Prokletije – neprestana inspiracija i čežnja svih ljubitelja prirode

Proketije – neprestana inspiracija i čežnja svih ljubitelja pirode. Rekao bih, s pravom, jer takvih fantastičnih i surovih pejzaža nema puno na našem kontinentu. Prokletije imaju i neku posebnu mistiku tajnovitosti i opasnosti s obzirom na to da najveći broj najljepših krajolika nosi mnogo rizika za svakog ko se upusti u istraživanje, planinarenje, alpinizam i sve slične i prateće aktivnosti. Tajnovitost se ogleda u više aspekata, a najznačajniji je svakako činjenica da se Prokletije tek zadnjih dvadesetak godina široko otvaraju za ljubitelje prirode, jer su gotovo 50 godina najljepši djelovi Prokletija bili praktično zatvoreni za sve osim vojnika i graničnih službi bivše Jugoslavije i Albanije. Rigidni komunistički režimi su učinili svoje. Granica na Prokletijama je bila možda i najopasnija granica u svijetu.

U graničnom pojasu postoji i veliki broj bunkera koji su svjedoci tog ružnog vremena podjela i tenzija koje su, nadajmo se, sada daleka prošlost. Prokletije su sada planina koja spaja ljude bez obzira ko su i odakle dolaze. Nekadašnje patrolne i granične staze polako zarastaju, a otvaraju se planinarske i turističke “staze snova”. Ovaj spektakularni planinski masiv je imao više naziva u prošlosti, ali se vremenom izdvojiše najružniji nazivi koje ovakva priroda svakako ne zaslužuje: Prokletije, Bješket e Nemuna i The Accursed Mountains.

Uvijek sam obožavao prirodu i želio da saznam što više o njoj, stvarao u mašti slike dalekih planina i krajeva i kada bih kao dječak sa sela čuo pojam Prokletije uvijek sam zamišljao da je to nešto slično kao što i samo ime kaže – ružno, prokleto, daleko, nešto što treba zaobilaziti u širokom krugu…

Srećom, mnogo godina kasnije, upoznah Prokletije prilično dobro i one postadoše moje omiljeno mjesto za izlazak iz “zone komfora”. Tu sam “sav svoj”, jer kad odem otuda jedan dio duše “ostaje tamo”… Privilegija je biti u blizini Prokletija.

Za ljubitelje prirode i planinare, Prokletije su neiscrpan izvor ciljeva i radosti i pružaju širok spektar planinarskih destinacija. Za obilazak svih željenih destinacija protreban je čitav jedan “planinarski vijek”.

Mnogo je lijepih puteva i transverzala koje vode tamo, od kojih se atraktivnošću izdvajaju “Peak of the Balkans” i “Via Dinarica”…

Ovaj put kao destinaciju odabrasmo impresivni Maja E Fortit ( Maja e Forca Hiilave) ( 2390 mnv) koji pripada Albaniji i nalazi se neposredno uz graničnu liniju između Crne Gore i Albanije. Ovaj vrh je inače jedan od mojih omiljenih vrhova na Prokletijama.

Maja e Fortit pripada albanskom dijelu masiva Karanfili, nije najvisočiji niti najopasniji za penjanje, ali je definitivno najljepši i najupečatljiviji u tom masivu. Jednako je impresivan bilo da se gleda sa strane Grebajskog Zastana ili sa strane doline Ropojana. On jednostavno plijeni pažnju odmah čim ga vidite, jer djeluje potpuno nepristupačno s obzirom na okomite litice koje ga okružuju. Dodatnu ljepotu mu daje prostrana livada na vrhu.

Kada je planinarenje u pitanju, može se sa sigurnošću reći da je ovaj vrh izuzetno opasan i nije preporučljivo voditi nekoga tamo bez obzira na iskustvo na planinama. Meni je ovo bio drugi i, naravno, željno iščekivani put da idem tamo. Bez obzira na veliku odgovornost i rizike koje su neizbježne kada povedete nekoga na takav vrh, želja da se nekome pokaže ta ljepota bila je jača od svega i s obzirom na to da nije velika udaljenost ovog vrha od bajkovite doline Grebaja, poranismo iz Podgorice u 5.30 h i novim putem preko Dinoše krenusmo ka gradiću Gusinju koji mnogi od nas smatramo svojim drugim domom. Puštanje u rad graničnog prelaza Cijevna Zatrijebačka bio je radostan događaj kako za stanovnike Gusinja, Plava i ostalih mjesta iz tog dijela, tako i za nas planinare. Takođe, treba pomenuti i da je ukidanje rominga na Balkanu donijelo veliko olakšanje za sve.

Prolazak kroz kanjon Cijevne predstavlja najljepšu uvertiru u ono šta nas čeka u ostatku dana.

Oko 8 sati ujutro stižemo u Grebaju , produžavamo makadamskim putem do zadnje livade i spremamo se za savladavanje nekih 1200 metara visinske razlike u dužini od samo 4 km. Žestok uspon bez imalo sumnje. Slijedi ulazak u šumu gdje je nekada postojao put, ali koji je sada gotovo neprepoznatljiv. Kada se gleda iz doline kuda treba ići, prvi zaključak koji se nameće jeste da je tuda nemoguće izaći jer teren izgleda gotovo vertikalno, naizmjenično prošaran šumom i liticama. Ipak, znajući da je već nekoliko ekipa prolazilo tim putem u poslednje vrijeme znao sam da ćemo ga ovog puta lakše naći nego ja prošle godine kada sam mogao samo naslućivati kuda bi se moglo izaći s obzirom na to da te sezone nije niko prolazio prije nas i da nije bilo apsolutno nikakvih vidljivih tragova.

Brzim tempom i nepogrešivo izađosmo na čistinu i nastavljamo pravo naviše uz stalno divljenje okružujućem ambijentu.

Svladavanjem prve kamenito-travnate padine dolazimo da tačke gdje se sa desne strane na horizontu pojavljuje strašni i ujedno impresivni vrh Zastanit, najopasniji vrh koji je prvi put osvojen prošle godine od strane nikšićkih planinara iz “Male družine”, grupe koja je osvojila mnoge najizazovnije prokletijske vrhove bez ikakve alpinističke opreme i koja stalno zadivljuje Balkanski planinarski svijet svojim pohodima na Prokletijama.

Nastavljamo dalje i evo ga - pojavljuje se i naš cilj – Maja e Fortit. Ovuda negdje prolazi i granična linija.

Konačno stižemo u podnožje vrha koje je ove godine drugačije i teže za uspon zbog nezapamćenih sniježnih padavina od prošle zime, tako da sada postoje tri lednika koja treba pažljivo zaobilaziti. U tom dijelu naiđosmo na lopatu, predmet koji nikako ne očekujete da ćete naći na jednom ovakvom mjestu. Tu lopatu su najvjerovatnije koristili albanski stočari iz katuna Peja koji, na neki misteriozni način, u proljeće iznose gore jagnjad i jarad i koja gore ostaju tokom čitavog ljeta dok ima vode ispod jednog lednika i trave u izobilju.

Od trećeg, najmanjeg, lednika put vodi lijevo iako svaki pogled naviše onome ko je prvi put ovdje unosi sumnju u mogućnost uspona.

Uspješno zaobilazimo lednike i krušljivom policom dolazimo do mjesta kada se mora desno, uz liticu. Na tom mjestu postoje ostaci bodljikave žice koju su, prema jednoj priči, albanski stočari postavili kao zaštitu od vukova i medvjeda jer se jedne godine desilo da su gore našli zaklanu jagnjad. Ja ipak mislim da je žica postavljena da jarad ne silaze dalje, ali to je već dio neke druge priče.

Dalji uspon je izrazito opasan i može se napredovati samo uz korišćenje obje ruke, pažljivo traženje nogostopa i rukohvata i maksimalnu koncentraciju jer nema mjesta ni za najmanju grešku. Bezbjednost je ultimativni cilj. Prije svega, bezbjednost onog koga vodiš pa o sopstvenoj bezbjednosti razmišljaš na način kako da doprineseš da on izađe na vrh i bezbjedno se spusti u podnožje. Osnovna logika koja me vodi jeste - tebi se i može nešto desiti, ali onom ko je sa tobom ne može i ne smije, ni po koju cijenu i ni pod kakvim okolnostima…

Čitav završni uspon je sastavljen od ovakvih detalja. Ali, nije problem, može se. I dalje zamišljam kako je moguće ići ovuda i nositi na ramenima odraslo jagnje ili jare. Bez korišćenja obje ruke jednostavno nije moguće ići dalje, jer su ona prilično živahna kada ih nosiš na ramenima i svako gubljenje ravnoteže ili oslonca znači pad direktno na snijeg, a do snijega ima pedesetak metara…

Konačno, pažljivim i odlučnim korakom stigosmo na “najopasniju livadu na Balkanu” i pred nama se otvori najljepši pogled na tom istom Balkanu – pogled na krov Prokletija – Maja e Jezerces. Znao sam da ove godine nema jagnjadi i jaradi jer je snijeg jednostavno bio nesavladiv za stočare koliko god oni bili vični ovakvim terenima.

Kada sam bio prošle godine, to je izgledalo ovako. Jagnjad i jarad su toliko bila željna pažnje (da ne kažem: soli) i bilo je teško odbraniti se od njih. Čim sjedneš da odmoriš, eto jareta na ramenima…

Na vrhu nas je dočekala tišina, idealno vrijeme bez vjetra, nevjerovatan ambijent na ovom čudu prirode i kristalno jasna vidljivost koja je nosila naše poglede do Komova, Đeravice, Krasnićkih planina, Radohimesa, koji su sada izgledali mnogo bliže i ljepše upravo zbog te vidljivosti. Fotografije, jednostavno, ni iz daleka ne mogu dočarati doživljaj.

Sve to nas primora da se na vrhu zadržimo više od dva i po sata, uživajući u spektakularnim i božanstvenim horizontima Prokletija. Konačno, morali smo krenuti jer trebalo je saći bezbjedno niz ove strmine, a svaki silazak niz takve terene je mnogo rizičniji od uspona, ali savladasmo i to i urezasmo u sjećanje još jedan nezaboravan dan.

Učesnici uspona: Oleksandr Fomneko i Radoš Kadić

( Radoš Kadić )