Mr. Tramp ide u Kinu

Predsjednik SAD Donald Tramp provešće skoro dvije sedmice u Aziji - u Japanu, Južnoj Koreji, Kini, Vijetnamu i Filipinima. Uključivanje Kine u sredinu posjete Aziji je razumno jer je to najvažnija stanica kako u strateškom, tako i u ekonomskom pogledu.

Sjeverna Koreja zauzeće glavno mjesto u razgovorima tokom Trampovog boravka u Kini, dobrim dijelom zbog toga što on računa da će kineski lideri za SAD riješiti problem Sjeverne Koreje. Taj je pristup razumljiv jer glavni dio trgovine iz Sjeverne Koreje prolazi preko teritorije Kine, a ona, ako to bude htjela, može imati snažan uticaj na Sjever.

Ali Tramp će, najvjerovatnije, biti razočaran. Kina će vjerovatno odbiti da založi sav svoj uticaj da to ne bi podrilo stabilnost Sjeverne Koreje i učinilo stanje još gorim. Ironija i potencijalna tragedija pozicije Kine je u tome što bi dozvoljavanje Sjevernoj Koreji da povećava i usavršava svoj nuklerani i raketni arsenal moglo pojačati dejstva usmjerena na rat ili bi moglo dovesti Južnu Koreju, Japan, ili obje istovremeno, do toga da preispitaju svoju nenuklearnu poziciju. Bilo koji od tih rezultata ne uklapa se u strateške interese Kine; ali, slično mnogim vladama, kineski lideri će pokušavati da izbjegnu komplikovane odluke u kratkoročnoj perspektivi, čak i ako ih to dovede do pogoršanja rezultata kroz neko vrijeme.

Problem Sjeverne Koreje jedan je od mnogih na kinesko-američkom dnevnom redu koji uključuje druga geopolitčka pitanja (u prvom redu, situaciju u Južnokineskom moru i status Tajvana). Postoje takođe i ekonomski problemi koje je neophodno rješavati, na primjer odbijanje Kine da poštuje intelektualnu svojinu i krupne državne subvencije firmama orijentisanim na izvoz, ograničenje pristupa svom tržištu i njegove pokušaje da od stranih firmi koje rade u Kini traži da predaju napredne tehnologije kineskim firmama.

Na taj način lista zadataka koja dijeli ove dvije važne i moćne zemlje postaje dugačka i složena i pojačava pesimizam onih koji predviđaju da će njihovi međusobni odnosi nastaviti da se pogoršavaju. Jedan od argumenata koji iznose pesimisti odnosi se na istorijski obrazac prema kome su sile u usponu i one koje to već jesu sklone da se takmiče jedna s drugom ili čak da ratuju.

Jedna od posjednjih knjiga harvardskog politikologa Grema Elisona, fokusirana je na tzv. “Fukididovu zamku”, koja je dobila ime po starogrčkom istoričaru koji je ustanovio konkurentske odnose koji su na kraju doveli do Peloponeskog rata između Atine u usponu i Sparte, koja je u tom trenutku bila super-sila. U svojoj knjizi, koju je nazvao “Destined for War” (Predodređeni za rat), u tim ulogama on prikazuje Kinu i SAD.

Ipak, takve su prognoze neosnovane. One prenebregavaju efekat uzdržavanja od nuklearnog oružja koji je tokom više od četiri decenije pomagao da Hladni rat između SAD i SSSR ostane hladan. Tako se ispušta iz vida sposobnost SAD i Kine da delikatno izbjegnu svoje neslaganje sa Tajvanom. Diplomatija ima i imaće značaj; u međunarodnim odnosima malo šta ima neizbježan karakter.

Zaista, SAD i Kina su uspjele da sačuvaju svoje odnose na relativno ravnoj liniji, bez obzira na nestanak prvobitnog razloga njihovih relacija - zajednička antipatija prema SSSR-u - kada se prije četvrt vijeka završio Hladni rat. Široka saradnja na polju ekonomije koja je do sada uspostavljena pruža objema zemljama zainteresovanost da se ti dobri odnosi zadrže. A, uzimajući u obzir da je Kini, zbog nastavka ekonomskog razvoja, neophodna spoljna stabilnost, njeni lideri pokazuju značajnu uzdržanost.

Ipak, zabrinutost pesimista ne treba odbacivati. Na kraju krajeva, države često ne uspijevaju da djeluju u svom interesu ili događaji jednostavno izmaknu kontroli. Na primjer, kineski lideri mogu doći u iskušenje da odlučnije djeluju kako bi umirili javno mnjenje zbog usporavanja ekonomije i koristiti se mogućnostima koje su se pojavile u SAD nakon njihovog izlaska iz regionalnih trgovinskih sporazuma.

Ulozi su veliki jer će istorija XXI vijeka u priličnoj će mjeri biti određena karakterom kinesko-američkih odnosa. Tramp, koji se koleba između žestoke kritike Kine po pitanju trgovine i pohvala na račun predsjednika Sija Đinpenga, mora da izbalansira svoje legitimne strahove oko trgovine uz neophodno izbjegavanje početka trgovinskog rata. I Si mora razmisliti o tome šta on sam može da predloži kako bi udovoljio svom američkom gostu, ne izlažući opasnosti svoju poziciju ili poziciju Partije u očima kineskog naroda.

Ipak, Sjeverna Koreja je najveće iskušenje. Tramp i Si moraju naći način kako da ublaže krizu koja se nadvija nad Korejskim poluostrvom - ili kako izaći na kraj s poljedicama u slučaju da diplomatija doživi neuspjeh i počne rat. U posljednjem scenariju bilo bi krajnje važno da drugi korejski rat ne dovede do direktnih američko-kineskih borbi, kao što se to desilo u prvom ratu. Saradnja će biti neophodna da bi se održala kontrola nad nenuklearnim materijalom Sjeverne Koreje. Sve to zahtijevaće spretnu diplomatiju. Iskreno se nadam da će Tramp i Si uskoro napraviti temelj za to.

Autor je predsjednik Savjeta za spoljne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politike za američki Stejt department (2001-2003), specijalni izaslanik predsjednika Džeordža V. Buša u Sjevernoj Irskoj i koordinator za budućnost Afganistana

Copyright: Project Syndicate, 2017.

( Ričard N. Has )