Varljivo ljeto 1984.

Šta je istorija, prošlost, povijest? Koji je značaj početka radova na hotelu Fjord 1984. godine? Baš to pitam - koji je značaj tog kamena temeljca iz današanje perspektive, kad na mjestu stare zgrade nema ničeg. Šta može da se uradi sa tim sjećanjem?

Bila je to lijepa godina za grad, u Kotor je stigla olimpijska medalja iz Los Anđelesa, na prsima vaterpoliste Popovića, na gol Bokelja stao je perspektivni Lemajić, a Luka Kotor dobila je status luke za međunarodni saobraćaj. Koja je važnost u svemu tome?

Godine 1984. naučnici su upozorili da fitoplankton u Zalivu postaje manje raznovrstan. Botaničar Pulević je na Drugom kongresu o korovima u Osijeku potvrdio prisustvo Euphorbia prostrata Aiton, nove adventivne biljke u flori Jugoslavije i Boke Kotorske. U privredi je sve cvjetalo, pa je malo reći da je opšta klima bila dobra.

Istog ljeta 1984. kotorska crkva Sv. Marije osvanula je na poštanskoj marki francuske države, u seriji posvećenoj Uneskovoj baštini. Otvoren je gradski bazen, a u kotorskom porodilištu zakmečao je dječak rođen u znaku jarca, imenom Draško Brguljan, koji će naslijediti slavu vaterpoliste Popovića.

Te davne i daleke godine, Crna Gora je imala 700 odsto više puteva nego tridesetak godina ranije, ekonomija je rasla 12 odsto po sezoni, a turisti su sve više dolazili zbog kulture. Muzej u Kotoru je ponovo otvoren, pet godina nakon zemljotresa bronzane ploče sa motivima iz istorije grada blistale su na ulazu. Citirala se nova knjiga francuskog sociologa Aršera, po kome je luksuzni turizam nestalan, pa brod valja okrenuti ka kulturi i ekologiji.

Život se odvijao u svojoj punoći, nisu baš svi bili pobjednici, ali nekako se gazilo naprijed. Tako blizu a tako daleko, baš 1984. godine, Kotoranin i sin političkog emigranta Lari Vučković u Italiji je snimio džez album sa legendarnim Džonom Hendriksom, pod naslovom Cast Your Fate, što bi u slobodnom prevodu značilo - neka bude što biti ne može. I zaista je bilo svega, pa i nepravde, zemlja je proizvodila, trgovala, a Kotorani su bili kao i vazda, pomalo izvan velikih priča, kupovali „elanove“ pasare, ribali, mudrovali i frigali gavice.

Ovih se dana dosta govori o 1984. u Kotoru, jer je iz mora istorijskih datosti izronila slika Svetog Save još tada okačena u kabinetu SH jezika kotorske Gimnazije. Tadašnji direktor škole se sjeća, novinari se pitaju, inspekcija traži da se slika skloni, ministarka neće ni da čuje, civilno društvo je u šoku.

Slika jednog sveca, književnika, političara, izgleda da iscrpljuje sav interes društva za 1984. godinu. Ta je slika očas postala kopča i ciljana fantazija u kojoj se određuje smisao prošlog. Crnogorsko društvo svjesno bira slobodnu volju nekog davnog nastavnika, da na njemu gradi svoju jalovu vezu sa istorijom.

Mnogi su odavno osporili tezu da je ono što prođe nužno iza nas. Čitaj Budena, on lijepo objašnjava kako živimo u društvu opsesivnog vraćanja na prošlo i fanatičnog sjećanja, do te mjere da se minulo doba zapravo ravnopravno miješa u strukturu sadašnjeg, te oblikuje samu budućnost. Stoga je ključno pitanje koji dio prošlog i sa kojim alatom uzimaš u obradu, kad ga već pustiš da ti vršlja po identitetu novih dana.

Kao da nikad nije bilo socijalističke republike i one francuske markice, kao da nikad nije održan Drugi kongres o korovima, kao da nije bilo ni luke, ni nauke, ni bazena, ni hotela, ni muzeja, ni medalje, ni FK Bokelja, ni ostalih trica, sve je poravnato u jednom kabinetskom portretu oko kojeg se stiče kotorska konekcija sa godinom Orvelovog proročanstva.

Sveti Sava postaje politički diktat koji je NN pedagog zadao jednom društvu, ne znajući da će nepunih četrdeset godina kasnije cijela zemlja zaboraviti razvoj, uspjehe i nesumnjive domete jedne epohe, države, grada, pa u toj slici pronaći svoju političku dinamiku, sresti svoju administrativnu manu i rasap pravne norme.

Bilo da se neka slika pretvara u ikonu pravde, ili u dokaz pada sistema, to je samo jedna slika, pa makar i sveca, slika kao mjera društvenog autizma, mentalne skorenosti i medijske impotencije koja se liječi povijesnim psihozama i rađa političko nasilje.

Društvo bez plana suočavanja sa prošlim, bez vizije budućeg, pretvara istoriju u politiku, a politiku gura u mit. Nepismena predaja sklepanih ideja novim generacijama ostavlja kašu u kojoj se mogu samo udaviti, dok viču parole naslijeđene od očeva. Svaka tačka postaje mjesto obračuna i smrt principa. U jednom društvu neznanja i polusvijesti, slika u kabinetu koja visi skoro pola vijeka (okačena u danima soc. diktature i brozomore, čoče!) može biti važna da pokaže nemoć ideološke mašte i bijedu koja se oko slike nadima i pregoni.

Sjutrašnji kamen spoticanja možda je broj odbrana golmana Lemajića u sezoni 1984/85, ili prosječna cijena ribe u Škaljarima koju godinu ranije. Sve je otvoreno za ogromne uplive iracionalnog u politiku, naročito politiku sjećanja, koja se zloupotrebljava u homogenizaciji internet hordi. Crna Gora je atrofirala, prepuštena je hiru i plovi ka pizdi materinoj iz koje je nijedan svetac neće izbaviti.

( Brano Mandić )