”Krug” riječi, stihova, ljubavi
U izdanju “Narodne knjige” objavljena poezija Nikšićanke Nataše Lalatović koju je bilježila skoro tri decenije
Dugo je Nikšićanka Nataša Lalatović tkala “mozaik od riječi”, predugo je “osluškivala koračnicu mraka što tutnji tako postojano” i strpljivo čekala da “mala mjesečarka” dobije pravo na san. Skoro tri decenije sabirala je stih za stihom znajući da je “vrijeme izvrnuta rukavica između čijih prstiju, dok je predano vraćamo na lice, krišom iscuri život”. Pristizale su nagrade, i konačno je stigla i prva zbirka pjesama “Krug” u izdanju “Narodne knjige”.
”Samo u krugu, vremena se pomirena stope”, zapisala je pjesnikinja. A ona je, između korica knjige, stopila čitav njen svijet i priznala da “poznaje samo mjesta koja dodiruje njena duša”.
”Poezija Nataše Lalatović tjera na opredjeljenje, na angažovano čitanje i usvajanje onih vrijednosti koji su sa izvora njenog nadahnuća i koje poetskim rukopisom nadolaze iz njenog i pjesničkog i samog bića. Ako je život krug, i kao svaki krug ima svoje središte, onda je ono u Natašinom viđenju i doživljaju svijeta-srce, ili bi trebalo da bude srce”, zapisao je Đorđije Bojanić.
Prema njegovim riječima, poezija pjesnikinje iz Nikšića “traži saradnju, stvaralačko učešće i od strane čitaoca, pokreće, dinamizuje i poziva na odgovornost, brigu, razmišljanje, na (samo)spoznaju onu najdublju i najintimniju, na ljubav, i kao doživljaj i kao sopstveni čin”.
A pjesnikinja koja, kako to stoji u njenoj biografiji, dane provodi u krugu porodice, ljudi, prirode, knjiga i sred stihova, “stotinu puta je umirala, da bi ljubav živjela”.
”Čitati knjigu ‘Krug’ i oslušnuti Natašine pjesme, to je kao prolaziti kroz život, lični i opšti, život kao fenomen, a na kraju tog puta zadobiti razumijevanje, dozvati milost, zavapiti, pasti u očaj i zaplakati. S druge strane - obradovati se i otkriti one predjele života u kojima je sreća još uvijek moguća. I u krugu, sa središtem u srcu, naći ljubav kao milost, kao praštanje, saosjećanje i sastradavanje, kao životnu mudrost koja je iznad i na kraju svega”, riječi su Bojanića.
A pjesnikinja, “odšiva lagano porube u sebi” dok “iskaču” stihovi spremni da vole i bole, da zamisle i dozovu, da traju.
”Mene je rodila riječ/ povijala, zadajala, oblačila/ naučila koracima/ pjesmom budila…”.
( Svetlana Mandić )