Ljepota i moć koju truba krije

Od ove godine polaznici muzičkih škola u Crnoj Gori i svi ljubitelji muzike dobili su priliku da se upoznaju sa jedinstvenim, kreativnim, interaktivnim udžbenikom, “Truba - moj instrument”, autorke Sare Lakičević iz Kotora. Pored toga što je ovo njeno prvo djelo, “Truba - moj instrument” je i prva knjiga u Crnoj Gori ikada napisana, a sa fokusom na trubu.

”Moja ideja je bila da napišem savremen udžbenik bogat metaforama i raznim porukama podrške za naše najmlađe. Nastavnik ima veliki uticaj na razvoj djeteta. Pored roditelja i najuže porodice to je osoba sa kojom se dijele najviše sreće. U muzičkoj školi to je još izraženije jer je u pitanju individualna nastava, a ne kolektivna. Zato nastavnici treba da shvate i njihovu pedagošku ulogu, a ne samo obrazovnu. Moj cilj nije stvoriti novog Mocarta, uz pritisak na đake i roditelje za što većim vježbanjem, već pružiti najmlađima ljubav prema muzici i oplemeniti ih. Zato je i udžbenik takav. Cilj časa je sljedeći: da dijete kući ide sa osmijehom na licu pun utisaka šta je tog dana radilo u školi”, kaže Lakičević predstavljajući “Vijestima” svoju knjigu.

Ona će svoje djelo predstaviti 8. oktobra u Podgorici, na sedmom Internacionalnom sajmu knjiga koji počinje danas i traje do 10. oktobra, a održava se u Bemaks areni. Promocija knjige “Truba - moj instrument” najavljena je za petak u 17 časova kada će sa autorkom razgovarati Sava Rajković.

Kako je turba postala “njen instrument”, po čemu je posebna, šta je presudilo da ova uspješna Kotoranka nakon zavidnih iskustava i brojnih usavršavanja u inostranstvu karijeru ipak gradi u Crnoj Gori, te kakvi su joj planovi za dalje, Sara Lakičević, otkriva u razgovoru za “Vijesti”.

Tokom avgusta ste javnosti predstavili svoju prvu, ali ujedno i prvu takvu knjigu u našoj zemlji, “Truba - moj instrument” u sklopu festivala KotorArt koji je i izdavač, uz podršku Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Kakva su osjećanja nakon što je knjiga “ugledala svjetlost dana” i kakav je proces za Vama?

Kada ste po profesiji muzičar, kao ja, odmalena ste naučeni da volite proces kreiranja, vježbanja i samousavršavanja. Koncerti koji dođu na kraju tog procesa predstavljaju samo krunu svega na čemu ste do tada radili. Tako posmatram i knjigu. Ona je kruna, a proces koji je iza mene je pun ljubavi prema djeci, obrazovanju i želje za kvalitetnom nastavom. Osjećam veliku zahvalnost prema izdavačima i svima koji su rad na izdavanju knjige pomogli, a najviše od svega su mi značili osmijesi na licima djece kada su dobili svoje primjerke.

Šta će čitaoci pronaći u ovoj knjizi i kome je namijenjena, da li isključivo budućim đacima koji se odluče na sviranje trube, (iskusnim) muzičarima, ili pak i laicima i ljubiteljima muzike ili ovog instrumenta?

Čitaoci će pronaći sve što je potrebno da bi se ovladalo početno sviranje trube: od pravilnog stava, disanja, održavanja instrumenta do tehnike sviranja i mnogih vježbi i instrukcija kako se one pravilno izvode. Knjiga je namijenjena učenicima osnovnih muzičkih škola, a jednako tako i amaterima, ljubiteljima trube kao i radoznalim pojedincima koji će se upustiti sami u proces učenja novog instrumenta. Takođe, mnoga poglavlja mogu biti korisna za sve muzičare, posebno na duvačkim instrumentima.

Šta sve knjiga sadrži, a s obzirom na to da za ovaj instrument nema mnogo kompozicija pisanih namjenski i za solo nastupe? Pritom, važna je činjenica da je prva knjiga tog tipa u našoj državi i našem obrazovnom sistemu, a kakva je situacija sa regionom?

Knjiga sadrži sva potrebna poglavlja za ovladavanje jednog instrumenta sa kojim se srećete prvi put. U pitanju su poglavlja poput vježbi disanja, zujanja usnicama i sviranja na usniku, a kasnije skup mnogih vježbi intervala, dugih tonova, fleksibilnosti, hromatike, etida i ljestvica. Ono što ovu knjigu izdvaja je činjenica da sadrži poglavlja poput pripreme za javni nastup, dnevnika vježbanja, predloga za slušanje i upoznavanje muzičke literature, održavanje instrumenta, kao i poglavlje male istorije trube. Smatrala sam da su ovakva poglavlja interesantna za djecu i da im daju širu sliku onoga šta su krenuli da istražuju. Nadam se da će knjiga pomoći, kako učenicima, tako i nastavnicima da organizuju što kvalitetniju nastavu.

Što se tiče same knjige, istina je da je ovo prva knjiga u Crnoj Gori ikada napisana vezana za trubu ali i u regionu je jedna od rijetkih. U Srbiji je posljednji udžbenik napisan ‘70-ih godina prošlog vijeka, dok u nekih zemljama iz okruženja takođe nedostaje udžbenik iz ove oblasti. Iznenadila sam se inicijativama kolega iz zemalja regiona za porudžbinama knjige. Imam veliku podršku od kolega i promocije će biti održane i u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Naziv knjige je “Truba - moj instrument”. Kako je truba postala Vaš instrument, kada ste se sa njom susreli, odlučili da se baš trubi posvetite, a zatim i profesionalno usavršavate?

Trubu sam krenula da učim u ŠOSMO “Vida Matjan” u Kotoru, sa 12 godina. Tada sam već bila učenica petog razreda osnovne muzičke škole za instrument klavir. Klavir je ostao moja velika ljubav pa sam završila i srednju školu međutim želja za orkestarskom muzikom i timskim radom nasuprot više individualnom koji je zastupljen u pijanističkom svijetu su preovladali i odlučila sam da na Fakultetu nastavim da se usavršavam i potpuno posvetim trubi.

Po čemu je truba jedinstvena, šta je, po Vašem mišljenju, izdvaja od drugih instrumenata, prvenstveno duvačkih?

Truba je predivan instrument. Svoju ljepotu i moć krije u ogromnoj raznolikosti izvođenja koje može da pruži: od nježnih, lirskih melodija do trijumfalnog, moćnog zvuka kakav rijetko koji instrument može da dočara. Ono po čemu se truba razlikuje od mnogih instrumenata je to što je upotrebljiva u svim muzičkim žanrovima: od klasične muzike, džeza pa sve do narodne, etno muzike ili, nešto što je veoma popularno u posljednjoj deceniji, upotreba trube u elektronskoj muzici uz DJ-a.

Da li je i koliko zahtjevno posvetiti se sviranju trube, šta je najizazovnije? Pored toga, koji su principi “čuvanja sebe” i kolika je posvećenost potrebna da biste se na najbolji mogući način posvetili trubi?

Truba jeste zahtjevan instrument. Pored mentalne, motoričke i intelektualne vježbe koja je neophodna za sviranje svih instrumenata ovdje je potrebna i određena fizička spremnost. Ne govorim o tome da trubu treba da sviraju samo sportisti, ali pravilan stav, dobro disanje i svakodnevno vježbanje se podrazumijevaju. Ja se lično nisam odricala ničega, jer truba mi je podarila toliko toga lijepoga u životu da bi odricanje bila teška riječ za tako plemenitu uslugu koju mi je učinila. Zahvaljujući njoj sam uspjela da otputujem i sviram u Španiji, Rusiji, Italiji, Francuskoj, da upoznam bolje sebe i druge oko sebe, a prije svega da se bavim najdivnijom i najuzvišenijom umjetnošću - muzikom.

Ono što je specifično jeste da knjiga nije klasični udžbenik na kakve su “starije” generacije navikle, već sadrži i mnogo lirskih momenata, živopisnih opisa, pedagoškog, ali i emotivnog pristupa, ako ne griješim? Vjerujete li da će zbog toga biti i još bliža budućim čitaocima i učenicima? Da li je možda tako nešto i falilo da dodatno podstakne mlade u svom učenju?

Hvala Vam što ste to primijetili. Moja ideja i jeste bila da napišem jedan savremen udžbenik bogat metaforama i raznim porukama podrške za naše najmlađe. Nastavnik ima veliki uticaj na razvoj djeteta. Pored roditelja i najuže porodice to je osoba sa kojom se dijele najviše sreće. U muzičkoj školi to je još izraženije jer je u pitanju individualna nastava, a ne kolektivna. Zato nastavnici treba da shvate i njihovu pedagošku ulogu, a ne samo obrazovnu. Moj cilj nije stvoriti novog Mocarta, uz pritisak na đake i roditelje za što većim vježbanjem, već pružiti najmlađima ljubav prema muzici i oplemeniti ih. Zato je i udžbenik takav.

Cilj časa je sljedeći: da dijete kući ide sa osmijehom na licu pun utisaka šta je tog dana radilo u školi.

Na promociji ste pozvali profesore drugih instrumenata da se upuste u izazov pisanja knjige/udžbenika koji bi takođe u nazivu nosio “... - moj instrument”. Imate li informacije o interesovanju kolega za taj rad i koliko bi to doprinijelo muzičkom obrazovanju i uopšte sceni u Crnoj Gori?

Već sam razgovarala sa nekoliko kolega ozbiljno na ovu temu i iskreno se nadam da sam ih podstakla da krenu u taj proces. Ovdje moram napomenuti da su dva procesa, proces pisanja knjige i proces izdavanja iste, dvije sasvim različite stvari. Ukoliko se bilo ko od mojih prijatelja i kolega odluči na ovakav potez, nadam se da će naići na podršku Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Crne Gore kao što su i meni pomogli, iako nam je ovo svima bio prvijenac.

Za sobom imate zavidno obrazovanje, uspješne profesionalne rezultate na mnogim poljima. Takođe, s obzirom na to da ste se usavršavali u inostranstvu, jeste li razmišljali nekad da svoju karijeru gradite negdje vani, poput mnogih kolega? I da li biste mogli izdvojiti nešto iz dosadašnje zavidne karijere, a na šta ste najviše ponosni?

Teško je sa 30 godina govoriti o bilo kakvom ponosu ali mogu reći da sam jako sretna što sam studirala u Barseloni i što sam tada bila dobitnica stipendije fondacije španske kraljevske porodice koja mi je omogućila besplatno školovanje. Takođe, uprkos ponudi da ostanem u Španiji, ponudi posla u Valensiji, sretna sam što sam odlučila da se vratim u svoju zemlju, Crnu Goru i, onoliko koliko mogu, pomognem u daljem razvoju. Ja svoju sreću ovdje nalazim.

Šta je presudilo da se vratite Crnoj Gori i da li je i koliko Crna Gora plodno tle za razvoj mladih talenata, a kasnije i profesionalnih muzičara? Šta bi trebalo unaprijediti, a čime se možemo ponositi, iz Vašeg ugla i kao muzičarke i kao profesorice, a prije svega mlade osobe?

Ovo je dosta kompleksno pitanje i pravi odgovor zahtijevao bi dublju analizu. Svakako smatram da imamo jako talentovane mlade ljude, ali ono što bi trebalo unaprijediti je odnos nastavnika, škole i zajednice prema tim mladim talentima. Posao profesionalnog muzičara je zahtjevan, ne samo sa stručne strane, već i sa one psihološke, mentalne. Mi se ovdje malo time bavimo. Jedna stvar je navježbati pjesmicu sa djetetom, a potpuno druga stvar je da dijete tu kompoziciju izvede pred javnim auditorijumom pun samopouzdanja i osjećaja sreće dok svira. U većim sredinama to je prirodniji proces nego kod nas, u manjim. Ovdje se smatra i dalje da je to do talenta, a ne do vježbe i pravog pedagoškog, stručnog pristupa, ali nismo u pravu. Za kraj, rekla bih samo jednu misao koju sam negdje pročitala: “Eh, gdje bi ovaj svijet kada bi se u svakoj školi na nastavničkom vijeću nastavnici pitali, promišljali i razmišljali šta će sa onih pet najboljih u školi, a ne šta će sa onih pet najgorih”.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li biste nešto najavili, dodala?

Što se tiče same knjige, planiram da napišem i zbirku kompozicija za djecu čime bih kompletno zaokružila potrebu za kvalitetnom i nesmetanom nastavom u osnovnoj školi za trubu. Moj angažman u Crnogorskom simfonijskom orkestru se nastavlja i nadam se da će mi orkestar biti dom još dugo godina, dok na privatnom planu se i porodica širi te ću se tome najviše posvetiti.

KotorArt je više od festivala

Godinama unazad tvoje ime ide uz KotorArt. KotorArt ima više segmenata i neprestano se širi i raste. Po čemu se ovaj festival ističe?

KotorArt nije samo festival već brend koji se na najbolji mogući način trudi da bude u skladu sa savremenim aktivnostima i dešavanjima, čuvajući duboko tradiciju, njegujući ali i stvarajaći novu kulturnu baštinu i tako biva turistički atraktivan čuvajući umjetničku, kvalitativnu srž. KotorArt ima ono nešto što rijetko koji festivali imaju, a to je Kotor. Grad umjetnosti i suživota.

Uživa u procesu učenja

Neprestano se usavršavaš, a trenutno si na doktorskim studijama na UDG-u. Da li je teško sve postići, nekada izbalansirati?

Nekada sam mislila da bih bila uspješnija da sam se bavila samo sa jednom stvari. To je period studiranja i ogromne ambicije koja se mota u glavama svih dobrih, zagriženih studenata koji imaju malo šira interesovanja. Međutim, sada sam sretna jer mislim da su sve te različite aktivnosti i angažmani doprinijeli izgradnji upravo sadašnje moje ličnosti i dopunile jedna drugu. Ne postavljam sebi “zadatke koje moram postići” već uživam u procesu usavršavanja, učenja, radujem se novim saznanjima te ih nikada nisam posmatrala kao obavezu ili nešto što trebam izbalansirati. To je dio mog svakodnevnog života.

( Jelena Kontić )