Svaki izazov je nova nada i potreba da neprekidno prevazilazimo sebe

Da li se čovjek na putovanju kroz život bori i suočava sa čudovištima, kreacijom i iluzijom ili sa samim sobom, a kako obuzdati i pobijediti sebe u cilju prevazilaženja sopstvenih mogućnosti neka su od pitanja koja postavlja spektakularni pozorišni komad, pravi (ulični) spektakl “Mobi Dik”. U pitanju je pozorišni komad u produkciji italijanskog Teatra dei Venti koji je, po motivima jednog od najznačajnijih djela američke i svjetske književnosti pisca Hermana Melvila, režirao Stefano Te, a adaptaciju teksta uradio Đulio Sono. Magiju akrobacija, filozofski promišljenu koreografiju, uz efektnu muziku i fantastičnu igru velikog ansambla u septembru je imala priliku da spozna i podgorička publika, na Trgu nezavisnosti, na samom otvaranju Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2021.

Trg glavnog grada je pored postavljenog gledališta, bajkovite scenografije koja se kroz ovaj šou mijenja i sinhronizovanog govora pokretima svih tijela i bića na sceni, okupio veliki broj “slučajnih prolaznika” gladnih teatra i umjetnosti koji su mjesto za sebe našli i iza postavljene ograde. Tako su simbolično doprinijeli rušenju barijera u dostupnosti umjetnosti širem auditorijumu. I to je jedna od vizija ove predstave i ansambla iz Modene, kazao je reditelj tada u razgovoru za “Vijesti”.

U ritmu različitih muzičkih tema u izvedbi muzičara koji dijele scenu sa posadom broda “Pikvod”, “Mobi Dik” je prisutne odveo u pustolovinu vodama savremenog vremena podsjećajući na sve veće razlike u odnosu čovjeka i prirode nekad i sad, a koje je neophodno prevazići kako bi se vratili “mirnijim vodama”.

Sa željom i porukom da uvijek sebi postavljamo nove, naizgled nemoguće, izazove, reditelj Stefano Te govori za “Vijesti”.

Kazali ste prije nego ste krenuli na ovo putovanje da je u pitanju svojevrsna turneja po Balkanu, a nakon što ste bili u Sarajevu, stigli ste u Podgoricu i u kratkom roku nastavili dalje ka Hrvatskoj. Da li je ovo prvi put da boravite u Crnoj Gori i koliko znate o ovom prostoru?

Upoznat sam sa ovim prostorom odavno još. I ranije sam boravio ovdje, bio na proputovanju, i iz ličnih razloga, ali i sa trupom, ne samo u Crnoj Gori, već i na Balkanu. Mogu reći da se ovdje osjećam skoro pa skroz udomaćeno, a sa ovim prostorima sam na neki način i usklađen i sa samim sobom i sa Balkanom, i sa lične i sa umjetničke tačke gledišta. Veoma sam srećan, jer je nakon pandemijske pauze trupa ponovo počela da nastupa, a sve je krenulo baš na ovim prostorima. To je za nas jedan veliki i važan znak i smatram da nijesmo mogli bolje početi sa radom.

Kad smo već kod pandemije, rekla bih da je ona dodatan izazov za opstanak i život ove predstave. Pa ipak, kazali ste ranije da ste na samom početku ovog procesa željeli sebi, kao i trupi, da zadate jedan izazov u umjetničkom kontekstu, naravno. Pa ipak, u međuvremenu se dogodila i pandemija, kao dodatan izazov. Prema Vašem mišljenju, ali i prema reakcijama publike, jeste li na pravi način odgovorili tom zadatku?

Ova predstava je postavljena i postojala prije epidemije i imala uspješan život. Svakako, srećni smo da je baš ova predstava ta kojom ćemo se ponovo predstaviti i sa kojom ponovo izlazimo u svijet sada, nakon teatarske pauze koju je epidemija nametnula. Predstava se, kao i roman po kojem je rađena, bavi temom izazova, izazova koje čovjek postavlja sam sebi i izazova čovjeka da se bori i izbori sa svojim strahovima. Kao što dobro znamo, tema straha je sveprisutna danas i o njoj svakodnevno slušamo, ali “Mobi Dik” i njegova poruka idu korak dalje od pukog straha. Pokazujemo, odnosno želimo da prikažemo čovjeka koji se bori sa svojim strahovima ali i opsesijama, nerijetko i sa svojim željama. Često čovjek ne umije da ih obuzda i rukovodi njima, a ja mislim i vjerujem da bi to trebalo naučiti - kako da se nosimo sa svojim strahovima, opsesijama i željama, zato što one za nas mogu biti veliki izvor energije, ako im pristupimo na pravi način.

Vašu predstavu bih opisala kao prefinjen ulični teatar, sa promišljenom filozofijom i koreografijom, a muzika ansambla podstiče atmosferu, izaziva emocije među publikom i prenosi poruku upečatljivije nego što bi riječi to učinile. Koliko Vam je bilo teško govorom tijela prenijeti publici priču koja je zapisana u ovom velikom romanu, ali i emociju? Možda bi pravo pitanje bilo i koliko Vam je bilo izazovno adaptirati i postaviti ovaj kultni roman?

Iskreno, bilo je veoma teško, zato što se radi o posebnom romanu, a pritom nije u pitanju djelu namjenski pisano za pozorište. Izazov je bio veliki, smatram da bi bilo teško ovaj rukopis postaviti i u tradicionalnom pozorištu, a mi smo na ovj način zadali sebi jedan težak zadatak zato što smo jedno djelo klasične književnosti postavili i iznijeli na ulice. Kada uradite jednu sličnu stvar, morate posebnu pažnju posvetiti sitnim segmentima predstave, odnosno samim detaljima. Mi, na primjer, nijesmo bili u prilici da montiramo pravi broj mornara i aktera, takođe, nijesu ni svi mornari prepoznatljivi kao mornari u knjizi... Dakle, mora se mnogo sintetizovati, ali u tom procesu je neophodno voditi računa da se očuva kompleksnost jednog takvog djela, jednog klasika svjetske književnosti. Prevesti roman na taj nivo i postaviti ga u okvire i tumačenja u kojima ga mi danas vidimo - jeste bilo veoma teško, ali su mi u tome mnogo pomogli saradnici Đulio Sono, Mario Barcadi, koji su bili veoma posvećeni poslu. Smatram da smo na kraju uspjeli da nađemo način da komuniciramo sa publikom i da prenesemo ideju Mobi Dika koju može naći u našoj predstavi na jedan drugačiji način.

Kada je u pitanju govor tijela i tijelo kao instrument, rekao bih da je tijelo bilo ne samo korisno, već od suštinskog značaja i ovog romana, a samim tim i ove predstave o kojoj govorimo.Ono je bilo i više nego značajno zbog svega što iznosi i predstavlja... Na primjer, već sam spomenuo, mi nijesmo imali tehničkih sredstava da predstavimo na sceni jedan pravi brod, ali smo iskoristili upravo ljudska tijela i način na koji se ona pomjeraju da prikažemo kako bi to djelovalo na pravom brodu, pa i da formiramo pravi brod. Glumci su koristili “halari bajatu”, jednu indijsku disciplinu koja ima tradiciju dugu više od pet hiljada godina, a njome su se služili kako bi uspjeli da predstave sve pokrete i doprinijeli autentičnosti djela.

Koliko je aktuelna ova tema danas, kao i teme koje ova priča otvara, da li su se promijenile u odnosu na one koje su bile važne prije 170 godina kada je objavljen “Mobi Dik”?

Sa moje tačke gledišta ova predstava je idalje aktuelna, ali samo onda kada uspijemo da shvatamo važnost čovjekove prirode i koliko je značajno da on uvijek bude u saglasnosti sa svojom vokacijom, sa svojim bićem, unutrašnjim glasom. Jedino na taj način možemo doći do nekog svog cilja, kao što je u predstavi i romanu predstavljeno... Kao što i mi svi vjerujemo u izgradnju broda u “Mobi Diku”, mi vjerujemo u neki svoj san, a ponekad vjerujemo i u ludilo, pa vjerujemo i u ono što živimo, a što može nekada da zaliči na košmar. Smatram da je veliki izazov u jednom takvom “snu”, koji može biti i težak i pun negativnosti, vidjeti nešto lijepo i upotrijebiti sve svoje snage da ga držimo podalje od toga da postane košmar, da se sve više i više trudimo da bude što bolji, da bismo i sami bili bolji. Smatram da se to i u današnjem trenutku može lako prepoznati, a upravo to je ono što predstava želi da prikaže. Na samom kraju, predstava baš taj trenutak spoznaje i borbe prikazuje tako što svi mornari gledaju u daljinu, gledaju iznad i mnogo dalje od publike, ponosni na ludost i na to što su prevazišli sebe, jer zapravo svaki izazov predstavlja novu nadu da se ide dalje i da neprekidno prevazilazimo sopstvene mogućnosti.

Kada je ulični teatar u pitanju, ova predstava se uvijek igra na otvorenom, a moj je utisak da su Vašem komadu uvijek u blizini neke institucije, bilo institucije i ustanove kulture ili one državne, a tako je bilo i u Podgorici... Da li to znači da kultura, umjetnost i teatar nijesu rezervisani samo za odabrani krug ljudi ili samo za udobne fotelje, već se mogu izmjestiti bilo gdje i biti dostupni većem auditorijumu, pa i ljudima koji nijesu u mogućnosti da plate karte koliko god ona koštala, jer, uvijek postoji neko ko nema novac za to, a samim tim i ne razmišlja o kulturnim sadržajima u pozorištu?

Da, upravo tako kao što ste rekli. Mi želimo da, na neki način, prenesmo pozorište na trgove grad(ov)a. Ponekad osjećamo kao da nam je uska ta definicija uličnog teatra. U Italiji su razne vrste pozorišta strogo podijeljene, pa imamo klasični teatar, pozorište za djecu, ulično pozorište i mnoge druge... Mi se zapravo borimo za ideju da pozorište bude pozorište, želimo da tu stavimo tačku kako se ne bi išlo u neke dalje definicije i podjele. Nastupanje pozorišnih trupa na ulicama daje veliku mogućnost i prednost, nama kao autorima i učesnicima, da sretnemo publiku koja je iskrena, koja otvoreno pokazuje svoje emocije i zadovoljstvo, a ne publiku koja je žrtva određenih konvencija i trenutnih uslova.

Važno je istaći da mi koristimo klasična sredstva uličnog teatra, ali ovo nije pozorište koje je namijenjeno zabavi, već je uvijek u funkciji pričanja priče, i to važne priče. Ono ima svojih poteškoća i kompleksnosti i zapravo je veliki izazov da se velike priče i klasična djela ispričaju, a da se ne pojednostave, to jest, da budemo direktni, ali i kompleksni i da priču prenesemo i amaterskoj publici, jednako kao i stručnoj.

I da... Smatramo da je politički čin prenijeti pozorište u grad, na ulice, sa ciljem da ono bude dostupno svima, pa i onima koji u klasičnim uslovima ne bi imali mogućnost da posjete pozorište kao ustanovu kulture. Naravno, kao što sam već rekao, to je politički angažman jednim svojim dijelom kroz neko naše tumačenje...

Rekli ste da se zalažete za jedinstvo teatra... Iz Vaše vizure, kakva je budućnost pozorišta kao umjetnosti?

Prije svega bih istakao da je za nas od izuzetnog značaja da ponudimo publici neki trenutak divljenja, trenutak poezije. Smatramo da kada se publika zadivi pred nekom pozorišnom predstavom i mi smo sami bogatiji i sve više smo motivisani za budući rad. Ovo je težak posao i fizički, kao i psihički, uz mnoge druge poteškoće... Mi smo se u Crnoj Gori zadržali tri dana i odmah nastavili dalje ka našoj narednoj lokaciji, a sve zbog sat vremena predstave. Ulažemo ogroman trud, ne samo ovdje, već i u Modeni gdje je ostatak naše trupe i organizacije. Međutim, sve se to isplati i dobija neki veći smisao kada prepoznamo da se dogodila magija u očima onih koji nas gledaju. To smo očekivali i u Crnoj Gori i zbog toga smo i došli... Sa druge strane, od pozorišta uopšte očekujem da prikaže jedan iskreniji odnos koji imamo sa našim opsesijama i željama, jer vjerujem da samo ako smo iskreni, publika će željeti da se vrati u pozorište i ponovo potraži tu ljepotu i poeziju koje ono može da ponudi.

( Jelena Kontić )