Spektakularni vidikovci Prokletija

Snaga i ljepota prirode impresivnog grebena Malisoresa može se osjetiti sa koje god strane ga posmatrali. Masiv se nalazi u Albaniji, tri do četiri kilometra od granice sa Crnom Gorom. Najčešći naziv oviog grebena je Majet Malisores, ali ima i drugih varijanti, ali to za ovu priču nije važno. Prevedeno na naš jezik, ovaj masiv bi nosio naziv Malisorske planine, jer su u tim krajevima izdizali Malisori i čak i danas postoje ostaci zidina koje su oni koristili.

(Napomena: Svi prevodi toponima koje koristim u ovom tekstu isključivo služe u svrhu opisa i promocije prirodnih ljepota)

Postoji nekoliko impozantnih vrhova u tom masivu od kojih se monumentalnošću posebno ističu oni koji se uzdižu nad Dolinom jezera (Buni i jezerces). Riječ je o vrhovima koji su veoma rijetko posjećeni, a jedan od razloga je taj što Prokletije još uvijek nijesu dovoljno istražene i nepoznate su velikom broju planinara.

Svakako, ne postoji ljubitelj prirode koji je prošao kroz Dolinu jezera a da nije bio zadivljen ljepotom ovog kamenog grebena koji plijeni pažnju odmah nakon izlaska iz šume i ulaska u Dolinu jezera. Oni su najljepši kadar za fotografisanje jezera kada u njima ima vode i kada je vodena površina mirna, vrhovi se ogledaju u njoj. Zaista je to prizor za pamćenje. Planianri koji planiraju uspon na Maja jezerce prolaze upravo lednikom ispod Malisoresa, uz jasan prateći utisak: na ove vrhove se ne može izaći sa ove strane. Takođe, svi koji se penju na još jedan spektakularni prokletijski vidikovac – Maja E Bojs (2461 m) , mogu jasno vidjeti opasnosti sa kojima bi se suočio svako ko bi pokušao da izađe na vrhove Malisoresa. Nepremostivi greben sa jedne i strme litice sa druge strane koje se pružaju dolje ka Ropojani jasno upozoravaju na to.

Kada sam prvi prošao kroz Dolinu jezera prvo što sam se zapitao bilo je kakav li je pogled sa ovih vrhova, s obzirom na to da mi je bilo jasno da se sa njh dobro vide sva jezera, a o okolnim vrhovima da ne govorimo.

Čim sam dobio informacije da se na vrh može izaći sa druge strane, cilj se iskristalisao sam i dao sebi oznaku “obavezno”. Ipak, s obzirom na to da je tamo išao mali broj ljudi teško je bilo dobiti odgovore na pitanja: kako, kada i kuda, ali kad se želi onda se može. Usponima na Maja e Fortit i Maja e Madhe upotpunih sliku, jer se sa njih moglo jasno vidjeti kuda ide moguća staza na ovaj vrh.

Na kraju krajeva, sklopila se slika uspona koja je značila ukupno pješačenje od Vusanja nekih 30 km i savladavanje visinske razlike od oko 1500 metara, putem koji ne nosi gotovo nikakve rizike sa stanovišta prosječnog planinara. Kondiciona spremnost je već drugo pitanje i tu je moguće napraviti različite aranžmane uspona koji su mnogo kraći i lakši za one manje spremne. Pješačenje se može znatno skratiti ukoliko se užasno loš makadamski put od Vusanja do Ropojanskog jezera, dužine oko 5.5 km pređe nekim jačim terencem. To jeste lakše ali ne bih preporučio iz više razloga. Druga i mnogo ljepša varijanta jeste kampovanje na Ropojanskom jezeru gdje, uz nezaboravne slike zalaska sunca, možete prespavati i ujutro lagano krenuti ka ovom vrhu.

Najljepše moguće vrijeme za uspon na ovaj vrh jeste dio ljeta dok su sva jezera u Dolini jezera puna vode. Pogled koji oduzima dah i nezaboravan dan u prirodi su tada zagarantovani.

Ropojansko jezero obično se rano isuši tako da ni mi nismo imali priliku da ga vidimo, ali svakako od tog mjesta počinje nevjerovatno iskustvo jednom od najljepših staza na Prokletijama. Tuda jednim dijelom prolazi planinarska transverzala “Peaks of the Balkans”, a inače je tuda prolazio i čuveni karavanski put za Skadar.

Nadmorska visina doline gdje se formira Ropojansko jezero iznosi oko 1300 m. Dolina je okružena šumom iznad koje se ponosno šepure litice masiva Karanfili sa jedne i Šćokišta i Maja Bojsa sa druge strane.

Ekipa je lagano hodala i nakon izlaska iz šume dolazimo u katun Runice gdje naiđosmo na veliko stado ovaca koje su stočari upravo muzli, a pažnju nam privuče i krdo od dvadesetak magaraca. I mi smo privukli njihovu te oni, onako pitomi, odmah priđoše i tako padoše prve fotografije i selfiji sa njima.

U katunu zatekosmo stare oronule kolibe, improvizovane šatore i najlonska skloništa gdje čobani spavaju da bi bili u blizini ovaca i zaštitili ih od vukova i medvjeda. Sami psi nisu dovoljni jer je teren idealno stanište i za vukove i za medvjede. U katunu postoji i izvor što je pravi Božiji dar za ljude koji izdižu tamo. Dalje na putu postoji i još jedan izvor tako da svi koji se upute ovom stazom ne moraju da nose puno vode sa sobom.

Ubrzo se pojavljuje pretežno kamenita zaravan gdje se nalaze ostaci karaule, a na horizontu se izdvaja impresivni vrh Harapit. Nije mnogo visok u odnosu na okružujuće gorostase Popluks, Visens, Madhe i ostale, ali njegova pozicija, oblik i dominacija u odnosu na okolinu jesu ono što ga čini izuzetno atraktivnim vrhom. Harapit je simbol i čuvar bajkovite doline Theth i uzidiže se iznad nje u vidu gotovo vertikalnog zida u visini od preko 800 metara. Na Balkanu nema mnogo takvih impozantnih vertikalnih litica.

U blizini karaule pažnju privlače četvrtaste zidine koje se nastavljaju jedna na drugu. Nisam primijetio takve ostatke u drugim krajevima.

Lijevo od vrha Harapit, tačno na trasi nekadašnjeg karavanskog puta Skadar – Peć, nalazi se Ćafa Pejes (Pećki prevoj).

Harapit ostaje ispred nas, a mi skrećemo lijevo uz masiv Malisoresa koji na neki način liči na šaku sa poluskupljenim prstima, usmjerenu prema Dolini jezera i najvišem vrhu Prokletija –Maja Jezerce. Unutrašnjost masiva je raznolika ali je očigledno da se može ići u nekoliko pravaca uz pažljivo biranje staze. Uglavnom, kuda god se krene, nema nepremostivih prepreka.

Interesantan detalj na putu ka vrhu uz padinu koja se naslanja na zaravan jeste duboki jarak koji ukoso presijeca padinu i koji predstavlja i periodični potok. Zaista čudan položaj i smjer jarka koji očigledno nije formiran na uobičajeni način formiranja kanala ispod lednika.

Put dalje vodi strmo naviše neposredno pored vrhova Qatat e Verlla i Maja e Stierra. Za svaki slučaj, imamo i GPS trek. Inače ne volim koristiti GPS trekove u svrhu nalaženja puta i prednost dajem pomalo istraživačkom hodu i traženju najbolje i najlakše staze. Trekove preferiram samo smislu kondiciono-sportskih aspekata.

Lednik ispod masiva Maja Stierre. Nezapamćene sniježne padavine od prošle zime učinile su svoje i sada su velike sniježne površine tamo gdje ih ranije nije bilo u ovo doba. Ogromna težina kojoj su bili izloženi donji slojevi sabijala je snijeg i formiran je gotovo ledeni sloj, klizav u svakom trenutku. Ipak, ko ne voli hodanje po takvom snijegu ima izbor kretanja po kamenitom terenu.

N.N vrh Malisoresa sa lijeve strane. Surova priroda je očigledna na svakom dijelu i reklo bi se da je ovaj vrh neosvojiv bez alpinističke opreme. Tu su i brojne pećine koje daju dodatnu mistiku ovom kamenitom ambijentu.

Pogled prema masivima Radohimes i Karanfili navodi na češće pauze i uživanje bez obzira što znamo da nas sa samog vrha čeka još ljepši i kompletniji pogled. Nakon izlaska na prevoj pred završni uspon uz travnatu padinu Kolajeta otvara se još jedan spektakularan pogled. Pogled prema Popluksu i okruženju koje nije ništa manje impresivno.

Lagano idemo uz travnatu padinu, savladavajući jedan malo rizičniji detalj neposredno ispod samog vrha i nagrada slijedi - pogled na Prokletije od kojeg nema boljeg. Ima možda jednako lijepih pogleda, ali prednost uspona na Kolajet jeste izuzetan pogled gotovo čitavim trajanjem puta što daje snagu i svaki umor se zaboravlja. Pogled na jezera koja su, ovog puta, puna vode nešto je što se pamti i nosi uvijek sa sobom kao najljepša uspomena.

Tu su još mnogobrojni vrhovi u daljini koji se jasno vide i javljaju se kao novi ciljevi u budućnosti.

Naravno, Dolina jezera jeste jedna od najljepših pozadina za profilne i sve ostale fotografije i selfije i stoga iskoristismo tu priliku.

Šta reći na kraju? Pa, teško je naći riječi koje će na pravi način opisati naše oduševljenje boravkom na ovom vrhu. To je zapravo bio hod putem kojim se rjeđe ide, ali nadajmo se da će se to što prije promijeniti i da će ovuda prolaziti mnogi ljubitelji Prirode, jer nije se ona uzalud mučila da napravi ovako nešto. Ovo mora i treba biti viđeno. Nema razloga ni prepreka da se ne vidi i doživi. Nema ograničenja niti većih rizika i vrh je dostupan i za veće grupe planinara.

Atraktivnost staze na skali (1-5): Čista sedmica!

( Radoš Kadić )