha, koliko dnevno sipa režim AV u sopstvenoj zemlji, ne vodi ka demokratskom rješenju problema. Vidjeli smo to i 5. oktobra davne 2000.

A patrijarh na sve to ćuti. Makar da ćuti i po pitanju Crne Gore, pa da mu Svevišnji oprosti. Umjesto što se kočoperi i dijeli lekcije po maloj, kompleksnoj i komplikovanoj Crnoj Gori. Dolivajući ulje na vatru, dijeleći braću i komšije, držeći predavanja iz istorije, i etnologije, i povrh svega etiketirajući ljude koji se ne izjašnjavaju nacionalno po njegovim i AV uputima. Evo, ja sam Vasojević a nijesam Srbin. Iako obožavam Srbe - odavde do Tokija. Odustao sam da budem i Crnogorac, ogadili su mi Milo i njegovi i taj osjećaj, ali evo - zahvaljujući AV i Porfiriju, opet sam „stopostotni“. Iako mi je mala muka u stomaku. I šta ćemo onda kad takvim Vasojevićima, a nijesam sam, Porfirije drži banak posred Berana i kaže: „Ovde je, a svi to bolje znate od mene, ali neka i drugi čuju i znaju, nekada služio nesalomivi Mojsije Zečević, saborac i prijatelj Njegošev, saborac i prijatelj svetog Petra Cetinjskog, ali i pripadnik najvećeg srpskog plemena Vasojevića“. Čak i da je tako bilo početkom 19. vijeka, pozivati se danas na period kada su nacije i nacionalne države u Evropi tek počele da se konstituišu predstavlja jeftinu nacionalističku propagandu, agitaciju pred popis Vučićevog aktiviste na terenu Porfirija. U vrijeme Mojsija Zečevića nijesu postojali ni Italijani, ni Austrijanci, ni Švajcarci, ni mnoge druge nacije današnjeg svijeta, pa bi po Porfiriju ispalo da su u stvari svi oni bili ili čak i danas jesu Srbi. Ali nijesu još svjesni toga.

Ali da se manemo istorije.

Raspirivati nacionalističke strasti u multietničkim, multinacionalnim i multikonfesionalnim Vasojevićima nije ništa drugo do opasan govor mržnje zbog koga bi sjutra Murinjo komotno mogao da formira predmet i otvori izviđaj. Tim prije što je Porfirije van domašaja naših organa, tako da mu se ništa ne može desiti jer ga 24/7 pazi i čuva Aleksandar od Srbije. Kao i Sveta Marovića.

Ali nije mula Porfirije bio sam u ovom nacionalističkom zanosu u Beranama. Bio je tu i mula Stijović (ministar za kupus i zelenu salatu), mula Ratko (ministar za prostor, liše njegove nelegalne palate) i mula Aleksandar (od Prve banke). Niko od njih ni da trepne na govor mržnje i podjela mula Porfirija, niko da ustane i demonstrativno napusti prvi red, niko da javi šefu Zdravku (Krivokapiću) da ne dolazi u Berane posle takve bruke. Koliko god da je premijeru Metodije blizak, koliko god je novi vladika za poštovanje, i koliko god bila šteta što Metodije nije mitropolit crnogorsko-primorski i egzarh pećkog trona nego onaj đilkoš od Joanikija.

Falili su u Beranama, da ukrase prvi red, samo Crveni Aleksa i zelembać Dritan - ali su ih opravdale njihove pres službe. Prvi je na službenom putu (Slovenija), a drugi je na nekom tulumu (Ada Bojana).

Zbilja, zajebavaju li se ovi ljudi s nama? Ove mule, crnogorske i srpske, vlastoljupci i foliranti, koji su za veći čin i više moći spremni da od ljevičara postanu desničari, od mirotvoraca ratni huškači, od rokera mule. U pamet se, Porfirije.

P.S. Da mi neko od čitalaca ne zamjeri što među mulama nema ljuba filipovića - i on ima opravdanje. Pisao je ovih dana tovarišu Putinu i meni, pa čekam da mu Vladimir Vladimirovič prvo odgovori. Pa ću onda ja.

( Željko Ivanović )