Oslobađajuća erupcija teksta

Rukopis “Opus dei” (a nije “Božje djelo”) potpisuje Tatjana Dunjina i predstavlja prvijenac prof. dr Tatjane Đurišić Bečanović. Njen višeslojni roman ovih dana intrigira crnogorsku čitalašku i književnu javnost, a objavljen je u izdanju mlade izdavačke kuće “Spektra” iz Beograda (jer bi je u Crnoj Gori bilo teže izdati knjigu zbog likova koji liče na neke iz naše javnosti, priznaje autorka u razgovoru za “Vijesti”).

Djeluje nemoguće procijeniti buduća tumačenja ovog djela u relativitetu subjektivnog i (ne)pojmljivog, a s obzirom na snažne simbolike, specifičnu naraciju, ali i otvaranje niza vječnih tema, te svojevrsno putovanje kroz vrijeme, uz upotrebu mitologije, filozofije, religije, ali i humora, erotike, dijaloga...

”’Opus dei’ je zahtjevan tekst i nije štivo koje ćete čitati na plaži ili pred spavanje, ali je opremljen instrumentima koji će vam omogućiti lakše čitanje. Ako dozvolite tekstu da vas lagano uvede u samoga sebe, vi ćete povezati osnovne narativne instance”, izazvala je Đurišić Bečanović čitaoce.

Ovo je prvi dio trilogije “Opus dei”, objašnjava ona, naziva se “Posljednji gospodar” i čitaoca uvlači u muški univerzum, govori o bogu, božanstvu i bogovima, ali i o čovjeku, svijetu, životu, vremenu, religiji, mitu i mitskom, na fonu i o kulturi i kulturološkom, neminovno i o slobodi i istini, te traženju ili osvajanju slobode i istine kroz samoga sebe.

Svoje djelo, Tatjana Dunjina, detaljnije predstavlja u razgovoru za “Vijesti”.

Vaš roman već je dobio niz pozitivnih kritika, a pored Bahtinovog (Mihail) citata na početku kojim ste suptilno ukazali na jedan od putokaza, rekla bih da fali Vaša (uvodna) riječ. Pa, šta biste Vi rekli, o čemu govori ovo djelo?

Roman zapravo govori o tome kako čovjek u jednom trenutku osjeti potrebu da progovori samo svojim glasom i da krene u potragu, bilo da je to smisao ili istina. U suštini, vi cijeli svoj život provedete tražeći nešto što je ponekad teško definisati. Ono što je dobro za mene, a ovo Vaše pitanje je prilično lično, jeste što sam se ja pronašla u ovom tipu diskursa. Dugo sam pisala o drugima i o tuđoj naraciji, a u jednom trenutku je ono što sam ja imala da kažem postalo mnogo bitnije od svega što su drugi rekli, naravno, sve veći i bolji pisci od mene... U jednom trenutku je ovo bilo važno i tekst je krenuo eruptivno.

Na početku sam umala shemu od 13 poglavlja; jer je broj 13 vrlo značajan za mene: rođena sam 13. u mjesecu, narcisoidan je broj i ima jako složena simbolička značenja; označava i okončanje neke moći, a donekle je i broj smrti, broj opadanja moći, broj pada, a pad je ključni motiv, ili jedan od ključnih motiva, u ovom romanu.

Kao neko ko se bavi akademskim, ali i pedagoškim radom, a uz sve druge funkcije, da li je odgovornost utoliko bila veća?

Da, to je vrlo zanimljivo pitanje, jer, u suštini, vi kada krenete da pišete zaboravite sve svoje ostale funkcije. Ja sam se plašila da će me sputavati. Kada ste profesor, od Vas se očekuju određeni akademski maniri. Primjera radi, ja se ne sjećam da sam ikada javno izgovorila psovku, niti bih, a ovaj roman je od mene zahtijevao veliku količinu agresivnosti. Ne od mene lično, već su moji likovi morali biti agresivni - to je takozvana ushićena agresivnost, kako je From to nazvao, po tom principu sam i ja radila. Tako sam morala da zaboravim na sve svoje funkcije, što se dešava spontano: zaboravite i da ste profesor i da ste nečija majka ili kćerka i tada ste samo sila koja ispisuje tekst.

Da li je taj proces oslobađajući?

Jeste, vrlo. Čitav proces je prošao veoma dobro, oslobađajuće i iscjeljujuće. Smatram da sam sebe ovim tekstom umnogome oslobodila nekih stega i okova koje je djelimično nametalo i društvo u kojem živim, kao i mnogo drugih okolnosti. Definitivno se mnogo bolje osjećam posle ovog teksta jer je on žudio da, u vidu neke erupcije, izbije iz moje nutrine. Ono što me je dugo sputavalo da pišem je i to što se vi kao autor tako otkrivate pred čitaocima. To je bilo malo zastrašujuće, ali nagon za pisanjem je ipak bio jači. A kada taj tekst date na uvid javnosti, prosto postajete spremni da budete ranjavani, jer imate neku vrstu energije i snagu koju ste iscrpli iz tog kreativnog stvaralačkog procesa.

Djelo donosi mnogo simbolike, simbola, brojeva, metafora... Stičem utisak, a možda i griješim, da je čitavo djelo alegorija današnjice - nasljeđa koje nosimo, onoga što trenutno živimo, a možda i nekog okreta u današnjem trenutku koji nas vodi nečem drugom, nekom novom poglavlju, nastavku...

Dobro ste zaključili, zato što sve što pišemo, mi pišemo zapravo da bismo objasnili trenutak u kojem mi živimo, kao i sebe u tom trenutku i svijetu. Tako i istorija i mitologija, sva ta prošlost koja se povampirila u ovom romanu, služila je da objasni naš trenutak, ovaj u kome živimo i u kojem sapatimo, jer vi znate da je jedna od ključnih hrišćanskih ideologija čovjekova patnja koja se mitološki objašnjava na različite načine. Ovaj roman jeste vrlo složenim i suptilnim rješenjima povezan sa našim sadašnjim trenutkom. Mislim da bi bez toga sve bilo uzaludno.

Pišu ljudi istorijske romane, a zapravo pišu o istoriji da bi govorili o sadašnjosti, tako da nijedan tekst nije bez referencijalnih veza sa sadašnjošću, a tako je i sa ovim. Ipak, simboličko kodiranje je ključno, počev od naslova pa dalje redom, jer morate znati šta je “Opus dei” da biste uopšte ušli u tekst. To je znak koji je mene obavezivao da sve ono što slijedi bude krupno i ozbiljno, jer ne možete nešto nazvati “Opus dei”, napisati stotinu stranica i priču o tome kako ste proveli dan, recimo. Bilo mi je važno da aktiviram simbolički poredak crnogorske kulture i simbolički poredak balkanske kulture, iako se nigdje Crna Gora ne pominje... No, svi ti simbolički znakovi su višeznačni i najteži su od svih, zato što nikada ne stoje sami za sebe, već uvijek u vašu memoriju dovode i prošlost i mitološke sisteme, odnosno simboličke sisteme iz kojih su preuzeti. Dakle, to je najsloženiji tip znaka. Semiotika se, naravno, bavi i tim i drugim ikoničkim indeksima, ali ovdje je morao dominirati simbolički kao najsloženiji. O tome govori aktivna veza i aktivan dijalog sa Njegoševom ”Lučom mikrokozma”. Luča je sva ispisana kao simbolički tekst.

Tu su i brojevi. Numerologija postoji kao jedna disciplina, rekla bih manje naučna - više mitološka, i ona pridaje brojevima određena značenja. Zbog toga je broj 10 takođe bitan za mene; zato ga je i Njegoš utkao u svoju Luču mikrokozma, a inače je vezan i za antičku filozofiju, jer zbir prva četiri broja daje desetku - veličanstveno deset, kako su to nazivali grčki filozofi koji su se klanjali tome kao božanstvu, kao nečemu iz čega sve proističe i u šta se sve vraća, odakle je sve počelo i gdje je svemu kraj. Taj tip znakovnosti dominira u ovom romanu, pa je sve krupno, a pritom izrovareno satiričnim kodiranjem. Od najboljeg satiričara na ovim prostorima, Miodraga Bulatovića, sam učila kako se dekonstruišu stvari, kako se razrađuju, množe, kako svoj tekst napisati uz oslonac na te subverzivne narativne strategije, a subverzivna revolucija kao motiv savršeno se naslanja upravo na subverzivne postupke u književnosti.

Vaš roman, pored ostalog, prožimaju (ili pak čine) istorija, mitologija, religija. Kako te discipline i pojmovi korespondiraju sa nama danas i koliko znamo o onome što govorimo kada se pozivamo na nešto iz tih sfera, bilo da je u pitanju prosječan građanin ili čovjek na funkciji, državnik?

Istorija je naracija o prošlim događajima, tako da mnogi savremeni naučnici, a među njima najviše Jurij Lotman, vrlo ozbiljno preispituju istinitost istorijske istine. Istoričar koristi dokumenta i na osnovu njih sklapa priču. Međutim, vrlo često istoričar nema ništa osim svjedočenja ljudi, a svako svjedočenje je subjektivno. Ja sam vrlo sumnjičava prema istoriji i njenoj sposobnosti da nam prenese ono što se stvarno desilo. U mom romanu ćete vidjeti da se upravo to problematizuje, pa imate nekolike verzije jednog istog događaja... U mom romanu istorija stoji kao učiteljica života. Historia magistra vitae est, to je ono što su nam ponavljali kroz čitavo školovanje, a što je mene uvijek zbunjivalo, jer iz te istorije ne možete mnogo da naučite, osim da je čovjek glup, da ponavlja iste greške i da će ponovo ratovati iako je prolio ko zna koliko krvi ranije. Zbog svega toga, ne znam čemu služi ta istorija.

Mitologija je mnogo zanimljivija. Ona pokušava da objasni naše biće. Posebno je antička mitologija zadrla duboko u čovjekovu psihu i vi vidite kako ona tumači i naslućuje sve ono što nama danas moderna psihologija drugim jezikom, diskurzivnim jezikom nauke, objašnjava. Zbog toga mi je mitologija interesantna i ona se u mom romanu naziva učiteljicom smrti, nasuprot istoriji. Jer, mitologija treba da vas pouči tome “kako umrijeti bez straha i bez užasa”, što je čuvena rečenica sa kraja “Derviša i smrti” Meše Selimovića. Naš susret sa smrću je neminovnost koja nas čeka, ali i najveći naš strah, a moja teza je da se tu stvaraju uslovi za kreiranje i nastanak boga. Naš strah od smrti će uvijek proizvoditi bogove zato što su bogovi garancija da mi ne umiremo nego nastavljamo da živimo na ovaj ili onaj način.

Što se tiče religije - religija je u suštini mitologija, samo što u jednom trenutku ljudi odlučuju da vjeruju u to. Hajde da se vratimo do starih Grka. Zamislite jednog Grka koji vjeruje u Zevsa i 12 Olimpljana. Da vi jednom Grku u II vijeku prije nove ere objasnite da svega u šta on vjeruje nema, već da je on to izmislio, bilo bi nemoguće. Danas da objasnite jednom hrišćaninu da je i to u šta on vjeruje i što naziva religijom - zapravo niz predivnih priča - teško. Dok god čovjek bude postojao on će kreirati boga, usljed njegovog straha od smrti, života, budućnosti. Njemu je potrebna viša sila na tom putu, a naš životni put je uvijek trnovit i težak, on nikada ne može biti lagan, bez obzira gdje se i kako vi rodili. Ljudi često pucaju u nemogućnosti da podnesu put kojim hode i mnogi od njih nalaze utočište u religiji. Ja to poštujem - iscjeliteljsku funkciju religije. Kada je ona, pak, agresivna i kada poziva čovjeka da dâ svoj život za višu silu, tu funkciju religije ne podnosim, već mislim da je treba raskrinkavati i ogoljavati. Mnogo je opasno kada se religijskim kodovima i religijskim značenjima igramo sa samog vrha države.

Kada svemu tome pristupite kao priči, i istoriji i mitologiji i religiji - ja imam fantastičan sastav za svoj roman, sve uzimam odatle, priča je već skockana! Jer, sve su priče već ispričane. Priča u naraciji je kao kostur na koji vi kačite meso. Sve u naraciji zavisi od kvaliteta i sočnosti toga mesa, a što je sočnije meso to će vaš književni tekst biti upečatljiviji, prodorniji, odnosno bolji. Vama, zapravo, priča sama po sebi ne znači mnogo. Ako dozvolite da priča dominira i podređuje sebi sve ostale elemente narativne strukture onda ste u problemu da ponavljate nešto što je već rečeno i zbog čega će vaša priča biti predvidljiva.

Ima li u Vašem romanu kulturološkog viđenja ili uticaja našeg podneblja?

Ima, naravno. Ovo je jedna bolna priča o domovini i odnosu pojedinca prema toj domovini. Postoji u čovjeku ta vrsta otuđenja, on živi negdje, rodio se tu, ali osjeća, ili mu drugi ljudi saopštavaju, da ne pripada tu. Ta tenzija i napetost između pojedinca i doma, odnosno domovine, je velika. Ovo je muški princip univerzuma, a kod muškaraca je to još teže, zato što su muškarci vaspitavani tako da moraju svoj život da daju za domovinu. Žene imaju drugu vrstu mitologije kojoj robuju - one čuvaju kuću, dom, ognjište, a muškarci čuvaju širi prostor domovine. Uglavnom, svi smo dužni da svoj bijedni život položimo za očuvanje upravo toga, domovine i nečega što smo sami konstruisali. Mi živimo u brojnim zarobljenim konstruktima, a jedan od tih konstrukata je upravo domovina, ali jedan od najmoćnijih ikada izmišljenih konstrukata je bog i on je taj koji prosto pokorava biće, zato je za mene bahtinovski izraz s početka romana presudan.

Otkud Tatjana Dunjina?

Ja sam odavno sebe zamislila kao Tatjanu Dunjinu - da to bude moje umjetničko ime ako ikad budem pisala. Mislim da je predivno ispalo. Inače, Dunja je moja majka i zbog toga “Dunja”. Jung kaže da nije jedan arhetip (majke), već je to čitav sistem. U ovom romanu kao lik se javlja i Majka Zemlja, jer ona sve nas na sebi nosi. Tu je i, za mene, najzanimljivija mitska figura žene - Eva. Mitologija prelazi veliki put od Eve do Djeve, odnosno do Djevice Marije i nje kao inkarnacije ženske čistote i duhovnosti. Takva žena rađa Isusa Hrista, pa sam i nju kao takvu uvela u roman, na osnovu jevanđelja, ali i apokriftnih spisa koji su mi posebno zanimljivi. Jer, neko je u jednom trenutku odlučio da normira i kaže šta je ispravan, a šta pogrešan tekst... Ko je to uradio? Autoritet crkve. Negdje u četvrtom vijeku dolazi do kodifikovanja i kodiranja biblijskih tekstova i tada nastaje kanon. Kanonski tekstovi su dozvoljeni i samo je tamo istina, pa vi samo njih čitate. Šta se desilo sa svim onim koji su nastali u vrijeme dok je, navodno, Hrist živio?

Čini se da je čovjeku potrebno da ima nekoga ko će mu reći šta je istina, iako je i istina, kao i moral, etika, čast, prilično relativan pojam... Da li je moguće osloboditi se toga, a da ne uđemo u sistem anarhije?

Moguće je u onom trenutku kada vi krenete da odlučujete šta je vaš prostor i dokle je vama sve dozvoljeno, a tu je ona granica koja zadire u tuđi egzistencijalni prostor. Vi možete biti slobodni sve dok drugo biće ne ugrožavate. To je vrlo suptilna granica i mislim da mi za njom tragamo cijelog svog života. Sve što radimo jeste u svrhu tog oslobađanja. Kultura kao jedna gusta mreža zabrana i ograničenja pomaže nam da možda sebe ponekad sačuvamo, pa vas ona uči i kako da se štitite. Međutim, čovjek nekad ne želi da bude zaštićen, što je posebno slučaj sa mladim ljudima tokom puberteta, adolescencije. Ne žele zaštitu roditelja, već žele da žive. Ovaj roman govori i o toj žudnji da se istinski živi. Ja vjerujem da kada god čovjek krene na taj put u onostranje, na posljednje putovanje, čini mu se da nije dovoljno živio. Koliko god godina da imate još nešto biste željeli da postignete, ostvarite ili postanete. Bitno je da čovjek samoga sebe toliko oslobodi da u tom posljednjem trenu što manje žali.

Ovo je prvi dio trilogije i donosi prikaz muškog univerzuma. Drugi dio je rezervisan za ženu, najavili ste.

Tako je, “Opus dei” je zamišljen kao trilogija. To je, naravno, veliki uticaj Lalića koji je moj omiljeni pisac, a ja sam i doktorirala na Laliću. Njegovi romani imaju savršenu unutrašnju kompoziciju, a voli i cikluse. Takođe, i broj tri je meni opčinjavajući, pa sam zbog toga planirala ovo djelo u tri romana. Prvi je, dakle, “Posljednji gospodar”. Ovdje se u podnaslovu i kaže da je to eshatološki pratekst o svireposti znakova. Eshatologija je disciplina, mislim da ne možemo reći nauka, možda prije mitologija o posljednjim stvarima, iako ima “logos” u sebi, koja govori o tome šta biva sa nama posle naše smrti. To je ogromni prostor u kojem vi možete tvrditi šta god hoćete, ne postoji neko ko će to demantovati, zato što se odatle, što bi rekao Šekspir, nijedan putnik vratio nije. Ova trilogija je predviđena da zahvati prvo univerzum po tom muškom principu, pa je zato i stil prilagođen tome. Drugi tom je zamišljen kao ženski princip univerzuma naziva “Posljednja žena”, a treći tom će se zvati “Posljednji prorok”. Taj, treći dio, će biti možda i najzahhtjevniji za pisanje...

To budi želju za čitanjem, a svakako djeluje kao da ste sebi zadali težak zadatak.

Ja obožavam teške zadatke (smijeh); laki me ne ispirišu, dok uz teške iz sebe izvučete najviše.

Čitajte ono što će vam otvoriti i podstaći mozak

Roman očigledno nije baš lako štivo, što ste i sami potvrdili. Pratite li domaću književnost, crnogorsku ili regionalnu i šta mislite o hiperprodukciji koja omogućava proizvodnju sve više tzv. “lakog štiva”? Knjige se brzo i lagano čitaju, ali nerijetko ne ispunjavaju svoju osnovnu funkciju.

Ne samo što je to lako štivo, nego što ono ne ostavlja nikakvog traga u vašem mozgu. Knjiga mora imati epistemološku funkciju. Ja sam, iz čiste radoznalosti, uzimala da čitam nešto od toga i desi se da pročitam cijeli tekst, a da nije potrebno da tražim ni jednu jedinu riječ u rječniku. Meni je to dosadan tekst i trudim se da izbjegavam takvu vrstu literature, jer za mene to predstavlja gubljenje vremena. A moje je vrijeme dragocjeno i mislim da svako treba da tretira svoje vrijeme kao dragocjeno. Ako već čitate, čitajte ono što će vam otvoriti mozak i što će vam dati nove episteme, saznajne jedinice.

Pretpostavljam da niko od mene nije očekivao lagan roman, a ni ovaj nije toliko težak koliko se opisuje, već samo zahtijeva posvećenost i ostaviće traga u mozgu čitaoca. Ne mora čitalac imati čak ni osnovna književna znanja, jer se ona tu ispisuju i utkivaju - ovaj roman će se sam otvoriti.

Savremena literatura ima jedan sloj koji stvaraju ozbiljniji pisci. Ipak, ja crnogorskom književnošću nijesam zadovoljna, jer ja ne mogu da pronađem novo Lalića, novo Bulatovića, a oni nijesu stvarali tako davno. Stara Jugoslavija je stvorila takve uslove da su ti pisci dali svoj maksimum. Ja tvrdim da je nešto i u sistemu trulo, jer nemoguće da ovdje nemamo talenata, ali je moguće da ti talenti moraju da rade od ujutru do uveče, da izdržavaju svoje porodice i nemaju vremena, već kreativnost koja u njima (možda) postoji ruše računi za struju i ostale brige. Sistem mora da se pobrine za umjetnike da bi oni stvarali.

Ova moja knjiga se vjerovatno neće baš dobro prodavati, no da li to znači da ona vrijedi ništa, da vrijedi malo ili pak da knjiga neke od aktuelnih spisateljica/pisaca vrijedi više? Postoji kriterijum da je vrijeme majstorsko rešeto, a vrijeme će zaista pokazati šta stvarno vrijedi, a knjige koje vi bacite nakon čitanja na plaži ne vrijede baš ništa. Autor/ka takvog romana, sa druge strane, zaradi neki novac, a to je za njih samo zanat, ne i umjetnost. Stvarati pravu umjetnost nije lako ni u jednoj oblasti i, na kraju krajeva, nikada nijeste siurni da ste baš to stvorili. Vi ste željeli i krenuli, ali da li ste stigli do prave umjetnosti uvijek je veliko pitanje.

Period muške vladavine dugo traje

Spomenuli ste i specifičnost odnosa između braće blizanaca u Vašoj knjizi, ali i odnos između oca i sina. Šta danas donose ti odnosi među muškim članovima porodice i da li se tako održava patrijarhat kao oblik vladavine?

U mitologiji imate period matrijarhata za koji se smatra, a pitanje je da li je i to izmišljeno, kada je žena bila glavna, a to je bilo dok čovjek još uvijek nije znao kako se stvara novi život. Vjerovalo se da vjetrovi imaju učešća u začeću, što je jedan od ključnih motiva ovoga romana. Nakon tog perioda matrijarhata slijedi patrijarhat, kada su muškarci preuzeli dominantnu ulogu u društvu i u skladu sa tim uvodili muška božanstva. Period muške vladavine jako dugo traje, da ja nekad vjerujem da je matrijarhat izmišljen. Povezan je sa rađanjem, jer žena koja rađa izgleda vrlo moćno. To je najjača prirodna funkcija žene. Kulturalne funkcije su nešto drugo, ali od prirodnih funkcija ta je najjača koju žena može imati. Sve to arhetipsko je preneseno i suptilno se utkiva u naš svakidašnji život i vi u Crnoj Gori. Kad se vratite na hrišćansku dogmu, vi imate oca, sina i svetog duha. Sveti duh se najteže objašnjava, pa je zato i nazvan najsumnjivijim članom velike trojice, svetog trojstva. Tako sam ja kombinovala ovozemaljski, svakidašnji plan, sa mitološkim - otac i sin su, recimo, bog i njegovo tvorenije, Lucifer. Fascinantno mi je to kada pokušate da se pobunite protiv onoga ko vas je stvorio, kao da vi nemate pravo to da radite, a zapravo imate. Lucifer u ovom romanu to pokazuje. Njega je stvorio bog, ali je on nakon toga samostalno biće koje može da odlučuje i koje može da traži. Recimo, Satana Njegošev traži “vladu da dijelimo”, samo to traži od Boga i sva njegova pobuna je samo ka tome usmjerena. Ali bog kaže “Ne, ja sam jedan koji vladat’ može”. To je za mene odnos tvorca i tvorenija, jedan od ključnih tematskih nivoa ovog romana. Ja sam se trudila da ga obradim i sa tog stvarnosnog, ali najviše sa mitološkog aspekta. Porijeklo Lucifera, koji je pali anđeo, objašnjeno je u sedmom papirusu koji se naziva “Purpurna blaženstva” što je sintagma koja će vas dovesti do Ničea, a i do samog srca hrišćanske mitologije. Ne bih otkrivala više, jer je to vrlo golicavo i jer je to jedna divna priča o tom arhetipu majke.

Svaki profesor dužan da iznosi svoje stavove javno

Da li biste nešto dodali ili posebno istakli?

Ukazala bih na važnost čitaoca, jer i teorija recepcije u nauci o književnosti ukazuje na važnost čitaoca. Ja vjerujem da dobar tekst dolazi do različitih čitalaca i da ne postoji jedan idealan. Svako će nešto pronaći, svakoga će dirnuti različita priča, jer je ovo enciklopedijski tip romana. On pokreće mnogo tema, polifonijski je na tematskom planu, a u njega je utkano mnogo narativnih nukleusa. Ovdje se lagano putuje kroz vrijeme, stiže se i do grčkog boga Urana, koga će kastrirati njegov rođeni sin Hronos, a onda će Hronosa kastrirati njegov rođeni sin Zevs. Ta krvava grčka trojka je meni bila jako bitna. Kastracija je proces koji se odvija i u tekstu, a kastracija je zapravo cenzura - kad vam neko otkasapi dio teksta. Mene su u Crnoj Gori zbilja pokušali da cenzurišu i ućutkaju kada sam govorila o stvarnosti i ukazivala na nezgodne društvene fenomene, jer sam smatrala da je to moja obaveza.

Znate, ja kada sam počinjala da radim kao univerzitetski profesor imali smo etički kodeks u kojem je jedna od stavki bila da je svaki univerzitetski profesor dužan da svoje stavove javno saopštava, vjerovali ili ne. Ta je stavka netragom nestala. Mene je to fasciniralo i ostalo mi je u pamćenju da sam ja u obavezi da dijelim svoje stavove. A velika je to odgovornost. Naravno, to je izbrisano iz tog kodeksa. Zbog toga mi je bilo bitno da pokažem ljudima da me neće ućutkati koliko god me zastrašivali, koliko god mi sudili - a ja jesam izvedena pred sud časti na Univerzitet Crne Gore i jedini sam profesor koji je osuđen, iako su svi ostali koji su izvođeni malo maltretirani i puštani, međutim, u mom slučaju je donesena osuđujuća presuda. To je za mene bilo prilično šokantno, s obzirom na to da sam se ja trudila da budem pravi univerzitetski profesor, ali neka. Tako da će i motiv presude biti zastupljen u ovom romanu i sudiće se, naravno, Serafinu koji je zadužen za pobunu i revoluciju.

Prosto, o čemu god da pišete vi morate unijeti sebe, to je neminovno. Istovremeno, mene nigdje u ovom romanu nema, a istovremeno sam sve ovo ja. Kao bog (smijeh).

Pa, ovo je Vaše djelo koje ste Vi stvorili.

Upravo to je najzavodljivije, što vi možete da kažete: "Ovo je moj univerzum, ovo sam ja izgradila po mojim principima", a i to što vi odlučujete da li će vaš lik da živi ili da umre. Toliko je to sve zanimljivo i moćno. Prelijep je taj osjećaj pisanja i stvaranja, pa zato sve pozivam da pišu.

( Jelena Kontić )