Bez pedigrea

Ove sedmice neko nas je podsjetio tekstom na Lajku o kojoj smo učili da je poslata u svemir zarad našeg dobra. Drugu stranu priče nisu ispričali, jer nastavnici nisu o tome ni mislili, da je Lajka žrtvovana i u kojim uslovima je izdahnula. Koncept da smo mi vrsta koja ima pravo da maltertira druge, a i sopstvenu, konstantno je upotrebljavan u istoriji civilizacije. Moć je nasušna potreba klase, rase roda. Naš odnos prema životinjama koje imamo kući, a posebno onim na ulici, svakodnevno dejstvuje u ratnim uslovima. Mi smo konstantno u ratu sa bićima oko nas koja nedužna obitavaju u uslovima koji nam rijetko padaju na pamet.

Primjer progona sopstvene vrste vidljiv je na današnji dan kada se u Berlinu dogodila Kristalna noć 1938. Nacisti su prognali jevrejske građane i građanke. Tako je obnarodovan zločin kojim će biti obilježen XX vijek. I tu nije kraj. Organizovani zločini vlasti i država traju u kontinuitetu. Naš rat podsjetio je sve kako izgledaju odnosi moći i to ne samo na Balkanu. Bilo da su nas rasturali svjetski ili domaći fašisti. Ili su išli jedni drugima na ruku. Ubistva, korupcija, sirotinja, nasilje, gubitak prava na život, uskraćivanje zaposlenja, nepravda, zločini...

Država njena vlast i njeni sateliti kontinuirano obesmišljavaju, zloupotrebljavaju i djele po svim rezovima. Ta disciplina donijela im je benefite i privilegije. Marginalizacija i nevidljivost ostalih koji nisu lica sa partijskih knjižica prelazi rekord nepravdenosti. Polako već uočavam discipline koje DPS osmislio do detalja - proizvođenje nereda, prozivka velikih ideja kada siromaštvo postaje očigledno, kada se grupe ljudi organizovano počinju zalagati i tražiti ono što im je oteto, kada se nađe veza između kriminala i političara, kada se upotrebljavaju ovlašćenja kojih nema (majstori u administrativnim odborima i jednopartijski parlament koji pokušavaju da nas ubjede da ono što vidimo nije to što oni žele da mi vidimo - tako umjesto ovaca treba da vidimo pčele). Majke su vidljive na ulici i u zločestoj interpretaciji medija kao haos na podgoričkim ulicama, jer majke, naravno, ometaju druge fine ljude - protestom. Opet promašen cilj, gospodo novinari/ke. Ali zato ima informacija o svadbi vijeka u crnogorskim uslovima (čitaj neuslovan politički ekonomski i kulturni ambijent kao u javnom WC) - naročito nam treba u sjaju naše bijede milionska svadba i bacanje prljavog novca kao primjer. I opet promašaj sada se besplatna reklama daje onima koji su zgrnuli i ogulili u besudnoj zemlji sve što joj je ikada pripadalo, unakazili je kapitalom koji je stečen na prljav način.

Slike obespravljenosti vidim na koju god stranu da se okrenem. Međutim, EPP vladajuće i opozicione političke klase je jači. Valja nas naoružati jedne protiv drugih oružjem, mržnjom, krstačama...

Posljednja stupidnost koju moram istaći je da se XXI vijek mjeri figurama i vrijednostima prošlih vijekova. Dakle, sindrom Amfilohije dejstvuje na svim stranama držeći tako kontrolu nad torom, dok nam omladinci kao vrhunac emancipacije vide Petra Cetinjskog. Postoje bliži primjeri emancipacije samo naše obrazovanje ne obrazuje omladinu na njima. Okupacija strahom i mržnjom. Vjeroispovjedači nisu jedini zagađivači. Zlodjela prvaka i njihovih malih piona/šrafova moraju se tuširati nekom nacionalnom temom, najčešće napadom na državu nam nasušnu, dok iza nje jauču propale i neizgrađene institucije i neznanje. Piramida na svakom nivou ima svog čuvara i traži se harač za sve. Zato s/vodnici mogu da usmjeravaju javnu priču na puki formalizam.

Juče sam na ulici izgubila macu koju sam jednog dana u jednoj kartonskoj kutiji preuzela od prijateljice koja je tri mačeta tek odvojena od majke našla na ulici na suncu. Ostavljeni da umru od žeđi i deprivacije. Tako ljudi „rješavaju“ prekobrojne. Juče je uginuo mačor Gremica, jedan od tih duša, podno mojih stepenica, otrovan akcijom komunalaca u Herceg Novom koja se sprovode redovno (vjeruju da je to najbolji način da se liše prekobrojnih), ne znam na čiji diktat, bacajući otrove na sve strane. I nije prvi put. A vjerovatno nije ni posljednji, njima su ulični psi i mačke oni nad kojima je pokazana moć smrtonosna. Komunalci političke klase to rade isto. Uporno, precizno, dugo iscrpljujuće lišavaju se prekobrojnih. Od 90-ih sam u statusu uličarke, koja je suvišna. Ko nema partijsku knjižicu, onu na vlasti ili onu u opoziciji, ne pripada niti jednoj struji, crkvi, gospodaru, pečen je i varen i zna kako mu izgleda realnost. Sa školom bez zaposlenja, sa 30 godina radnog staža kao teško upošljiva radna snaga, (uvijek ima neki sestrić, neki bratanić, neka tetka strina ili kumica) pripravnik čiji ugovor nije produžen jer se očekuje da moli moćnike do poniženja da volontira za njih (soda kiselina nasilja i neoliberalnog koncepta da je sve jeftino i roba) i besplatno radi za one čije dupe nikad neće trljati zatvorske klupe, niti izaći pred lice pravde jer vlast uživa u izvrtanju zdravog razuma u ruglo, a o pravdi i pravu ni na puškomet nema mjesta. I nije uskraćen samo lični već i kolektivni plan. Niko uznemiren, niko do onog na čijoj se koži osjeća korbač. Otrov djeluje.

Ta pozicija bez pedigrea me čini sestrom sa ostalim vrstama kojima se drži mač tuđe samovolje nad glavom. Ali, postoje nezaboravni trenuci slobode opijajući u ovoj kloaki. Tako ja saosjećam sa Lajkom koja nije imala izbora. Taj mali izdržljivi ulični pas. Nije dorastao ni kućnom kastoru kojeg gazda elitnjak vodi u čeličnim lancima ili ostavlja na ulici bez odgovornosti. Tako znam što znači kada umirujuća životinja dođe na moj prag, a koja zna ko ju je othranio i podigao i ko bi joj mogao pomoći. I znam da mi srce zalupa.

Gušenje postaje jedini oblik disanja, jer naš kreirani politički, ekonomski, socijalni milje nerijetko podsjeća na prostor u kojem se Lajka gušila, da bi konačno izdahnula. Gušenje postaje jedini oblik disanja kad ti umirujuća duša dođe na prag. Znaš da su ulice koje su zasute komunalnim otrovom i da niko ama baš niko neće čuti niti se okrenuti na lešinu na ulici... do prijatelj drag. Većina ne misli kako smo svi izloženi tom otrovu komunalnom i političkom. Ubojitijem od osiromašenog uranijuma. Lajka je izdahnula ljudskom samovoljom i samodovoljnošću a da niko nije osjetio taj bol dok posljednji dah dijeliš samo sa onima koje voliš. Gremica je izdahnuo na mojim vratima dijeleći sa mnom svoju posljednju usamljeničku čašu vode ovom pustinjom od naših ulica. Ostalo je da ja kao uličarka odgovorim svom zadatku. Mnogo vas je, mnogo je toga, ali još se ne dam uličarski i bez pedigrea.

P. S. Maca Felicita (ulična mačka) koja je imala zadatak poput Lajkinog, obavila je svoju misiju i vratila se živa iz svemira. Međutim, uspavana je da bi ljudska vrsta došla do podataka koje je sakupila. Njen slučaj pokazuje da je zlo grubo ili sofisticirano živo i prisutno i da dok god budemo tvrdili da nas niko ne bije jer nismo uradili ništa što bi moćnike naljutilo, sjetimo se Felicite koja je poslužila pa ubijena sofisticirano jer je ljudskoj vrsti trebala informacija iz njenog mozga tj. čipa kojeg su joj ugradili. Zlo mutira dok mi čekamo da ga neko uzme za ozbiljno umjesto nas. Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )