Tako ti Neretve, skratimo priču za glavu

Došla su neka nova tamna vremena i stara smrt obišla je nove ljude pa se i autor malo smračio. Istodobno, dogodila se ljubav, stabilnost, što opet znači da se konačno izmaklo ljepotama zaljubljenosti i zanesenosti, intenziteta. Zrelo doba pokazuje se kao prezrelo, kao uvod u trulež i novi strah. Priča se zapravo dobro razvija, ali valjalo bi je skratiti za glavu, jer prijeti sterilitetom”, zapisao je urednik Kruno Lokotar o jubilarnoj desetoj zbirci pjesama Marka Tomaša, “Skratimo priču za glavu”.

Zbog toga što previše pričamo, a malo djelujemo, što previše razgovaramo a niko nikoga ne čuje, Tomaš je odlučio da “skrati priču za glavu”.

”Došlo mi je do toga da skratimo priču za glavu, da dođemo do suštine - ajde da ne razgovaramo, ajde da se razmijemo. I na taj način je došlo do naslova knjige. To skraćivanje za glavu je znak da prekidaš nekoga u nečemu i ja sam saopštio da prekidam taj dugački razgovor koji ne vodi nikuda, da počnemo da se razumijemo, a ne samo da pričamo. Pokušao sam da esenciju svega toga sažmem. Koliko sam uspio ne znam, s obzirom da su ovo najdublje pjesme koje sam pisao u životu”, kazao je Tomaš tokom promocije zbirke na Jesenjem sajmu “Andreva book” u Nikšiću.

Moderatorka večeri bila je mr Ksenija Rakočević koja je kazala da je “Markov književni tekst, po njenom sudu, jedan od rijetkih koji će preživjeti zub vremena i koji će se čitati i za 50 godina”.

”Ne vjerujem u to. Ja samo pokušavam da se provučem kroz ovo vrijeme koje je meni dano. Nemam aspiracije ka vječnosti, nego samo ka ovom vlastitom. Dok me služi to što radim u redu je, nakon toga me ne interesuje. Da li ćete me čitati i kad me ne bude, to je već vama na leđima i to nema veze sa mnom”, kazao je autor deset samostalnih i tri grupne zbirke poezije, kao i romana “Nemoj me buditi”.

Citatom Mehmeda Selimovića, “Sada mislim kako je jednostavnije mijenjati svijet, nego sa njim postati prisan”, Tomaš je uveo čitaoce u zbirku.

”Mislim da smo na neki način uvijek u sukobu sa svijetom u kome živimo. Zbog čega je to tako, to je ono na šta moramo neprestano odgovarati. Ja još uvijek pokušavam da odgovorim, ali nemam rješenja, ima samo dodatna pitanja”, kazao je pjesnik koji smatra da jedini rat koji moramo dobiti je rat sa samim sobom.

Kako je moderatorka istakla, jedan od Tomaševih motiva je “motiv domovine” od koje se ne može pobjeći i na koju smo “nevini osuđeni”, ali i “momenat grada koji je obavezno vezan za vodu”.

”Mostar postoji zbog Neretve, a ne Neretva zbog Mostara. To je jedina konstanta koja je tu. Mijenjaju se države, pravila, a jedino što imaš konstantno je ta rijeka. Neretva je i Bosna i Hercegovina, jedina stvar koja, kada se vratiš, je ista kakva je i bila. Ljudi se mijenjaju na ovaj ili onaj način, ali ta rijeka roni svoje stijene, ide prema jugu i to je na neki način jedina uporišna tačka koju imaš u životu. Zbog toga je možda i toliko bitna, zbog toga možda toliko ‘protiče’ kroz moje pjesme. Ona je jedina pouzdana stvar koju sam upoznao do sada. Ne bih se ni u šta drugo zakleo, osim u Neretvu”.

U zbirci postoji jedan dio posveta, ili neke vrste omaža ljudima koji nijesu sa nama. Prema riječima Tomaša, iako nije trebalo tako biti, zbirka je na kraju “vođena ovim pandemijskim vremenom” i “suočavanjem sa beskrajem u koji ćemo svi jednog dana otići”. Kako je kazao, sve što pišemo je “nekakvo obraćanje nekome, pokušaj da izgradimo vlastiti stav o bilo čemu na svijetu nekom drugom”.

”Uglavnom se obraćamo ljudima koje volimo, tako da je uvijek to pismo posredno ili neposredno. Nije bitno na koji način je obraćanje, uvijek je to ljubavno pismo šta god to značilo. S time da ja uvijek držim tu zadršku da se obraćamo jedni drugima a da još uvijek ne znamo šta je to ljubav. Mene u današnjem svijetu najviše zaprepaštava taj izostanak nijansi koje se gube”, kazao je pisac koji trenutno piše drugi roman i kome se “učinilo da je nakon deset knjiga pjesama, eseja…postao prihvaćen u književnom svijetu” tek kada je objavio roman.

Smatra da se u ironiju bježi kada si neautentična osoba.

”Ne moram da bježim ni od patetike, ni od bilo čega, jer jednostavno to sam ja i tu se sva priča završava. Taj momenat mi je nekako puno bitniji u mom ličnom životu i u odnosima - da znaš ko je kakav čovjek. Na kraju se i ta književnost svede na to”.

“Pisanje je zanat, kao i svaki drugi”, kazao je pjesnik kome je “Mostar baza od koje sve kreće”, koji na svom Jutjub kanalu čita poeziju i, onako kako to samo on umije, “zavodi” publiku.

”Dužnost pisaca je da ‘kvare’ jezik da bi ga odnijeli u budućnost. Jezik koji se ne kvari je mrtav i onda ćemo pričati latinski”, kazao je autor koji sebe zove “kraljem polufinala” jer nikako da stigne do zasluženih nagrada o kojima i ne razmišlja, jer zadovoljstvo nije u nagradi već u spoznaji da ste napisali pjesmu s kojom ste nešto rekli.

”Uvijek se ljudi bune kako je književnost odvojena od naroda, ali nije - književnici odvajaju književnost od naroda jer se ‘boje’ publike. Mi smo tu da kvarmo jezik ali na način da komuniciramo, a ne na način da svari postaju sve nejasnije i nejasnije. I naše postojanje određuje riječ. Izvan jezika ljudi ne postoje”.

Misli da se nije promijenio, a jeste odnos drugih ljudi prema njemu.

”Nisam član nekih previše udruženja, nemam nikakvu poziciju moći, ali drugi ljude pogrešno misle da imam i u toliko se mijenja njihov odnos prema meni. Cijeli žvot sam izbjegavao penjanje po tim socijalnim skalama, što je u ovom današnjem vremenu najvažnije da nešto uspiješ. Meni samo pusti da na miru radim svoj posao i sve će biti dobro”.

Odgovarajući na pitanja publike, priznao je da je jedan od rijetkih pisaca koji je toliko godina pisao poeziju pa da može da živi od toga, ali i otkrio da je roman koji piše roman o njegovom najintimnijem odnosu sa ženom sa kojom živi.

”Toliko nesporazuma na dnevnoj bazi ne možete imati sa čovjekom kojeg ne znate, koliko sa osobom sa kojom živite i onda na neki način, barem u tom novom rupokisu, da dovedem u stanje komedije”, kazao je književnik čije ime je “lozinka neoromantizma”, kako je to zapisao Lokotar.

( Svetlana Mandić )